18. Čudotvorac: Cvjetna nedjelja

Jeste li se ikad dublje zagledali u slike starih majstora na kojima su prikazani anđeli? Anđeli, ta malena i slatka, nevina bića što podsjećaju na nešto između dječaka i djevojčica, plavih očiju i prozirnog staklenog pogleda sa debeljuškastim, gotovo nezgrapnim ručicama i nožicama savijenim u zglobovima. Zlatne frčkave kosice padaju im preko ramena s pogledima uprti ravno u vas koji obilazite galeriju starih majstora diveći se starim slikama i uživajući u tim davnim prizorima. Zaista, nema niti jedne jedine slika koja odstupa od tih zadanih, manirističkih, pravila kao što nema niti jedne jedine njihove fotografije.

Vjerovali ili ne ali svatko od nas ima svog anđela. I to najmanje dva. Možete to vrlo lako provjeriti. Opustite se, udobno zavalite u naslonjač i izbacite iz glave sve moguće misli i pričekajte ... Anđeli će vam se tad sigurno javiti nekim neobičnim znakom. A vi im tada, razgovijetno i bez riječi, nijemo, recite što želite i vidjet ćete da će vam se želja ispuniti.

Nitko ne pamti niti je u analima zapisano da anđeli vode ljubav ali ... Zapisano je da anđeli su ljubav. Oni su ljubav jednostavna, oni su ljubav čista. Oni su ljubav nevina. Anđeli su ničim uvjetovana ljubav, ljubav su kao ljubav, ljubav sama po sebi.

Iako su nevidljivi, svi, ama baš svi koji to žele mogu vidjeti svjetlost anđela, jer ... Anđeli su prisutni svuda oko nas samo što ih mi odrasli, opterećeni predrasudama, uglavnom ne primjećujemo. Mala djeca, neopterećena su predrasudama, pa su njihovi doživljaji nešto sasvim drugo, jer ... Mala djeca ih obično vide zato što imaju neiskvarene i otvorene duše. Imaju duše nezatrovane informacijama koje iskrivljuju stvarnost. Zamislite samo taj paradoks! Informacije koje nam služe kao temelj izgradnje slike o stvarnosti oko nas istu tu stvarnost često puta, kao što je to u slučaju anđela, skrivaju. Ipak, stari majstori sve su to vrlo dobro i vidjeli i znali i baš su zato u svojim predodžbama anđele prikazivali likom i prilikom malog neiskvarenog djeteta. I vjerujete li mi na riječ, oni u tome nisu puno pogriješili. Barem ne što se tiče dobrote i prostodušnosti koje su sastavni dio svakog anđela.

Na vrhu anđeoske piramide nalaze se arhanđeli. Bilježi se da je starovjekog pisca koj’ uzor ovim novelama jest, osobno pratio arhanđel Gabriel. Gabriel je nositelj dobrote koja daje snagu. Dobrote koja šapuće slatkorječivost i nudi zavodljivost. On jednostavno širi dobrotu i ugodno raspoloženje. I baš zahvaljujući tome generacije i generacije ljudi, uglavnom žena, i dan danas uživaju u toplini njegovog svevječnog Dekamerona. A tu je još i Mihael. Mihael je toliko blizak Bogu da za njeg’ ponekad znaju reći da je kao sam Bog osobno, jer ... Rješava on bojazni, namjernicima osvjetljuje pravi put i donosi im promjene. Rafael liječi, jer lijek je sam za sebe i po sebi. Lijek za tijelo, a kad zdravo je tijelo, zdrav je i duh, zar ne? Spomenimo tu jošte Azraela koji šapuće na uho pronoseći svom praćeniku unutarnju spoznaju koja mu pomaže da ga božanska snaga vodi i upućuje pravim putem. I dok prva tri imaju plave oči i svijetlu aureolu, Azrael ima tamne oči i tamnu aureolu. Nu prevarili bi se ako bi pomislili da on oko sebe ne širi svjetlost već zgrće tamu. Dapače, on kao prvi među jednakima je taj koji nas prati vječnim putem svjetlosti. Ukazuje nam on na nju i upozorava nas izgubimo li je zbog vlastite naprasitosti ili pakosti.

Sjedili su na terasi restorana sa koje se rasipa predivan pogled na obližnje brežuljke ispunjene mirisnim zelenilom vrtova što okružuju pitoreskni kraj kuća župe nadaleko poznate po šestinskim šeširićima. Plavooka i osunčana Cvjetnica odisala je toplinom ugode blagog dana pronoseći svježinu mladog tek propupalog zelenila štono izbijalo je iz obližnjih voćnjaka i vinograda. A iza brežuljaka zastrtih pogledom divljenja nalazio se grad i tek se djelomično nazirao u izmaglici plavetnila dalekog južnog horizonta. Miris proljeća u zraku miješao se sa ugodom blagog mirisa opoja što ga gleda mlada janjetina prostrjeta na blagdanskom stolu. Za stolom bijahu plavooki Mihael, župnik. Nasuprot njemu bi Emil sa ženom a lijevo od njega Ida, Furbijeva djevojka koja sjedi na desno župnika a preko puta ljepuškaste Demetre, Emilove supruge. Sigurno se pitate što to čudno društvo radi u rano poslijepodne nedjeljnog ručka rezerviranog za obitelj? Emil i Demetra su na proputovanju, u posjetu su bratu i šogoru. Furbi i Mihael poznaju se sa nekog Internet foruma gdje obojica su moderatori, jedan za religiju i filozofiju a drugi za ljubav, erotiku i seks. A Ida. Ida je Demetrina prijateljica iz školskih dana. Što je svijet malen i čudnovat, zar ne?

Društvo ugodno i veselo čavrlja o svemu i svačemu. Dobrog su raspoloženja kome uz mladu janjetinu pridonosi domaća graševina koju gazda restorana nabavlja baš iz župnikovih vinskih podruma. Uz janjetinu ide klasika, krumpir police, mladi luk i rotkvica. Za predjelo je pršut, sir i masline uz štampl prave domaće, travarice koja peče u obližnjim župnikovim podrumima. Župnikove kristalno plave oči ponekad se zagledavaju Idine a njegova se ruka, ponekad nehotice, a katkad hotimice, nađe na ili u Idinoj ruci. Furbi i Emil zaokupljeni su svojim cigarama i pričama iz velikog svijeta. Furbi ponekad pogledom prati Demetru dok mu ova katkad istom mjerom i odgovori upirući pri tom u njega svoje tamne oči. Traje to sve dok pogled smjerno ne skrene u stranu ili se pak spusti dolje.

Tog dana župnik je bio dobro raspoložen. Prednjačio je on u pričanju viceva.

„Časna majka obraća se opaticama u samostanu. Imam jednu dobru i jednu lošu vijest! Dobra vijest je da je stig’o kamion pun mrkve, a loša da je mrkva naribana!"

Pa se društvo veselo smije, a Ida svojim tamnim očima promatra župnika i ne opire mu se.

Dok tamnim prodornim očima ispija Demetru, Furbi se prisjeća jutrošnje poslastice što mu je priredila Ida. Furbi baš ispliva iz sna. Osjećao je kako mu ona rukama mazi tijelo. Bi položen na trbuh. Bi nit’ razbuđen nit’ rasanjen. Osjećao je kako ga njena golotinja nježno golica. Osjećao je kako ga ona, dodiruje . Osjećao je njene usne što putuju njegovim tijelom. Osjećao je kako ga miluju nabrekle bradavice njenih grudi. Osjećao je njeno toplo međunožje kako se pripija povrh njegove stražnjice. Tako položena na nj, svojim dugim kosama, Ida mu je zastirala mu je pogled. Furbi žmiri i osjeti kako mu se polako, korak po korak budi ponos. Ruka mu otplovi do njenog uspaljenog međunožja. Prst mu je već masira vrata njenog zadovoljstva.

„Običaj darivanja maslinove grane potiče još iz starih vremena kada je razdragani narod slavio Isusov ulazak u Jeruzalem. Zahvalan za njegov nauk i čudesa, narod ga je putem posipao cvijećem i mahao mu palminim grančicama. Činilo se kao da su ga napokon svi shvatili i prihvatili, ali ... Ima velike simbolike u ovakvom pompoznom dočeku zbog palme koja je simbol mučeništva. Jer dok je mnoštvo oduševljeno klicalo, bogovi ovoga svijeta smišljali su kako uništiti Krista.“ pričao je župnik priču o Cvjetnici.

U jednom trenutku Ida Furbija lagano okrene na leđa. A on joj se u tome nije opirao već joj je pomogao. Pohotnica Ida skoči na njega pa im se ruke isprepletu. Furbi u dlanovima drži njene gudi nabrekle od sokova. Ida sjedi na njemu skvrčenih nogu i gleda ga zarobljenog ispod sebe. Gleda ga, a on baš k’o što on gleda nju. Pogled je to u pogled. A pogledi koje izmjenjuju govore sve. Rukama mu je miluje ponos, prsa, lice, a on ljubio te ruke i uvlačio prste u svoja usta. I tada, Ida se poput sunca nadvije nad njim, sjedne na njeg’ i uvuče ga u svoju tajnu odaju koja samo zadovoljstvo sluti. Uživa ona baš kao ždrebica u svom ždrepcu. Glavom se giba naprijed nazad, lijevo desno i tako u sve strane, kružno i polukružno. Furbi ju je gledao kako uživao, jer ... On je njen jebač a ona njegova kraljica jebačica.

„Ali priča sa Isusom na kraju završava optimistički, njegovim uskrsnućem." Emil iskoristi stanku koju u međuvremenu napravi brat mu župnik.

„Da, ali tu priču znate." svima odgovori župnik.

Idino lice odaje sreću i zadovoljstvo. Ida stenje i usnama se oblizuje dok on polako počne tonuti u žmarke koje osjećao u sebi i na sebi. Kako Ida biva sve mahnitija i mahnitija žmarci polako putuju prema njegovim preponama. Ida se giba i stenje. I Furbi počinje stenjati. U glavi mu se vrti. Napokon, više se ne može suzdržati. Prasne a Ida je i dalje stenje i stenje i stenje. I onda najednom svrši.

Ida se polako se zibala na njemu i gledala ga pogledom punim ljubavi. Nasmije mu se kao što se i on nasmije njoj.

„Idemo sad popiti kavu?" upita ga.

„Idemo." odgovori joj.

„Poslije ćemo se polako spremiti jer smo pozvani na ručak." nadoveže se ona.

„Da, na ručak sa župnikom." nasmija se Furbi.

„Velečasni Mihael i cvjetna nedjelja." Ida se ponovno nasmije, pruži mu ruku i reče mu:

„Dođi, idemo u kupaonu. Imamo još malo vremena za jedan na brzaka."