39. The Overture: Syrena Ryneka Warszawszkogiego

Sirene su predivne djevojke dugih svilenih kosa i žive u prekrasnim dvorima na najvećim dubinama mora. Gornji dio tijela im je ljudsko dok od struka na niže imaju peraje poput riba. Ponekad izlaze na površinu, sjede na morskoj hridi i pjevaju jako lijepo da njihovi čarobni glasovi odjekuju pučinom sve do kopna. Legenda bilježi da sirenu nitko ne smije vidjeti, jer ga ona zauvijek može povesti sa sobom, pa ih se od davnina najviše boje putnici koje njihova ljepota i boja njihovog glasa može trajno začarati. A kad bi i ako bi netko uspio uhvatiti morsku sirenu, ne bi ispalo dobro, jer morska sirena ne može preživjeti na kopnu.

„Mama, mama ...“ slušala je Koviljka glas djetešca koje se meškoljilo u krevetu i upitno je pogledavalo.

„Pričaj mi opet onu priču o Maloj sireni.“ djevojčica je molila majku.

„Hoću Koviljko, hoću. Samo zaklopi oči i spavaj.“ govorila je mama milujuć’ anđelčića koj' sprem’o se za spavanje.

„Hoću, hoću ...“ veselo mašući nožicama i ručicama mala Koviljka po tko zna koji put traži jednu te istu poznatu joj priču „a ti mi nemoj zaboravit' ispričati onaj dio o Varšavi gdje si upoznala tatu.“ smješka se Koviljka.

 

O legendi Baltičkog mora i o još nekim stvarima

Legenda Baltičkog mora spominje dvije sirene. Jedna od njih nasuče se uzvodno rijekom međ' plićacima i sprudovima Visle, u samom srcu parka prirode gdje pogled seže na brežuljke Starego i Nowego Miasta. I baš odavde čuje se rika zvijeri iz obližnjeg zološkog vrta koj' smjesti se na pola puta međ' riječne obale i Wilenske, predjela Varšave koji ne bez razloga dobi baš to ime. Legenda veli kako događaj se zbi u vremena pradavna, kada ribari rano izjutra u mreži pronađu Sirenu pa je nagovore da im postane zaštitnicom. A na takvu trgovinu morska vila pristane nadajuć’ se da jednog dana zbogradi položaja ovdje bi kraljevski grad izniknut' mog’o, a ona pronać' princa svoga obećanog. Princa zbog koga se prepuna nesretne ljubavi, ona onomad baci u more i posta pjenom morskih valova.

A kako to uvijek biva da onaj tko čeka taj i dočeka, tako i Mala Sirena dočeka da godine 1600. poljaci kraljevski tron iz Krakowa u Varšavu prebace. Naime, još od godine 1573. pravilo bi da plemstvo i slobodni građani, bez obzira na stalež i stanje njihovo materijalno, direktni izbornici kralja Poljske mogu biti. Jer u ono doba Poljska bi prva demokracija gdje 12% pučanstva imade pravo glasa, a što njihovu državu uzdigne do sile koja zavlada prostranstvom od Baltičkog mora na sjeveru do Crnog mora na jugu, od malene zemlje Pruske na zapadu pa gotovo do Moskve daleke na istoku. Poljsko kraljevstvo veliko bi i moćno, pa Jan Sobieski pred Bečom s lakoćom razbi glavu turčinu, spasi žezlo Habsburgu, ter Europi opasnost Otomansku dokine za vijeke vjekova Amen. Kako se izborni kraljevi smjenjivali, kruneći se i ukapajući u Krakowu, a stolujući u Varšavi, tako se Varšava razvi u prijestolnicu te stilom, vizurom pa i sastavom stanovništva s vremenom posta Parizom istoka.

Bi tako sve do nekih godina 20. stoljeća kada Treći Reich odluči izbrisati poljake i Poljsku sa karte a Varšavu prekrojiti po mjeri čovjeka lišenog Boga i Ljudskosti. Nu pošto u to vrijeme Varšavu obitava po trećina poljaka, židova i njemaca, ostavi to trajan pečat na ovaj grad koj' prelijep je ali još ni dan danas zapravo ne zna tko je, što je i što bi sa sobom. I to bez obzira što i Sibirski Medo tu šapu slomi a s one strane Atlantika dođe Kapital spomen na korijen svoj obiteljski dati ter odavde biznis po Kontinentu starom stade širiti. I zato današnja Varšava je grad kontrasta čiju vizuru poslovnog središta krile neboderi od pedesetak katova, a sve to u okružuju socrealističke vizure u koji djelići stare Varšave, rekonstruirani se uklope nakon što ova bi 1944. doslovce sravnjena sa zemljom.

„Pani, dlaczego pchać? Bądź uprzejmy i my, którzy tu czekając w kolejce w taksówce.”

Okrene se i ugleda gospodina koj’ stajao je u redu.

„Sorry, I don’t understand. I don’t speak Polish.“ kratko se nasmije Koraljka.

„Then I’ll tell you in English. It’s not polite to jump in front of people regularly waiting for a taxi. Please, be kind and just take your place at the bottom of the line.” odgovori gospodin na početku dugačkog reda pokazujući na njegov kraj.

„I’m really sorry, didn't know that. But I’m in a hurry. My flight was delayed and I’ll miss my appointment time.” nervozno govori Koraljka gledajući na sat.

„My flight was also delayed but … OK, take that taxi. It’s yours.“ odustaje gospodin odmahujući rukom prema taksiju u koga je zapravo trebao sjesti on.

„Thank you.“ reče Koraljka, a kad se smjesti u taksi otvori vrata, pogleda gospodina i dobaci:

„Would you like to join me? Maybe we can share the fare.“ kiselo mu se osmijehuje.

Vozeći se od aerodroma prema centru Varšave putnici su razgovarali.

„From where are you?“ pita neznanac.

„Croatia.“ kratko odgovori Koraljka na što se neznancu u tren rastegne veliki osmijeh:

„Onda dozvolite da se upoznamo, Furbi.“ gospodin pruža ruku.

„Koraljka.“ neznanka se osmijehe gospodinu koji na trenutak u njenom pogledu osjeti neku čudnu bliskost.

 

O tome kako Mala Sirena odluči krenuti u veliki svijet

Sjedeći uz postelju u sobi male Koviljke mama Koraljka pričala je djevojčici priču o Maloj Sireni:

Iza sedam gora i sedam mora, duboko na morskom dnu, u čarobnom kraljevstvu živio je poseban narod. Tim morskim svijetom vladao je kralj i imao predivne kćeri, morske vile, sirene. Katkad bi starije doplivale na površinu gledajuć’ neobična bića što žive na kopnu. Jedina koja im se ne mogne pridružiti bi Mala Sirena. Bi Mala Sirena jošte premlada da otpliva tamo gdje sestre joj gledaju brodove, zaviruju u barke i promatraju ljude koji, za razliku od njih, imaju dvije noge. Sirene su molile Baku:

„Bako, pričaj nam o ljudima. Pričaj nam o njihovoj zemlji i životima.

I tako je Mala sirena sa sestrama slušala bakine priče te potajno čeznula za tim svijetom. Čeznula je i čekala sve dok ne dođe dan kad otac joj dopusti da i ona otpliva na površinu zajedno sa sestrama. Pa se tako Mala Sirena nađe na morskom valu odakle po prvi puta ugleda vanjski svijet. Vidje brodove i vidje stvorenja na dvije noge. Vidje ona ljude o kojima do sada je samo slušala priče. Gledala je kako ljudi plešu, slušala je njihove ljudske razgovore, osluškivala je njihov ljudski smijeh.

„Ostala bi još malo.“ obrati se sestrama koje su se vraćale domu.

„Vratit ću se čim otplovi onaj brod." obeća im.

I tako Mala Sirena ostane promatrati svijet i brodove sve dok na pučini ne osta samo jedan jedini. A u međuvremenu zapuše vjetar i nebo posivje od tmurnih oblaka. Vjetar je zavijao, kiša je pljuštala, olujni valovi poigravali se brodom. Pa se brod prevrne a ljudi popadaju u ledeno more. Pa tako Mala Sirena ču njihovo zapomaganje. Krene ona prema njima no kako more bi uzburkano, kada stigne na mjesto potopa, ne bi više ni povika niti ljudi. A baš kad htjede se natrag vratiti, u olujnim valovima ugleda tijelo mladića. Pa zapliva k’ njemu, čvrsto ga prigrlii i otpliva s njim do obale. I jošte osta uz njeg’ sve dok oluja ne prođe, sve dok oblaci se ne raziđu, sve dok sunce ne razagna tamu i ne obasja čovjeka. Mala sirena ga tada pogleda:

„Mogla bi se zaljubiti." pomisli, nu već bi kasno, pa se morade moru vrati.

Ter ona otpliva na pučinu odakle motrila je mladića. Ubrzo naiđu ljudi i na pijesku ugledaju mladića.

„To je Kraljević. Je li mrtav?" provjeravali su.

„Jak mam zapłacić?“ Furbi upita taksistu koji ga je netom dovezao u Franciszkanske, u samoj blizini Ryneka Nowego Miasta.

„Dan je sunčan, malo ću prošetati, popiti kavu i kupiti nešto da napunim frižider.“ razmišlja Furbi dok vozaču pruža novac.

Furbi je sjedio na terasi kavane na uglu trga kadli začuje poznati mu glas:

„Hello waiter, would you be kind enough to bring me one more coffee with milk and a glass of water, please?“

Furbi se okrene.

„Dobar dan. Mislim da će vas teško razumjeti. Ovdje uglavnom ne govore engleski.“ obrati se Furbi gospodični pa ispali:

„Proszę kawę i szklankę wody dla pani?“

„Hvala. Ja to ne bi znala reći ni u snu.“ nasmiješi se Koraljka i pita:

„A otkud vi ovdje?“

„Sa posla. Radim na drugoj strani rijeke“ Furbi odmahuje u pravcu gdje se iza crkve i kuća, u dolini nalazi Visla „a kako je Šląsko-Dąbrowskii most zatvoren zbog rekonstrukcije umjesto tramvajem i autobusom, vozim se uokolo taksijem. A vi malo razgledavate Varšavu?“ odgovara Furbi protupitanjem.

„Da. Imam malo slobodnog vremena pa koristim priliku.“ odgovara Koraljka „Prošetala sam dijelom stare Varšave i zalutala na ovo simpatično mjesto. Znate ovo je predivno, gotovo romantično, kao za neku priču ...“ na trenutak zastaje gledajući Furbija kako bi ocijenila njegovu reakciju pa nastavlja:

„Dok me ono što sam vidjela uokolo starog grada malo manje oduševljava, jedino možda Palača koju gledam iz hotela nasuprot ... sa trideset i petog kata.“

„Da iako obnovljen nakon Drugog svjetskog rata ovaj dio Varšave, Nowe Miasto i susjedno Stare Miasto imaju jedan osebujan šarm. Barem za turiste dok mi, koji tu stanujemo, vidimo i sve mane ...“ Furbi zastane „No neću vas time zamarati. Nego ... Znate li da se nedaleko odavde, u blizini, nalazio zid Varšavskog geta? Danas su tu samo ucrtana obilježja na pločniku. A ni Umschlagplatz, nije daleko.“ priča Furbi.

„To je bilo tako blizu? Baš bi to voljela vidjeti.“ odgovara Koraljka.

„Ako nemate ništa protiv mogao bi vam biti vodič.“ predloži Furbi.

„Ohoho!“ ote se Koraljki „Hvala vam što trošite svoje vrijeme na neznanku.“ govori sada već pažljivo promatrajući gospodina koga upozna u Varšavi.

„Baš zanimljivo ...“ komentira Koraljka ispred zgrade gledajući na fasadi ploču posvećenu Mariji Sklodowskoj „poljaci su obnovili ciglu po ciglu Starog i Novog Mjesta baš kako je ono bilo i postavili ovu ploču na obnovljenu kuću.“

„Da, nakon što su rusi oslobodili pardon okupirali Varšavu ...“ započne Furbi, a Koraljka ga prekida:

„Kako to mislite okupirali?“ pita.

„Pa tako, vidite. Kad se u ljeto 1944. sovjetska armija približavala Varšavi u gradu izbi ustanak jer se poljaci žele osloboditi sami, kako ne bi potpali pod rusku vlast. A sovjeti pardon komunisti, kakvi već jesu, na desnoj su obali Visle i čekaju da nacisti uguše njihov ustanak, sravne grad sa zemljom i pobiju preko dvjesto tisuća preostalih poljaka pa nakon toga slavodobitno kao oslobodioci ulaze u grad iz koga se nacisti dogovorno povlače.“ priča Furbi.

„Život je pun ironije.“ tužnog pogleda ubacuje Koraljka pa nastavlja:

„Nego ... Dozvolite mi da vas počastim. Moram vam se odužiti za pažnju i vrijeme koje ste posvetili mom upoznavanju Varšave. Mogli bismo sjesti u neki obližnji lokal.“ govori i osvrće se uokolo kako bi na terasama obližnjih lokala pronašla slobodan stol.

„Kako ste rekli da se zove ova ulica, Freta?“ Koraljka naglašava posljednju riječ.

„A ne, ne. Ako nemate ništa protiv ja pozivam vas.“ ubaci Furbi i u tren ispali:

„I odmah vam nudim opcije, poljski pierogi ili židovski košer?“

„Ja bi pieroge. Željela bi probati nešto poljsko.“ Koraljka se skromno nasmije.

 

„I tako velite, predlažete mi posjetu Schopinovu muzeju?“ pita Koraljka.

„Da. Nikako ga ne možete promašiti. Izađete iz hotela pa pravo na Świętokrzysku. A kad se počnete spuštati prema mostu, odmah s desne strane, od drugog rotora je muzej. Sveukupno možda ne više od dvadeset minuta maksimalno pola sata ugodne šetnje.“ objašnjava Furbi.

„A što bi rekli kad bi vas pozvala na jedan pravi Chopinov koncert?“ prekida ga Koraljka i nastavlja:

„Poslovni partner mi je poklonio dvije karte i tražim nekog koga bi povela sa sobom. A vi ste tako pažljivi ...“ iz torbice vadi dvije ulaznice i pokazuje mu ih:

„Znate, bit će u onoj istoj onoj dvorani gdje je svojedobno napravio skandal na Chopinovom natjecanju. Radi se o njegovom jubilarnom rođendanskom koncertu“ govori pokazujući Furbiju dvije karte za Pogorelićev koncert.

„Ohohooo ...“ oteže Furbi „Ne bi imao ništa protiv." nasmije se i doda:

„A ja vas prije koncerta pozivam na šampanjac, kolače i kavu u Wedel. To je poznata stara slastičarska firma koja i dan danas, bez lažne skromnosti, radi možda najbolje praline u ovom dijelu svijeta. A i nije daleko od dvorane Varšavske filharmonije.“ Furbi prihvaća poziv.

„Ohohooo čokolaaaada ...“ otegne se Koraljki požuda značajno trepčući očima „Čokolada je tako seksi.“

O stvarima o kojima se malo zna, ali potrebno je kazati

Jedno je imati pravila, ali pravo pitanje je tko odlučuje o kazni kada ih prekršiš?

Sjedeći u kabaretu Koraljka čitavo vrijeme pažljivo sluša Furbija koji magnetizirano promatra odsjaj te pomalo čudne žene koju upozna u Varšavi.

„Teatr Buffo, baš mi se sviđa. Ni u snu ne bi znala pronaći ovo mjesto. Podsjeća me pomalo na Pariz iako je potpuno drugačije.“ sva ozarena Koraljka se otvara Furbiju.

„Daaa?“ Furbi otegne pitanje „Varšava ima dugu tradiciju kabareta. Znate li da je u prošlom stoljeću, između dva svjetska rata, Varšava uz Berlin bila rasadnik ideja koje daskama život znače?“ pita Furbi.

Koraljka napravi znatiželjnu facu pa Furbi nastavlja:

„Bila je to zlatna era Varšave. Nakon Varšavske bitke 1920. kad se Poljska obrani od Sovjeta koji zauzećem Varšave pokušavaju Poljskoj oduzeti nezavisnost uspostavljenu godinu dana ranije. U glavnom gradu tada mlade i novoobnovljene Poljske nakon stotinjak i više godina život dijele poljaci, židovi i njemci. Grad je prepun šampanjca, ekstravagancije i žestokih kabareta. Zamislite, u to vrijeme grad ima preko šezdeset kina. Novinari ga nazivaju Parizom istoka, ali za razliku od originala u njemu još uvijek ima neasfaltiranih ulica. Tu žive pjesnici, romanopisci, filmaši, umjetnici i arhitekti.“ Furbi zastaje, gleda Koraljku i nastavlja:

„Znate li da je u Varšavi podignut prvi neboder u Europi?“ upita i odmah veže dalje:

„Književni časopisi, opera, simfonijska glazba i kazališta. Isaac Bashevis Singer, pijanist Ignacy Jan Paderewski postaje poljskim premijerom, Artur Rubinstein sa Varšavskom filharmonijom širom svijeta izvodi svoje simfonije, a George Bernard Shaw za premijeru nekih svojih komada odabire baš Varšavu. Varšavski kabareti pariraju Berlinskim. Varšava je rasadnik talenata koji odlaze preko Atlantika i vladaju Hollywoodom, Chicagom, New York-om.“ opet zastane pa videći kako ga Koraljka pažljivo sluša, pa nastavlja:

„Mnogi njemački i poljski židovi raskidaju sa vlastitom tradicijom pa tako nastaje kabaret. Jeste li čuli za Kleynkunst, Varšavski jidiš kabaret? Taj jedinstveni kabaret ekstremisti smatraju jazbinom zločincima iako ... Svi ga oni redovito posjećuju i tamo se dobro zabavljaju. Pa s vremenom židovski kabare predvodi noćni život ne samo Varšave već i Berlina, Londona, Pariza, New Yorka. A zbog gomile, buke i zabave do ranog jutra kabareti postaju omiljena utočišta podzemlja koje s obje strane Atlantika razvija svoj posao.“

„Da, to mi je poznato iz filmova.“ nasmiješi se Koraljka pa se počeše, u kom trenutku, u tren na obnaženom joj ramenu, u odsjaju krajičkom oka Furbi oka vidje iztetoviranu sirenu.

„Mmm, kako su bile dobreee.“ smješka se Koraljka od uha do uha „Baš ti hvala za ovu predivnu slatku avanturu. Morat’ ćemo to ponoviti.“ uživa u posebno ručno izrađenim pralinama.

„Da, svakako ćemo to ponoviti baš kao i one trenutke prije toga.“ značajno namiguje Furbi i netremice gleda u nju.

„Ti vraže jedan, jesi iskoristio priliku?“ smije se Koraljka „Nakon koncerta povedeš me kao do taksija, pa se usput nađemo pred ulazom kuće gdje stanuješ. A ja pristajem doći ovamo.“ smije se Koraljka i okreće ka prozoru.

„Sviđa mi se ovaj pogled. Prizor trga i zvonce dolje na uglu koje zvoni cin cin cin.“ priča dalje „Pa se nagnem na prozor, a ti mi prilaziš odzada.“ gleda ga koketno i namiguje.

„Sa ključićem u bravici ili bez njega?“ ispaljuje Furbi na što se oboje smiju.

„Baš me zanima što je u onoj sobi?“ Koraljka pokazuje pravac spavaće sobe i uz smijeh govori riječi „I nemoj misliti da sam ja laka ženska.“  

Godine 1851 Karol Ernest Wedel započinje u Varšavi sa proizvodnjm čokolade koja zbog kvalitete što izlazi iz njegove manufakture ubrzo postaje jedna od najpoznatijih u Europi. Zbog toga ga vrlo brzo počinju kopirati pa, da bi se zaštitio, godine 1865. Wedel patentira logo E.Wedel. povodom toga Karol izjavljuje:

„Od danas pa nadalje, svaka tabla čokolade koja dolazi iz moje tvornice mora nositi pečat tvornici E. Wedel, a svaki paket nosit će moj vlastoručni potpis.“

Običaj mu nastavlja sin Charles Emil, pa njegov sofisticiran i kićen potpis postaje simbol koji do dan danas krasi proizvode te tvrtke. Godine 1893. sin se seli u kuću u ulici Szpitalna 8 gdje otvara Pijalnu czekolady koja se na toj istoj adresi nalazi još i dan danas i predstavlja znamenitost koju vam pisac preporučuje posjetiti nađete li se kojim slučajem u Varšavi.

Za vrijeme velike svjetske depresije 1934. unuk Jan otvara novu tvornicu i Wedel izrasta u jednu od tada vodećih svjetskih marki čokolade sa prodavaonicama u Parizu i New Yorku.

Po slomu komunizma u Poljskoj tvrtka ponovo počinje svoj uspon i do danas prerasta u jednog od najvećih proizvođača čokolade koji konstantno širi posao.  

19. travnja 1943. počeo je ustanak u Varšavskom getu. Bio je to prvi oružani otpor Židova protiv nacističkog genocida.

„Gore je sve gorjelo, zato je u bunkeru zemlja postala tako vruća da smo morali stalno bježati u kanalizacijske cijevi kako bi ohladili. Danima smo bježali tamo amo, kroz mali tunel u prljavi kanal kojim su se jednog dana pojavili leševi" priča jedna od rijetkih preživjelih iz tog vremena.

„Kad su Nijemci primijetili da se kanali koriste kao skloništa, pucali bi kad bi glave provirile iz šahtova."

Varšavski geto oformljen je po okupaciji Varšave, početkom 1940. S vremenom taj dio grada površine cca. tri i po kvadratna kilometra, iz koga su prethodno potpuno iseljeni poljaci, ograđen je zidom. Geto se dijeli u veliki, gdje uglavnom žive siromašni židovi, i mali geto, gdje žive bogati židovi, a što ih ne sprječava da i oni, baš kao i siromašni židovi jednako bijedno i umiru od gladi.

Prije vala deportacija u logore smrti, 1942. u getu živi četiristo pedeset tisuća židova pa zbog prenapučenosti počinju deportacije u Treblinku, logor smrti, nakon čega početkom 1943. u getu je oko šezdeset tisuća židova. Početkom 1943. počinje konačna likvidacija geta. Do tada većina židova odbija pružanje oružanog otpora ali kada trebaju započeti posljednje masovne deportacije stotine mladih židova odlučuju se za borbu.

A kako su na to reagiraju poljaci, varšavljani? Oni samo bulje u zapaljene zidove geta. Ipak, slika nije tako jednoznačna. Ima tu izdaje i otkrivanja sakrivenih židova, a ima i herojske pomoći. Ima solidarnosti a ima i ravnodušnosti. To vrijedi za sve pa čak i za borce Poljske Domovinske Armije, iste koja godinu dana poslije diže Varšavski ustanak Njihove dobro organizirane jedinice doduše daju židovskim borcima nešto oružja i za vrijeme ustanka napadaju u nekoliko njemačkih postaja međutim ... U cjelini podrška poljske strane je sa pola srca tako da Szmul Zygielbojm, predstavnik židova u Poljskoj vladi u egzilu u Londonu, još za vrijeme borbi iz protesta radi samoubojstvo.

„On dira tijela pokopanih, on broji, on kopa dalje.” kaže jedna pjesma o odnosima poljaka prema ustanku u Varšavskom getu 1943. godine. Zato i dan danas o svojoj povijesnoj ulozi, na godišnjicu toga događaja, čitava Poljska o tom događaju balansira između ravnodušnosti i pomoći.

Svake godine 1. kolovoza građani Varšave posjećuju groblje Powązki gdje odaju počast palim žrtvama Varšavskog ustanka. Na brojnim mjestima u Varšavi pored spomen ploča građani polažu vijence.

Varšavski ustanak (Powstanie Warszawskie) ustanak je Poljske Domovinske Vojske (Armia Krajowa) pred kraj Drugog Svjetskog Rata s ciljem da Varšavu oslobode od njemačkih okupatora. Prvog kolovoza 1944. u 17:00 eksplozijom jedne bombe u Varšavskom Gestapu počinje ustanak. Pedeset tisuća vojnika poljske podzemne armije potpomognuto narodom, poslije žestokih borbi koje traju pet sati i odnose sedam tisuća žrtava zauzima tri četvrtine grada.

Ustanak izbija u trenutku kada se Crvena Armija približava Varšavi. Po izbijanju ustanka Crvena Armija zaustavlja napredovanje iako može dalje jer njemci ne pružaju otpor. Ipak, Sovjeti 16. rujna stižu stotinjak metara od istočne obale Visle i čekaju. Time omogućuju njemačkoj vojsci da se na miru obračuna sa ustanicima. Ustanici pružaju otpor njemcima sve do 2. listopada 1944. nakon čega je Varšava sravnjena sa zemljom. Je li to baš kao i pokolj preko dvjesto tisuća poljskih vojnika koji se 1939. predaju Crvenoj armiji u Katinskoj šumi, odmazda za gubitak Poljske koju Rusija dijeli sa Pruskom nakon 1815.? Crvena Armija prelazi Vislu 17. siječnja 1945. i ulazi u ono što je na lijevoj obali Visle nekada bio grad. Njemci taj dio predaju bez borbe.

Na dan kada je počeo Varšavski ustanak, 1.kolovoza, u cijelom gradu Varšavi u 17:00 sati zaustavlja se promet. 

Varšava, 7. kolovoza 2009. Dokumentarni film u trajanju od dvije i pol minute o godišnjici Varšavskog ustanka 1. kolovoza 1944. protiv nacističke okupacije prikazan je u srijedu navečer prije nedjeljnog početka Madonnina koncerta u Varšavi pred više tisuća njenih obožavatelja. Publika je, kako prenosi agencija PAP, film popratila dugim pljeskom, a koncert je počeo s gotovo sat vremena kašnjenja.

Poljaci 1. kolovoza odaju počast poginulim sugrađanima, preko dvjesto tisuća ubijenih tijekom Varšavskog ustanka. Skupine katoličke mladeži te poljskih veterana pobunile su se protiv održavanja Madonnina koncerta na samu godišnjicu Varšavskog ustanka. Razlog njihovog negodovanja je, kako su istaknuli, Madonnin nastup čiji je cilj skandalizirati, a u koji su upletena i nacistička obilježja. Dokumentarni film emitiran je na zahtjev uprave grada Varšave, a nakon peticije mladih Poljaka da se koncert otkaže, s obzirom na odabir datuma održavanja koncerta. Pred stadionom na kojem je održan koncert nisu održani najavljivani prosvjedi. Na Madonninom koncertu bilo je blizu sto tisuća posjetitelja.

O tome kako Mala Sirena ipak pronađe ono što je tražila

„Mama zašto si stala. Pričaj mi još.“ škiljeći na jedno otvoreno oko mala Koviljka moli majku da nastavi pričati priču.

„Uh što je naporna.“ pomisli Koraljka ali glasno nastavlja:

Kraljević na to otvori oči. Promatrao je ljude. A za to vrijeme, daleko sa pučine, Mala Sirena je sve to tužno gledala. Znala je da Kraljević nikada neće saznat’ tko ga spasi od smrti u oluji. Pa se vrati kući i sestrama ispriča priču o oluji, brodu i kako spasi Kraljevića.

Uskoro bi priređeno vjenčanje i Mala Sirena je znala je kako mora umrijeti. Pa ode na morski žal i zaplače. A baš tada u vodi spazi sestrice. Bijahu one blijede i bez dugih svilenih kosa.

„Kosu smo dale Vještici u zamjenu za čarobni nož" reknu joj sestrice „Evo ti ga, ubij Kraljevića i opet ćeš postati sirena."

Mala Sirena uzme nož i ode do Kraljevića. Gledala ga je kako spava, a srce joj bi ispunjeno ljubavlju, pa ne mogne učiniti predloženo. Mjesto toga samo ga nježno poljubi, ode do zidina dvorca, popne se na najvišu kulu, baci u more i padajući u more stopi s pjenom morskih valova.

„Mama, mama, zašto ljubav uvijek mora biti tužna?“ pita Koviljka majku škiljeći na jedno oko.

„Ali Koviljko, to je samo priča.“ Koraljka pokušava objasniti malenoj koja tone u san.

„Priča?" ponavlja Koviljka.

„Da priča. Ljubav, ljubav nije tužna! Ljubav je vedra, vesela je i lijepa jer ...“ Koraljka zastane „Ljubav je naprosto samo ljubav.“ osmjehuje se djevojčici uz koju je na jastuku njen najdraži lutak, medo.

„Mama, mama, znači li to da onda za nas morske vile nema opasnosti kada pronađemo svog kraljevića?“ uporna je Koviljka.

„Da milena, nema. Nema opasnosti. Eto vidiš, ja sam upoznala tatu baš tamo gdje završava priča za laku noć, priča nakon koje mala djeca moraju ići spavati. Zato zaklopi oči i spavaj, pajki zlato moje.“ Koraljka ljubi djetešce.

„Hoću mama hoću. I sanjat’ ću svog princa kog’ ću i ja sresti na pjeni morskih valova. Već znam, bit’ će to jednog ljeta na jednom otoku sred predivnog plavog mora. On će doći na svojoj plavoj ptici, a ja, ja ću ga voditi. I mi, mi ćemo se voljeti.“ izlazile su riječi iz djevojčice koja čvrsto žmiri smješkajući se snu i ljubavi koja dolazi.

 

A kako je počelo nek' tako se i svrši, jer ... i sirene se zabavljaju, zar ne?

Visoko na nebu stotine zvjezdica su se rasprskavale ostavljajući za sobom šareni rukopis duginih boja: žuta, narančasta, crvena, ljubičasta, plava i zelena iako ... Pažljivi bi promatrač zapazio i još poneku. Recimo purpurnu, indigo ali i bijelu i crnu, jer ... Svijetlo najavljuje novi početak čineći svojim prisustvom noć kratkom, a čaroliju njenu jedinstvenom. Pa tako nebom prepunim tamnog damasta orose se fotoni svjetla koja se uz zaglušujući buku rasprskavaju u najljepše oblike cvjetova ispisujući svojom prisutnošću legendu. Legendu o Ivanjskoj noći, o noći u kojoj slavi se život, život koji nikada ne staje ma kakve mu se prepreke na putu našle i ma kakva mračna proročanstva iz tame pred njim izvirala. Tama ostaje s onu stranu svjetlosti ali baš kao i svijetlo, i ona, tama, ima svoju ulogu. Ponekad baš da svojim prisustvom još više istakne ljepotu svjetla. I baš zato, na tu, najkraću ali i najljepšu noć u godini, ljudi pokraj rijeka pale kresove i slave život. Život koji nesalomljiv čeka da sirenama, kako to legenda kaže, baš jedino i samo te noći, ostvari sve njihove želje.

Išao ribar u ribanje i ulovio prelijepu sirenu. Sirena ga počne moliti nježnim glasom:

‘Ako me pustiš ispunit’ ću ti tri želje.'

Ribar pogleda sirenu pa reče:

'Ispunit’ ćeš ti meni samo jednu, ali tri puta.'

„To, to, toooo! Ah, a, aaa, aaaaaa!“ vrištala je Koraljka sred postelje na trećem katu stana u kući u Swiantojanskoj 33. A za to vrijeme ispirale su je zvjezdice mliječnog puta baš kako to obično biva kad osoba slatko svršava stapajuć’ se za trenutak sa Blaženstvom.

„Uf, ovo je bilo dobro.“ reče Koraljka pogledavajući Furbija koji se nadvio nad njom.

„Nego, kakva je to buka vani? Čini mi se ... Izgleda kao da je vatromet!?“ naga Koraljka prilazi prozoru gledajuć’ put noćnog neba rasvijetljenog duginim bojama.

„Ivanjska je noć, pa se slavi. Na rijeci je vatromet.“ odgovara Furbi.

„Zanimljivo.“ Koraljka zagonetna osmijeha okrenuta je svjetlu što dopire iz dnevnog boravka bacajući tanki mlaz koj’ osvjetljava vrh bradavica na njenim grudima.

„Nego ... Otkud tetovaža sirene na ramenu moje najdraže vile?“ pita Furbi na što ga ova primi za ruku i povede prema postelji:

„Pusti sad to. Za tebe noćas imam puno zadataka.“ namiguje mu.

„Svakako, a ja ću se svojski potruditi da ih odradim.“ hihoće Furbi držeći Koraljku za jebežljivo dupence.