Zagrebačka jesen prepuna je boja. Crvenom, plavom, zelenom, žutom, ljubičastom i drugim bojama oličeno zelenilo krasi zagrebačke perivoje, aleje i parkove. Zagreb je oslikan mirisom cvijeća, obasjan je okusom pečenog kukuruza, posut je glađu palačinki i kobasica koje mirišu na kioscima srca grada. Kafići su prepuni djevojaka. Pije se kapučino i lijeno prede podno jesenjeg sunca. Nasadi cvijeća u perivojima podcrtavaju ljepotu, opuštenost i ležernost sunčanog poslijepodneva dok bezbrižno pjevušeći pored Kazališta šećete prema Kavkazu. Sunce na nebu je visoko, no za razliku od užarenog ljeta, mjesto vrućine tada Zagreb zasipa ugodna milina. pred Kazalištem promatra vas Meštrovićev zdenac života, fontana koja generacijama ispunjava želje. Radoznali u nju bacaju novčiće želeći sreću i tko zna kakve još želje sebi i drugima.
Na Kazališnom trgu, tako ga zagrepčani zovu, spajaju se dvije magistrale. Savska, koja u svom gornjem dijelu obrubljena ocvalim lipama završava Kennedyjevim trgom i čuvena Lenucijeva potkova, arhitektonsko djelo sa svojim zapadnim krakom i trgovima: Mažuranićevim i Marulićevim koji se nadovezuju na Botanički vrt. Za mnoge zagrepčane i goste Zagreba to je najljepši i najuređeniji dio grada. Primjerene fasade, čiste i noću dobro osvijetljene ulice prepune zelenila. Ovdje su smještene brojne školske i umjetničke ustanove. Ponajprije, Hrvatsko Narodno Kazalište kog Austro-Ugarski car i kralj Franjo Josip ljeta gospodnjeg 1895. svečano otvori i preda hrvatskom puku da bi ovaj uživao u umjetnosti što daskama život znače. Tu su i mnogobrojni muzeji: Etnografski, Muzej za umjetnost i obrt i Mimara, jedna od najvećih europskih kolekcija oko koje se prepričavaju mnoge priče. Tu se nalazi Sveučilište sa svojim fakultetima i akademijama, posebice Glumačkom i Glazbenom, Visoka škola za umjetnost i obrt te brojne donjogradske gimnazije i škole. U široj okolici nalazimo fakultete, srednjoškolsko športsko igralište, a Tuškanac nije daleko.
Prostorom dominira Westin. Sa vrha hotela koji je mijenjao članstvo u mnogim poznatim svjetskim hotelskim lancima, na šesnaestom katu noću puca predivan pogled na Donji grad i njegove geometrijske vizure. Zaputite li se prema glavnom gradskom trgu prolazite pored Kavkaza i Hemingway bara te Masarykovom promičete nekad čuvenim Duhanskim putem. U neka vremena bi to kultno okupljalište umjetnika, boema, šminkera, rokera i tko zna čeg’ sve ne. Tu su legendarna Zvečka i Blato koje su odgojile mnogobrojne zagrebačke generacije. Put kojim ste ovamo došli proveo vas je pokraj Studentskog centra, njegovog kina u kome su utočište nalaze ljubavni parovi, te obližnjeg ITDa ili na drugu stranu, prema Frankopanskoj, iz Gavele. Dva su to teatra, poznata po skandalima, s time da je jedan poznat po suvremenom a drugi po tradicionalnom pristupu umjetnosti.
Sjedeći u avionu koji ga iz Frankfurta nosi put Zagreba, Furbi prebire uspomene sa putovanja. Proputova svijet uzduž i poprijeko, ali ... Uvijek mu je pri srcu toplo kad se sa putovanja vraća kući. Možda zato, jer zna da će se skoro opet zaputiti negdje daleko, ali svakako stoga što ga kod kuće čeka netko njemu jako drag.
„Kod kuće je najljepše." odzvanja rečenica za koju više ne pamti gdje ju je i kada pokupio.
Furbi je osjećao toplinu i zanos, jer ... Iako je poluprazan avion ispunjavalo svjetlom okupano otužnu večer, a na ekranima se po tko zna koji puta vrtio jedan te isti, loše snimljen film o ljepotama i znamenitostima Hrvatske, on bi sretan. Bi sretan i opušten. Vraća se kući i svojoj Katarini. Pred njima je vikend koji će zajedno provesti u krevetu, osjetiti ga u šetnji Cvjetnim trgom, svratiti u Palainovku na kavu ili skoknuti do Splavnice na lignje na tršćanski, a poslije, pri povratku kući, u Kavkazu popili popodnevnu kavu.
„Morao bi joj sutra ujutro na placu kupiti cvijeće. Obožava ga. Samo bombonijera što sam je usput na aerodromu kupio nije dovoljna. Bilo kako bilo, ona mi je najdraža." putovaše misli dok sjedi nesvjestan osmjeha koga na njegovom licu čita začuđena mlada stjuardesa ljuta što petak uvečer provodi na poslu umjesto da se zabavlja u nekom baru. Stjuardesa ga je upitno pogledavala očekujući od njega odgovor što će popiti, a Furbi nesvjestan njenog prisustva u mislima obnavljao je neke uspomene iz Koktel bara.
Cathy je bila pjegava, tipična amerikanka. Novinarka koja je tko zna kako sa Matthewom zalutala u Kinu. Igrom sudbine gledajući i snimajući kako tenkovi godinu dana prije na Tien'an'menu, 1989. godine, gaze prosvjednike, oboje su proslavili CNN u svijetu žurnalizma.
„Dobro smo zaradili na snimkama koje su obišle svijet." komentirali su svoju ulogu na večeri sa Furbijem i Žanom.
U Pekingu se svakog četvrtka u vrtu neke od stranih ambasada održava koktel parti. Ući u taj zatvoreni krug stranaca koji se tih godina motaju unutar tada još vrlo vrlo zatvorene Kine ne može se samo tako. Trebate poznavati nekoga tko bi vas uveo. Oboje, i Cathy i Furbi, svaki na svoj način i preko svojih poznanstava te se večeri tamo zateknu. Što igrom slučaja, a što nespretnošću ili možda namjerom kojom jedno drugom čitaju u očima. Kratki susret pored bazena i namjerna nesmotrenost gdje Furbi je zalije šampanjcem rezultirali su zanimljivom večernjim provodom. Večer provedena u razgovoru o mjestima dobrog provoda na Tajlandu, Filipinima, Macau i Indoneziji. Čitava jugoistočna Azija na dlanu putnika koji traži egzotiku. Mjesta na kojima su bili, predjeli koje nisu upoznali, ljudi i njihovi običaji koje su vidjeli. Želja za istraživanjem nepoznatih krajeva, potraga za uzbuđenjima i doping adrenalinom avanturizma. Sve se to stapalo sa glazbom i plesom uz bazen, ponekom čašicom previše da bi na kraju sami sebe pronašli kako zagrljeni pripijena tijela plešu sentiš na veselu disko muziku.
Naslonjena uza zid, skrivena iza drveća i žbunja Cathy nogama ukliješti Furbija ne puštajući ga od sebe. Gaćice, ako ih je u početku i imala već su bile tko zna gdje, ne tamo gdje se trebaju nalaziti. Strasno ga i pohlepno grli. Ljubi u usta. On joj uzvraća istom mjerom milujući joj grudi. Ne mareći za parti i zabavu, ne hajući za buku i žamor što dolazi s one strane bazena, oboje su bili uspaljeni požudom. Njena nabrekla mačkica uhvatila je mačora ne puštajući ga da joj samo tako utekne. Mačor je preo, uzmicao i ponovo se vraćao mijaučući i ljubeći je. Mačor se mazio sa mačkicom. I na kraju, kad više nisu mogli izdržati pritisak strasti, oboje su pukli. Mačak je zamijaukao, a mačkica se promeškoljila i glasno uzdahnula.
Katarina je sjedila nasuprot njega i gledala ga ravno u oči. Osjećajući njegove prste na svojoj dražici, dražeći ga pogledima i ljubeći njegovu slobodnu ruku požudno je šaputala:
„Tooooo, taaaako. Nježno i polako. Želim osjetiti i u tome osjetu uživati. Aaaaaaaaaah."
Gledao je kako polako pada u ekstazu, kako joj pogled tone u dubine, kako joj se zadovoljstvo proživljenog cakli u njenim očima. I kako na kraju nježno, plaho i zanosno svršava predajući mu poljubac u usta.
Nema komentara:
Objavi komentar