Kad se pojavio, kao i sve novotarije, blog vrlo brzo posta popularan. Blog istovremeno omogućuje informaciju, komunikaciju i kreativnost, al, kao i mnogo štošta u svijetu u kome živimo, s vremenom se ponekad pretvara u sredstvo manipulacije.
„Svatko može doživjeti svojih petnaest minuta slave!“ formulirao je Any Warhol svoju poznatu krilaticu davno prije nu što bi i Internet i Blog. A i sami ljudi su iz tko zna kojih razloga vrlo često skloni manipulacijama, pogotovo kroz medije. Pa tako u komunikacijskim medijima kreativnost i svježina koju Blog sam po sebi može donijeti, s vremenom često prelazi u teror, glupost ili iživljavanje. Počevši od frustriranih pojedinaca što liječe osobne komplekse pa do grupne terapije istomišljenika koji žablje stanište silom prilika kao svjetonazor žele nametnuti onima kojih se to uopće ne tiče niti za to mare. Ili kako bi se to u narodu reklo: 'Svakom loncu poklopac.'
Što znači biti slavan i poznat u svijetu Bloga? Zašto pojedinac uopće ima takvu želju i potrebu? Je li to odraz neke njegove osobne frustracije ili je pak prirodan tijek zbivanja kad autor vođen sretnom zvijezdom pronađe svoju publiku, a publika spozna svog omiljenog autora? Koliki utjecaj u tome ima istinska kvaliteta i uvjerenost u stvaralaštvo, a koliki je udio manipulacije kojom netko iz samo njemu znanih i neznanih razloga skreće vodu na svoj mlin? Odgovori na ova i mnoga druga pitanja čestu su takvi da, kad bi se upustili u raspravu, možda bi se opet našli tamo gdje ne želimo biti. Zato ... vratimo se našoj priči o ljubavi jedne čokolade ... Beli i Furbiju.
Bela je tipičan urbani samac. Veliki dio slobodnog vremena provodi na Internetu uz laptop. Mejl tamo, mjel amo. Net Večernjak, Jutarnji uz prvu jutarnju kavicu u uredu. Zatim švrljanje po Coolinariki, Iskrica, obavezan Facebook i naravno, njegovo visočanstvo Blog. Dobro sredstvo za prikratiti duge besane noći u kojima usamljena žena traži muškarca želeći i prije prvog susreta otkriti njegovu dušu, ali bojeći se prvog susreta na kom bi se on možda razočarao, prezentirati mu svoju. A čitavo to vrijeme Bela sanja kako Adonis osobno pohodi njen ležaj od svile. Kako ljubi i miluje joj tijelo. Kako mazi njene bradavice, dražicu. Kako je dugo, nježno, polako i nezaustavljivo nadahnjuje, ljubi, obljubljuje.
'Meni se mili, mili u svili.' kako je to duhovito Furbiju svojedobno reče jedna njegova, nikad prežaljena, ljubav.
Belissima, Belin nick u svijetu Neta, ponekad popizdi i krhku Belu, onako usamljenu i utopljenu u anonimnost svakodnevnice, povede kroz prostranstva cybera. Prostranstva u koja otpuštaju stegu. Prostranstva kojima se ne poznaju granice. Svijet u kome za razliku od true reality gdje vlada bonaca, sa svih strana, odozgo i odozdo, s lijeva i desna, sprijeda i straga, bijesne oluje, vode se ratovi i pucaju gromovi. Prepušta se Bela tad jednom drugom svijetu. Svijetu u kom nema granica odnosno, u kom se one nalaze na rubovima svemira gdje prestaje osobna imaginacija. A svijet taj je tu, započinje baš tu, na rubu imaginacije. I pršti on kaleidoskopom nebrojenih zvijezda koje, pretapajući se bojama, pružaju izmaglicu što kretanjem stvara veličanstvenu sliku zvuka i duše koja kroz vlastiti oklop doziva daljine i ponire u blizine. Koja traži i pruža, koja daje i uzima. Sve to čineći samo i isključivo s jednim ciljem. Tražeći ljubav.
Kad su stigle praline i konjak vratilo mi se samopouzdanje. Odvažio sam se i hrabro joj pružio slatkiš nježno joj ga prinijevši usnama. A Bela gledajući ga ravno u oči otvori usne i prihvati poljubac ljubavi. U zagrljaju što mi ga je tako ljubazno iskazala, posjede mi se u krilo. Slatkiše je nastavila dalje uzimati sama. Jedan po jedan, slatkiši su se topili u njenim ustima a ona, ona mi ih dalje, kao djetetu, nježno i nesebično pruža mi nove. Poljupci s okusom čokolade, mirisom meda i slatkih krema. I svaka pralina bi drugačija.
Bela je vlažila svoje usne oblizujući se u strasti sve da mi pokaže zahvalnost. Raspuštena kosa padala je preko njenog lica. Najednom, kako bi mi pokazala divan prizor, rukom zgrne kosu u stranu. Osjećao sam kako mi krv suklja u žilama. Kako me obuzima slatki osjećaj dok tijelom mi prolaze trnci. Pralina rastopljena u njenim ustima topi se na ponosu dok ona pažljivo, nježno i čvrsto gricka oraščiće držeći me na oku sve da se uvjeri u efekt. Napokon. Više nisam mogao izdržati. Eksplodirao sam. A ona, ona sve to prihvati i nastavi dalje oblizujući usne pune kreme od vanilije. Nadvi se tad povrh mene pa ja napokon okusih nekoliko rastopljenih kapi. Sa njenih usana, iz njenih usta.
Nema komentara:
Objavi komentar