U dubini ispod Tornja kroz plavu izmaglicu smiraja dana pulsirao je grad. Povjetarac je donosio svježinu koja se svaku večer polako i nezaustavljivo obrušava na staklenu terasu Tornja. Vrata se otvore i on izađe iz dizala. Sa smiješkom u rukama nosio je bombonjeru i cvijeće što ih netom kupi u nekom od dućana shopping centra u podnožju. Niz blještavih lokala na tri etaže sa podijem gdje se ponekad održavaju priredbe. Bela ga je promatrala kako se približava. Bi istovremeno i prijatelj sa neta ali i neznanac s kojim je slobodno i nesputano izmjenjivala misli. Mejlovima. Kolike li je samo večeri provela na čatu izmjenjujući poruke što trebaju zamijeniti živu riječ? Kako se on približavao tako su joj klecala koljena, a misli su zastajkivale ne znajući što da mu veli kad joj priđe:
„Kako je samo zgodan. Baš onakav kakvim sam ga zamišljala.“ šaputale su misli a srce ubrzano kucalo u ritmu slatkog uzbuđenja.
Prošao je najljepši dan pun iščekivanja i napetosti koja oduzima moć koncentracije. Dan kojem se tjednima radovao i dan na koji se nije usudio čak ni pomisliti, a da pri tom ne osjeti razdraganost duše. Toliko je o svemu razmišljao i toliko je brižljivo pripremao nastup. Sve kako u zanosu ne bi pogriješio. Nekim krivim potezom, nekom riječju ili nečim drugim. Miris cvijeća, svjetla grada u dubini i konačno trenutak, taj trenutak.
„Stoji na ogradi i promatra me. Što da joj velim? Uzbuđen sam. Samo da ne počnem mucati.“ razmišljao je prilazeći joj.
„Zdravo, ja sam Hladni.“ prozbori gledajući je s osmijehom u ruci.
„Bok, ja sam Bela.“ nasmije se ona i bezobrazno u doda mislima „Jesi li razočaran?“
„Cvijeće i bombonjera ... Za tebe ... " pruži joj „Znam da je otrcano, ali ništa drugo mi nije palo na pamet.“ reče joj, a u mislima nadoda „Pravo pitanje je jesi li ti razočarana sa mnom?“
„Hvala. Ljiljani su predivni.“ uzvrati Bela a njene misli nastave ploviti koprenom beskonačnosti i etera:
„Oh bože. Hvala ti, hvala ti, hvala. Tako si zgodan. I drag. Da, drag i pažljiv.“
„Hoćemo li negdje sjesti?“ upita Hladni krajičkom oka tražeći slobodno mjesto na terasi.
„Naravno.“ kratko da prikrije uzbuđenje odgovori Bela.
„Tamo ..." pokaže pogledom, pa nastavi „Ima slobodan stol. Pokraj one tri gospođe i usamljenog gospodina koji puši cigaru.“ nastavio je Hladni sa nevjericom promatrajući pravilne crte njenog skladnog lika.
Čokolada se danas i službeno smatra okidačem dobrog raspoloženja. Postoji li onda razlog da si je povremeno ne priuštimo na našem jelovniku? Poželite li ikada ustima il’ jezikom opipati njene tajne, tajne skrivene od znatiželjnih pogleda? Njene zamamne obline dostupne samo vama. Poželite li otopiti gorku tvrdoću kakaovca? Častiti se čokoladnim kuglicama koje su stari majstori Salzburga skladali u čast najvećem i najpoznatijem sugrađaninu koji obožavao je marcipan, pistaciju, crni nugat i gorku, trpku čokoladu sa kojom je lakoćom pisao glazbene note? Čokolada je okus koji nas spaja sa bogom. Čokolada je radost koja Njega spaja s njom. I požuda koja Nju spaja sa Njim. Poniranje u njene dubine, osvajanje njegovih visina. Polako, slatko, oblizujući se i časteći užitkom što u valovima žmaraca omamljuje tijelo i nezaustavljivo navire kroz um čekajući da eksplodira u tisućama novih zvijezda. Putenost što slavi ljubav i zadovoljava požudu kojom životna strast vodi malog ćelavog patuljka bez pameti. Čokolada poput droge obuzima misli, nadahnjuje osjete i snubi voljenu da s njim provede barem još jedan trenutak potpuno se predajući milovanjima i nježnostima. Phenyle ethylamin slasniji je narkotik od bilo kakve vijagre. Čokolada je poput pisma koje pišemo nepcima ljubeći vrelinu što nas obasipa ljubavnim užitkom. A još kad se u nju doda čili ili papar? Taj dvostruki užitak malog ćelavog patuljka pretvara u zmaja što riga vatru. Seks i čokolada, kombinacija dvostrukog orgazma koji liječi od depresije. I vaš omiljeni pisac, dok ove redove upiše, uz put odmotava Mozart kuglicu kupljenu na aerodromu u Beču i lagano, vršcima zubiju gricka njen slatki sadržaj gledajući čas u nju i njene prekrasne i pravilne slojeve delicija, a čas u ekran laptopa smišljajući kakav bi hvalospjev ovoj predivnoj namirnici ili što li je čokolada zapravo trebao napisati.
„Ljubavi, već je devet sati. Ne zaboravi da smo danas kumovi. Ustaj moj pospanko. Danas nas čeka puno posla.“ šaputala mu je Bela na uho dok se svibanjsko sunce igralo na prozoru njihove spavaće sobe.
„Pusti me još malo. Mladenci neće pobjeći kao ni vjenčanje. Lezi kraj mene. Želio bi ti pročitati pjesmu što sam je noćas napisao.“ prozbori Hladni i zagrli je.
Odavno smo zaboravili djecu u nama, Napustili rijeke što vode prema moru, Ostavili pijesak na žalu pučine, Zatvorili puteve što vode u visine.
Ti si bila moj anđeo tišine, Ja sam bio tvoj mali od kužine.
Nikada neću zaboraviti taj prizor, Osvit dana koji netom tek se budi, Ti odlaziš nijemo bez pozdrava i ljutnje, Tu negdje nalazi se kraj naše slutnje. Ti si bila moj anđeo tišine, Ja sam bio tvoj mali od kužine.
Sjećanja neka i vrijeme koje liječi, Rastanak naš bi bez ijedne riječi. Nikada mi nisi rekla da me ljubiš, Mislio sam tad' da zauvijek me gubiš.
Hoćemo li se mi ponovo sresti? Slučajan susret, ti ne daj se smesti. Mi smo se tad' pogubili na putu I do sad’ čučali svaki u svom kutu.
A onda dal’ čudom il' k’o u nekoj priči Naše duše odluče ponovo jedna drugoj sići. Našli smo se opet i nismo se smeli, Jer ovaj puta mi zauvijek smo se sreli.
Noćnim nebom ploviš moj anđele tišine, Ponovo osjećam miris tvoje visine, Ti moja si najslađa ljubavna čokolada, Nit’ sam mlad nit’ ti mlada, Kraj mene si ti moj anđele visine, Kraj tebe spava tvoj mali od punine.
„Što veliš na pjesmicu.“ upita. „Sviđa mi se. A sad debeljko, moj anđele od punine, ustaj! Tvoj anđeo od kužine napravit’ će ti vruću čokoladu za doručak.“ nasmije se Bela. „A hoće li doručak biti poslužen u krevetu?“ vragolasto upita Hladni.
Furbi je sjedio je u taksiju što ga je vozio od aerodroma prema kući. Promatrao je tamnu koprenu Sljemena što nadvi se nad Zagrebom. Na radiju je svirala neka bezvezna muzika a taksist, razdragan što opet po tko zna koji put vozi staru mušteriju, neumorno je komentirao tjedne događaje.
„Stare jadikovke.“ pomisli Furbi i mislima otplovi među akvarele spakirane u velikoj mapi što leži pored njega na stražnjem sjedalu. U ruci je držao kutiju pralina.
„Za razliku od Godive, Wedel nije toliko poznata i razvikana marka ali je jednako dobra ako ne i bolja.“ proleti misao.
„Baš se veselim što ću njima večeras hraniti moju voljenu.“
Jeste li ikada vodili ljubav sa čokoladom? Jeste li kistom umočenim u taj gorki al’ slatki napitak iscrtavali najljepše misli po njenom tijelu? Kratkim i sigurnim potezima igrali se križić-kružića? Pisali ljubavnu priču samo za nju? Poklonili joj stih koji vam se tko zna kako i od kud, u trenutku nadahnuća, naš'o u mislima? Trenutak netom prije no što će se njeni bokovi početi grčiti od ljubavi. Jeste li vrškom jezika nanosili tu tamnu i gorku, ljepljivu i sladostrasnu masu kakaa, mlijeka, vrhnja, putra i šećera u prahu na njene usne, usne crvene poput rubina? Usne nježnosti dok ona sjedi zavaljena u naslonjaču i prstima prolazi kroz vašu kosu a vi prebirete po njenim strunama? Masaža je divna stvar a još ljepše je kad joj to činite dok ona pliva u zanosu hvatajući u ljubavi trenutak vječnosti koj' naziva se svršetak. Trenutak je to bez kog nismo ništa ni uhvatili ni shvatili ma koliko bili lijepi, pametni, bogati i nadareni i sami sebe uvjeravali u sreću.
Putuj u predivne predjele, Vidi prekrasne stvari, Doživi iznimne trenutke. Želim ti otkriti stvari o kojima nikada nisi sanjala ...
Bela se osmjehivala i u zanosu pogledavala sa vrha tornja. Pogled je bio veličanstven. Ispod tornja prostirao se grad pulsirajući u čudnom ritmu prepunom neke iskonske melodije. Napokon. Bela je disala punim plućima i ovlaš slušala Darijinu i Alminu priču o ljepoti i masaži u salonu što se nalazi na katu ispod. Buka i žamor gostiju odjekivala je svodom staklene terase izmjenjujući se sa veselim kricima djece koja se kupaju u bazenu na vrhu grada. No za Belu je sve to bilo negdje u trećem planu, jer ... Bela je sanjarila. Sanjarila o stvarima i događajima koje donosi vrijeme. Maštala o nadanjima i ufanjima što proživljavaju život. Poput bljeska glavom su joj prolazile misli o tome što traži, o onome što zapravo želi. Misli o tom što očekuje, razmišljanja o onome što dobiva. Bela. Bela je bila hrabra, bila je usamljena. Bila je voljena, pronalažena i ostavljana. Bela je bila istovremeno nagrađivana, ali i odbacivana.
U glavi su joj odzvanjale njegove riječi:
„Volim te budalo mala i znaj to nije samo šala.“
Furbi je govorio riječi, a ona ga je samo promatrala. Nijemo, suho, sjetno i bez komentirala. No istovremeno, njen zanos je rastao i rastao. Slušajući ga kako priča o ljubavi u njoj su se razvijali novi i neslućeni osjećaji.
„Još uvijek sam sebi ne mogu objasniti kako me ponuka neka joj sve ispripovijedam. Ali kao da me je nadahnula neka viša sila, tako sam u mislima znao opisati i prenijeti joj lijepe slike stranog nepoznatog slikara. Sve to živo i plastično, sve kao da sam ih shvatio svom svojom dušom i prihvatio ih kao svoje vlastite.“ prisjećao se Furbi susreta dok se sa dalekog putovanja vraćao u Zagreb.
„Ništa ne ide kako je planirano.“ jednom je netko nekome to objasnio i nacrtao šarenim kamenjem. Sve da bi mu protumačio i uz to ispripovijedao mnoge druge pojedinosti. Bela zaokupljena tim i takvim mislima povremeno je pogledavala na sat, pa bi se ponekad uključivala u razgovor Alme i Darje.
„Što veliš na onog Apolona iz salona?“ Darja se upitno zagleda u Beline oči pa nadoveže:
„Čini mi se da si nekako odsutna? Gledaš kroz mene.”
„Ma nije, ovaj jeste ... Razmišljam nešto.” kratko uzvrati Bela.
„Ma što se tu uma razmišljati.” kroz smijeh će Alma “Dečko je predivan. Ah da mi je jedan takav. U krevetu, naravno.” namigne.
„Pa da te ševi čitavu noć, i sprijeda i straga. To bi željela. Ti pohotnice jedna.” smiješkom se oglasi Darja pa nastavi:
„I ja bi isto to. Nisam ništa bolja od tebe. Vidim se kako polegnuta na stolu gledam njegove pločice, kako osjećam njegove ruke na svojoj guzi, pardon na leđima." zahihoće i nastavi:
„Da, kad ih osjetim na leđima, hmmm ...“ kolutala je očima Darja na što je Alma kroz smijeh prekine:
„Ma vidi ti nje. Ona bi po guzi i dobiva po guzi. A možda i negdje drugdje.“ prasne u smijeh ali Darja nastavi nedajući se smesti:
„I te njegove dvosmislene izjave. Ma iako sam od njega starija deset godina osjećam, znam, da je ševac. Jebač. A i on nekako čudno gleda u mene. Znam, mlađi dečki nas doživljavaju kao trofej …”
„Da draga. Ali mi smo te koje vodimo igru i određujemo im pravila … zapravo podređujemo pravila sebi.“ ubaci se Alma.
„Da. Upravo tako. Živjele tridesete!” usklikne Darja.
„Trideset i neke. Da ne budimo skromne." glasno dodaju druge dvije da bi zatim sve tri potom glasno prasnule u smijeh.
Slušajući njihove komentare Bela se nasmije. Prisjećala se sinoćnjeg susreta sa Furbijem:
„Kao neki blaženi san još me obuzima sjećanje na taj susret. Neka divna prilika i neki poseban događaj me ispunjava. Trenutak u vremenu, kamenčić u niski u koj' stoluje radost i nepomućena vedrina bezazlene djetinjaste duše ljubavnika. On je sada daleko, ali u mom je srcu i u mojoj je krvi. On je moj zavičaj. A ja, ja sam još obuzeta žarkom čežnjom za njom. Pa se trudim odgonetnuti i prepoznati svog dragog. I vidim ga kako šeće u grimiznom sjaju zore. Još mi se uvijek pričinja njegov ljupki glas. Ah, što će mi cyber preko koga se ne može takva ljubav vinuti. Takva ljubav od krvi i mesa. Ljubav od dodira i ljubav od uzmaka. Ljubav od drhtaja i njegovog daha na meni. I mog daha na njemu. I što je za tu ljubav prostor i vrijeme? Zar ona ne živi u misli i zna li mis'o ponekad za mjeru kada naiđe na nešto takvo?“ plovile su Beline misli lebdeći u eteru nekog drugog svijeta dok je na mobitelu po tko zna koji puta prelistavala sms-ove sto su ih oboje izmjenjivali.
Primljeno: Sjedim na terasi nedaleko od jezera. Ugodno je ali sam usamljen. Ljubavi, nedostajes mi ... Poslano: Zar ne osjecas da sjedim kraj tebe. Gledamo u Crno jezero. Bohinj a ja uzivam dodirujuci te. Ili na vrh Triglava a ti, bas ti si kraj mene. Ili vodenica i glecer. Ili livada uz Dobru. Ili vecera u oblacima nad Bledom. To mogu zamisliti samo s tobom.
Primljeno: Spomen na ono ljeto. Ovdje je drugacije. Vidjet ces na fotkama. Tvoj glas preko mobitela, sms poruke kako bi ustedjeli lovu. Eter nas dijeli i spaja. I ljubav.
Poslano: Postoje kamencici koje uz mene samo ti vidis i zato te volim.
Primljeno: Volim te i tako mi nedostajes. Tvoj glas, tvoj dodir, tvoj cjelov.
Poslano: Nitko nas ne moze razdijeliti osim nas samih.
Primljeno: I nitko nas ne moze spojiti osim nas samih. Jedva cekam da opet budem uz tebe. Sa tobom je tako lijepo.
Poslano: Ljiljan cvijet glasno govori. Ne sapuce. Tu sam jer latice otpadaju svaki tren.
Primljeno: Uz tebe sam nesto, bez tebe sam nista. Rijeci su prazne i neadekvatne. One su samo pocetak. Kraj je u vjecnosti koju imam samo s tobom. Latice mog ljiljan cvijeta su vjecne i ne opadaju. A miris osjecam i prati me i na daljinu, ma gdje god bio.
Poslano: Latice padaju. One su dojam, privid. Pitam te cemu sluze?
Primljeno: Laticama brojimo trenutke do ponovnog sastanka. Pusa.
Poslano: Nasao si drustvo itd ... Srz nastaje puno prije latica! Pusa.
Primljeno: Ti si moja srz.
Poslano: Radosno je srce neizbjezan plod srca koje gori od ljubavi.
Toranj je imao osam dizala i sva su vodila na vrh. Na vrhu tornja nalazila se je velika staklena kupola koja natkriva terasu na vrhu grada. Terasa je to sa kafeom i bazenom. Izlazeći iz dizala Furbi se osvrtao. Terasa se kupala u predvečernjem suncu. Bila je ispunjena ljudima, ukrašena zelenilom i cvijećem. Puna žamora, terasa bila je nešto posebno, nešto veličanstveno. Bila je mjesto odmora i opuštanja. Furbi je zastao. Pogledom je preletio uokolo tražeći slobodan stol.
Zavaljen u udobnu stolicu Furbi je pijuckao koktel što mu ga donese mlada i zgodna konobarica, plavuša.
„Interkonti pazi na savršenstvo i ljepotu. Do najsitnijeg detalja. Uključujući i osoblje.“ konstatirao je u sebi.
Potom je zapalio cigaru. Promatrao je tri gospodične koje veselo žamore za susjednim stolom.
„Crnka, brineta i plavuša. Plavuša izgleda nekako odsutna. A one dvije, mlate li ga mlate. Baš me zanima što bi im na to, da ih čuju, rekli muževi ... ako ih uopće imaju.“ razmišljao je Furbi i sređivao dojmove:
„A plavuša kao da ne pripada njihovom svijetu. Odsutna je, sanjari.“
„Baš bi se mogao javiti doma. Što li sad radi moja ljubav?“ pomisli Furbi te iz džepa izvadi mobitel i otipka poruku:
'Nedostaje mi tvoj gas, dodir, sapat na uzglavlju gdje medjusobno izjavljujemo ljubav. Volim te toliko da mi nedostaju rijeci kojima bi ti to prenjeo.'
Nedugo potom primi sms:
'Ljubavi moja. Toliko mi falis. Volim te do srzi. Pusa.'
Pročita ga i uzvrati:
'U petak dolazim doma i donosim cetiri predivna akvarela. Tebi na dar za nasu godisnjicu. Pusa.'
Zatim se nasmiješi i spremi mobitel natrag u džep te opušten nastavi pijuckati koktel i pušiti cigaru.
Kad se pojavio, kao i sve novotarije, blog vrlo brzo posta popularan. Blog istovremeno omogućuje informaciju, komunikaciju i kreativnost, al, kao i mnogo štošta u svijetu u kome živimo, s vremenom se ponekad pretvara u sredstvo manipulacije.
„Svatko može doživjeti svojih petnaest minuta slave!“ formulirao je Any Warhol svoju poznatu krilaticu davno prije nu što bi i Internet i Blog. A i sami ljudi su iz tko zna kojih razloga vrlo često skloni manipulacijama, pogotovo kroz medije. Pa tako u komunikacijskim medijima kreativnost i svježina koju Blog sam po sebi može donijeti, s vremenom često prelazi u teror, glupost ili iživljavanje. Počevši od frustriranih pojedinaca što liječe osobne komplekse pa do grupne terapije istomišljenika koji žablje stanište silom prilika kao svjetonazor žele nametnuti onima kojih se to uopće ne tiče niti za to mare. Ili kako bi se to u narodu reklo: 'Svakom loncu poklopac.'
Što znači biti slavan i poznat u svijetu Bloga? Zašto pojedinac uopće ima takvu želju i potrebu? Je li to odraz neke njegove osobne frustracije ili je pak prirodan tijek zbivanja kad autor vođen sretnom zvijezdom pronađe svoju publiku, a publika spozna svog omiljenog autora? Koliki utjecaj u tome ima istinska kvaliteta i uvjerenost u stvaralaštvo, a koliki je udio manipulacije kojom netko iz samo njemu znanih i neznanih razloga skreće vodu na svoj mlin? Odgovori na ova i mnoga druga pitanja čestu su takvi da, kad bi se upustili u raspravu, možda bi se opet našli tamo gdje ne želimo biti. Zato ... vratimo se našoj priči o ljubavi jedne čokolade ... Beli i Furbiju.
Bela je tipičan urbani samac. Veliki dio slobodnog vremena provodi na Internetu uz laptop. Mejl tamo, mjel amo. Net Večernjak, Jutarnji uz prvu jutarnju kavicu u uredu. Zatim švrljanje po Coolinariki, Iskrica, obavezan Facebook i naravno, njegovo visočanstvo Blog. Dobro sredstvo za prikratiti duge besane noći u kojima usamljena žena traži muškarca želeći i prije prvog susreta otkriti njegovu dušu, ali bojeći se prvog susreta na kom bi se on možda razočarao, prezentirati mu svoju. A čitavo to vrijeme Bela sanja kako Adonis osobno pohodi njen ležaj od svile. Kako ljubi i miluje joj tijelo. Kako mazi njene bradavice, dražicu. Kako je dugo, nježno, polako i nezaustavljivo nadahnjuje, ljubi, obljubljuje.
'Meni se mili, mili u svili.' kako je to duhovito Furbiju svojedobno reče jedna njegova, nikad prežaljena, ljubav.
Belissima, Belin nick u svijetu Neta, ponekad popizdi i krhku Belu, onako usamljenu i utopljenu u anonimnost svakodnevnice, povede kroz prostranstva cybera. Prostranstva u koja otpuštaju stegu. Prostranstva kojima se ne poznaju granice. Svijet u kome za razliku od true reality gdje vlada bonaca, sa svih strana, odozgo i odozdo, s lijeva i desna, sprijeda i straga, bijesne oluje, vode se ratovi i pucaju gromovi. Prepušta se Bela tad jednom drugom svijetu. Svijetu u kom nema granica odnosno, u kom se one nalaze na rubovima svemira gdje prestaje osobna imaginacija. A svijet taj je tu, započinje baš tu, na rubu imaginacije. I pršti on kaleidoskopom nebrojenih zvijezda koje, pretapajući se bojama, pružaju izmaglicu što kretanjem stvara veličanstvenu sliku zvuka i duše koja kroz vlastiti oklop doziva daljine i ponire u blizine. Koja traži i pruža, koja daje i uzima. Sve to čineći samo i isključivo s jednim ciljem. Tražeći ljubav.
Sjedeći u radnoj sobi svog apartmana Bocaccio je i dalje marljivo pisao novele za Zagrebački dekameron, novovjeku zbirku novela na temelju dogodovština iz života jednog Furbija.
Pozdrav prijatelju
Kolovrat:
hello!
znam da te možda gnjavim, ali ti si osoba koja mi ovdje ulijeva povjerenje i znam da ćeš nepristrano reći što misliš o određenoj situaciji u kojoj se trenutno nalazim, a vezano je uz princa ... osim toga, on je isto bik kao i ti, pa mi možda možeš objasniti njegovo ponašanje (dobro, ovo s bikom je više šala)
pusa
Siberian:
ok, pitaj
Kolovrat:
on 42 (rastavljen, 2 djece, žive kod mame), ja 39, ona (fatalna "žena njegovog života" 27... upoznao je na poslu i zatelebaju se jedno u drugo ... ona ne želi biti s njim zbog velike razlike u godinama i zato što već ima djecu (on kaže da bi želio imati djecu s njom)...njezin plan: udat će se za nekoga koga neće voljeti, roditi dijete, rastati se i onda će njih dvoje biti zajedno (bolesno za pop... svjesno upropastiti ne znam koliko ljudi, dakle po meni za psihijatriju) ... on nezadovoljan time, ali luduje za njom ... upoznaje mene na iskrici i kreće naša priča
Kolovrat:
sve mi to ispriča, ja velim što mislim i ne spominjemo je do jučer/noćas ... chatamo svaku noć satima i satima ... zanimljiv je, duhovit, obrazovan, interesantan, ma divan ... osjećaji svakim danom bujaju sve više s obje strane, želimo se sresti kad se vrati s mora ... i onda dolazi jučerašnji dan kad mi oko 22 h pošalje poruku: danas sam pretužan, sumnjam da ću se kasnije javiti, sorry... ja malo zblesirana jer je odmah otišao off, ali dođe on ipak oko ponoći i krene razgovor
Kolovrat:
on kaže:
- nazvala me i rekla nešto što me rastužilo
- ovo s njom je jako friško, nešto smo se dogovorili da preko godišnjeg razmislimo i završimo tu priču
- ne vjerujem da ću moći nekoga toliko voljeti kao nju
- ipak ću ti reći da ovih dana puno više mislim na tebe nego na nju
- gadim se sam sebi i mrzim se što ti ovo pišem i što to čitaš, ali želim da sve znaš
- ti si mi ušla pod kožu i ne smijem ti reći što osjećam kad sam s tobom ovdje jer je otišlo dalje nego što sam očekivao
- nikako te ne želim izgubiti, ali te ne bih htio niti povrijediti, to nikako ... znam da zvuči otrcano, ali zaista tako mislim i osjećam
- ne znam što želim i totalno sam zbunjen
„Čini mi se da će ovo na Blogu biti hit. Naravno ako se razglasi.“ razmišljao je Bocaccio dok je pjesma plovila iz beskraja u beskraj i uzdisala za tko zna kakvim ostvarenim i neostvarenim snovima.
Na ekranu Bocacciova laptopa u pravilnom ritmu što je dopirao sa tastature pojavljivala su se slova što se pretapahu u riječi, a riječi u rečenice.
„Moja nova novela.“ zastane Boccaccio na trenutak kako bi sačuvao prethodnu misao a onda dalje nastavi tipkati povremeno vireći kroz ključanicu Iskrice u očekivanju njenog novog nastavka.
Ponudila mi je:
„Želiš li kolače, kavu ili možda konjak?' pitala me je.
„Može, baš tim redom.“ odgovorio sam joj.
Kad su stigle praline i konjak vratilo mi se samopouzdanje. Odvažio sam se i hrabro joj pružio slatkiš nježno joj ga prinijevši usnama. A Bela gledajući ga ravno u oči otvori usne i prihvati poljubac ljubavi. U zagrljaju što mi ga je tako ljubazno iskazala, posjede mi se u krilo. Slatkiše je nastavila dalje uzimati sama. Jedan po jedan, slatkiši su se topili u njenim ustima a ona, ona mi ih dalje, kao djetetu, nježno i nesebično pruža mi nove. Poljupci s okusom čokolade, mirisom meda i slatkih krema. I svaka pralina bi drugačija.
Bela je vlažila svoje usne oblizujući se u strasti sve da mi pokaže zahvalnost. Raspuštena kosa padala je preko njenog lica. Najednom, kako bi mi pokazala divan prizor, rukom zgrne kosu u stranu. Osjećao sam kako mi krv suklja u žilama. Kako me obuzima slatki osjećaj dok tijelom mi prolaze trnci. Pralina rastopljena u njenim ustima topi se na ponosu dok ona pažljivo, nježno i čvrsto gricka oraščiće držeći me na oku sve da se uvjeri u efekt. Napokon. Više nisam mogao izdržati. Eksplodirao sam. A ona, ona sve to prihvati i nastavi dalje oblizujući usne pune kreme od vanilije. Nadvi se tad povrh mene pa ja napokon okusih nekoliko rastopljenih kapi. Sa njenih usana, iz njenih usta.
„E baš mi se vrati tako svojstvena vedrina i živahnost koju izgubih davno, na nekom dalekom putovanju.“ rekao sam.
„Kad je tako, stavi konačno taj kurac u mene.“ reče mi gotovo zapovjedno i pomalo ljutito puna želje naslonivši se na trosjed, te mu pokaže mali crni trokut.
Jeste li gledali film Devet i po tjedana sa Mickey Rurkeom i Kim Basinger? Publika ga je svojedobno u gomila hrlila gledati u kino dvorane. Očekivala je ona žestoki seks. Hrlila je i pri tom se skrivala od prijatelja i poznanika, a ukoliko bi se oni slučajno susreli, obje strane pravile su se kao da se međusobno ne poznaju. Furbi je taj film išao gledati sa Vesnom i Alemkom. Mjesto događanja, kino Studio koje se nalazilo u Vlaškoj, nasuprot crkve Sv. Petra, prema Kvatriću. Spomenute dame, bolje reći prijateljice, Furbi je upoznao na svojim putovanjima. Vesna bi plavuša zanosnih oblina na kojoj su se isticale čvrste grudi štono poput dviju jabuka krase njeno poprsje. Alemka bi suhonjava dugokosa crnka željna avantura. Glavna fora filma bio je med kojim je Mickey masirao Kimine obline. Tijelo joj se izvijalo pod njegovim rukama i svršavalo u grču orošeno znojem sa upečatljivim pogledom koji je trebao sugerirati ljubav, pohotu i zadovoljstvo razornog seksa. Seksa koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Seksa koji raspaljuje strasti, provocira maštu, budi hrabrost i širi horizonte dajući ideje kako pružiti novi i neslućeni užitak.
I Bela je voljela slične užitke no za njih je preferirala čokoladu. Bela bi svoje duge, profinjene prste umakala u čokoladni liker i prinosila strogo zabranjenim mjestima. Polako i nježno, dodirujući čvrste bradavice, grudiju nabreklih od uzbuđenja i slasti Bela je ispisivala sigurne poteze kružeći naniže prema pupku i još niže, prema dražici. Tražila je zadovoljstvo i zamišljala kako joj prilazi on, princ iz njenih snova. Kako je on svojim punim usnama ljubi, a pri tome njegov jezik liže slatka zadovoljstva koju mu ona nesebično pruža nudeći mu taj predivan dar prirode.
Čokolada, ona je aztečka "hrana za bogove". Tako na latinskom glasi prijevod imena biljke kakaovca od čijih sjemenki se dobiva slastica za kojom "luduje" čitav svijet. Kakao u tijestu, čokolada u kremi i ponovno čokolada u glazuri. Je li to više no dovoljna preporuka za kušanje tog božanskog ploda? Uzdrhtala pjenica od čokolade i sexy strawberries ... I što još treba reći? Možda samo: zaboravite na pribor za jelo i kušajte ga onim što vam je darovala priroda. Engleski doseljenici, inače ne baš "uzorni građani" na škrtom su australskom tlu nostalgiju za domaćom hranom liječili kako su znali i umjeli. Mijenjali su izvorne recepte u skladu s dostupnim im namirnicama, ali tehnika izrade nabujaka ostala je truly English. Sitni kolačići koji se moraju topiti u ustima prije no što ih predate voljenoj često govore o prestižu i otkrivaju majstore koji ih tako nježno oblikuju. Uz brojne varijacije, malo se tko uopće još i sjeti da ime mignon - malen, sitan, miljenik u francuskom izvorniku ima katkad i podsmješljivo značenje. No uistinu to i nije važno jer uz uzornu tehniku i pravilne performanse sve će biti baš tako kako treba i na svom mjestu.
Čokolada kao zamrznuta slastica poseban je užitak što sam po sebi pruža predivno zadovoljstvo koje će nadopuniti toplinu što ju osjećate iznutra pri spomenu na tu slasticu. Uz dodatak tanke čokolade ili vafla umjesto čokoladne glazure, Bela je svaki put je iznova i s posebnim oduševljenjem dočekivala sve darove. Oduševljenjem bliskom grču kog je doživljavala u strasnom zagrljaju sa voljenom osobom. Chef Antonin Caręme (1784-1833) navodno je bio zakon za torte i ostale poslastice pa na njegovim recepturama počiva većina današnjih modernih torti koje u vruće dane predstavljaju pravo ledeno osvježenje. Voila!
Uz posao, kavu sa prijateljicama i obavezni cyber Bela je imala još jednu skrivenu strast. Iako bi suhonjava i mršava, Bela je voljela kolače. Slastice svih vrsta a naročito one kremaste kakve se rade u najboljoj slastičarnici u gradu, Maksimirska u blizini Kvatrića. Kao samac Bela je znala dobro kuhati a obično bi petkom, dan prije no što bi jednom mjesečno vikendom išla u posjet roditeljima u Bjelovar svojim nećakinjama radila kolače.
„Naravno, kolači su slatki.“ reći ćete.
Ali kolači koje joj je on davao bijahu slatki ne samo okusom već i izgledom. Preliveni bijelom glazurom nudili su igru tamnog i svijetlog trenutka, doživljaja kad on prodire u njenu dražicu, pravo slatko iznenađenje i užitak za svekoliko opuštanje. Igra je donosila uzdah i trzaj tijela koje se tad predaje potpunom, čistom i nepatvorenom užitku svih osjetila i čula.
Pripadate li grupaciji ljudi koja preferira bijelu čokoladu? Ako da, tad je prostor koji se krije između njenih butina pravo je mjesto za vas i sve vaše nedosanjane snove. Slijedeći upute iz najboljih receptura tad možete kreirati neodoljive slastice baš po svom i njenom ukusu. Ne vjerujete li to svakako nećete saznati sve dok to ne isprobate. Ukoliko vas od pripreme čokoladnih pralina odbija pažljivo i dugotrajno otapanje na pari, čokoladnu smjesu će vrlo učinkovito otopiti valovi strasti koja izbija iz njene užarene mikrovalne pećnice. Azteci su pak tu “hranu bogova” konzumirali nikako drukčije nego li sa čilijem. Ta pradrevna moda posljednjih je godina ponovno zavladala svijetom čokoladoljubaca. Želite li podariti slatke trenutke opuštanja u dvoje tad svakako probajte šarf čokoladu koja se smatra vrhunskom delicijom. Opuštanje kao posljedica ljubavi uz drhtavu kremu kao fancy desert koji slasticama popunjava prazninu što neće previše opteretiti prepuni želudac nakon obilnog ručka.
Indijaner je u naše krajeve stigao gotovo istodobno kad se pojavio u Beču i to prilikom gostovanja indijskog mađioničara Kutoma Bulchie Titescana. Kutom bi slastičar koji osmisli nadjev od slatkog vrhnja, a što podsjeća na zube koji grickaju bradavice njenih grudi, grudi koje bubre, zube koji grickaju meku kožicu što klizi s vrha glave (bolje rečeno glavića) prema dolje. Čokoladni preljev podsjećao je Belu na kožu Indijca koji u ujednačenom ritmu sa njom dugotrajno vodi ljubav sustežući odlaganje do samog kraja ljubavnog čina koji tako dobiva na značaju i intenzitetu. A čitavo to vrijeme slatki užitak joj se sa grudi, trbuha, bokova, nezaustavljivo u valovima spušta do nogu da bi se zatim, ovaj put kroz nju, ponovo uzdigao gore sredini koja se nalazi negdje između bokova ispod mekog trbuščića.
Oskar Pischinger, rođeni Bečanin, vještinu pripremanja slastica nauči od svog oca Leopolda koji 1852. osnuje poduzeće za proizvodnju slastica. Oko 1880. Oskar je kreirao znamenitu Pischinger tortu i to prema originalnom receptu koji se generacijama čuvao u najužem krugu njegove obitelji. Budite sigurni da svi čokoholičari mogu odahnuti, jer najnovija znanstvena istraživanja pokazuju kako umjereno konzumiranje čokolade vodi u dugovječnost. Čokolada se povezuje s ljubavlju i poljupcima i nastaje spajanjem tih dvaju predivnih poslastica simboličkog naziva. Čokoladu je riječima nemoguće opisati već je jednostavno treba doživjeti baš kao i ljubav. Doživjeti sa njim, doživjeti sa njom, doživjeti u dvoje, troje, u samoći, po danu i po noći. I pri tom biti skriven od pogleda znatiželjnika, pogleda voajera, pokvarenih pogleda, ali i pogleda nepristrane publike. Tako je Bela zamišljala kako joj on prilazi straga, kako on prodire u nju dok ona raširenih nogu, podignute guze i u stranu zabačene glave na jastuku stenje od zadovoljstva, zadovoljstva što ga pruža Sacher torta … Ta starinska, možda najpoznatija torta na svijetu, zaštićeni je suvenir austrijske prijestolnice, ali i pravo uživanje u harmoniji i jednostavnosti punine svih okusa.
Svatko od nas ima svoj tajni dodatak koji njegovoj čokoladi daje jedinstvena svojstva zadovoljavajući potrebu za tom kockicom svakodnevnog dobrog raspoloženja. I na kraju kad je Bela svršavala, on ljubavnom napitku doda Amaretto ukrašen tučenim slatkim vrhnjem u koje se uklopiše strugotine čokolade, slučajno zaostale u zdjeli poslije ribanja na ribežu srednje veličine. A ona, Bela je na to samo žmirila i tresla se od struje koja je prodrla duboko i njenu unutrašnjost natočivši je tim slatkim i opojnim napitkom. I zato mu je, kad je izašao iz nje, jezikom oblizala mignon od bijele čokolade i podarila mu ga kao dokaz njihove čokoladne ljubavi kako bi je i on zauzvrat probao i sa njom zaplesao.
Prelijepu sam volio više od svega. Ljubio sam je više no ikoga. I obožavao je kao sveticu. Ti dani kad sam je mogao vidjeti bijahu za mene pravi blagdani. Zato svaki put, kad sam se na to odlučivao, blistao sam pred njom novim znanjem što ga u međuvremenu tako pohlepno usvajah jer ... Kad bi se ona pojavila, kad bi me tako prijazno nagovorila da joj povjerim sve što mi je na duši, ja jedva da sam uspio izustiti pokoju riječ. Samo bi je gledao, nijemo gledao, i gledao bi je. Slušao i upijao svaku njenu riječ i svaka, baš svaka bi se njena riječ duboko urezivala u moju dušu. Sjećam se, kad bi s njom govorio uvijek bijah tako svečano raspoložen i tako mi je divno bilo pri duši. Pratio me je osjećaj njenog lika, pratio me je njen lik, lik što posvuda šeće stazama najslađih užitaka.
Nikad mi nije bilo tako teško pri duši. Činilo mi se kao da postajem drugi čovjek, čovjek bezvoljan i nekako jadan dok život prolazi mimo njega, zaobilazi ga. Dani su se kotrljali u nizu, jedan za drugim. Nizali su se i valjali, a ja ih nisam znao ni mogao nabrojiti. I nije mi bilo važno. Svakodnevnica oko mene bi magla u kojoj sam obitavao zamišljajući, ponekad sanjajući o nekom boljem vremenu što nadolazi. Naposljetku shvatih da moram se trgnuti i da nije sve tako crno i tako strašno. Da na dohvat ruke postoji život kog se u svom očaju odričem a ne bi tako trebao postupati.
„Moram se trgnuti. I ponovo se nadahnuti. Početi sve ispočetka. Probuditi se snagom. Ispuniti se zanosom i nadahnućima koja bi me opet mogla povesti u visine kojima stremim.“ završi Furbi misli i pogleda kroz prozor sobe, prozora u kom se odražavalo sunce novog dana koj’ je svitao kroz zoru što svitala je crvenkastim sjajem u kom’ rađalo se sunce.
Vraćajući se jednog dana kući sa nekog dalekog puta shvatio sam da već prijeđoh priličan dio puta na kom sam uzalud trošio vrijeme, vrijeme koje je neumitno zamicalo pod kotačima automobila i valjalo se na širokoj cesti što vodila je kući. Na obzoru u daljini ocrtavalo se svjetlo sunca na zalazu, zalazu koji hrli u susret novom vremenu i novom danu koji će se nakon toga roditi. I odjednom, kao iz vedra neba, put pod kotačima automobila i razdaljine koja me dijelila od događaja prošlih mislim mi dadoše zamisao fantastičnu. Odlučih ponovo potražiti svoju voljenu, nikad ostvarenu i već pomalo prežaljenu ljubav. Ne, ne bi to samilost nad samim sobom nit’ to bi sjeta za vremenima prošlim. Sliku o njoj u meni kao da je izbrisala neka čudna, nepoznata sila, a ja tek bijah u mogućnosti sa naporom prepoznati blijede iskrivljene crte one koju sam nekada tako strasno volio. Trebalo se ponovo vratiti u život. Vratiti se i završiti tu noć, jer ... Štogod bi se više trudio obnoviti dragi njen lik, on bi se sve više i više rasplinjavao i nestajao u izmaglici. Istoj onoj izmaglici koja se u predvečerje dana isparava s vrućeg asfalta ceste kojom brodi duša.
Godišnja doba su se mijenjala i smjenjivala ali u Belinom životu nije se mijenjalo ništa. Bela je rutinski obavljala poslove koje rade sve sekretarice po svim uredima ovog svijeta. Internet na poslu pružao je mogućnost za surfanje i dopisivanje. Redovno se javljala na nekoliko foruma skrivena iza nicka koji omogućuje zaštitu i štiti od okrutnosti cybera u kom sve tajne prestaju tajnama biti i sve skrivene misli izlažu se javnosti bez bojazni da će time netko biti prokazan.
Što to tjera usamljena srca da se vežu za cyber koji je eonima daleko od stvarnog života? Tuga, usamljenost, stidljivost, povrijeđenost, ozlojeđenost, praznina. Je li to sve ono što ispunjava unutrašnjost zidova naše sobe u kojoj usamljeni čamimo?
„Mreža je puna manijaka koji jedva čekaju da naleti kakvo slomljeno, povrijeđeno i usamljeno srce. Pa čim ga nanjuše, čim ga osjete, zabiju se u njeg’ poput oštrice noža naslađujući se zlobom svog' ispraznog postojanja.“ raspravljala je Bela u društvu koje se redovno sakupljalo na kavi i trač partiji u kafiću u srcu grada.
„Ipak, među svim tim opasnostima mogu se pronaći duše kojima ponekad usamljeno srce može povjeriti pokoju skrivenu misao. Te srodne duše razumiju bol. Pružaju utjehu, prijateljstvo, daju i primaju ljubav. Osobu obično najbolje upoznajemo kad je ne vidimo. Kroz razgovor i dopisivanje obraćamo pažnju na ljepotu njenih misli, puninu stavova, vjeru ufanja i još koječeg na što inače, u normalnim prilikama, ne bi obratili pažnju. To što ih ne vidimo samo nam pruža mogućnost više. Mogućnost da osobu vidimo onakvom kakva uistinu jest, ali i da je istovremeno zamišljamo idealizirajući njen lik izbjegavajući kontakte koji bi nas možda mogli povrijediti ili razočarati.“ hitro je nadovezivala misli uključujući se u raspravu.
Bela onako plavokosa, krhka, svijetle puti i očiju boje meda, u zelenoj haljini među kolegama na poslu odavala je dojam osobe koja traži pokroviteljstvo, traži zaštitu. Tiha muzika dopirala je sa radija na ormariću pored radnog stola i pronosila nježne melodije uz koje čovjek osjeća se sjetno, čovjek osjeća se fino i ugodi svoje misli na trenutak zaboravljajući, potiskujući probleme, boli, strahove i sumnje. Kolege sa posla znale su da je Bela samac i zato su je često pozivali na kavu što je ona vrlo često prihvaćala. Na takvim neobaveznim druženjima redovno bi čula pokoju šalu.
Žena dolazi u apoteku i traži arsen.
'Oprostite gospođo ali arsen je otrov. Zašto vam treba?' upita apotekar.
'Želim otrovati muža.' odgovori žena.
'Žao mi je ali u tom slučaju vam ga ne mogu dati.' apotekar će.
Gospođa otvori torbicu i iz nje izvadi fotografiju. Na njoj apotekar ugleda suprugu kako sa nekim neznancem vodi ljubav.
'Gospođo, tko je to?' upita apotekar.
'Moj muž i vaša supruga.' reče žena.
'Oprostite gospođo ali nisam znao da imate recept.' reče apotekar.
Noć, tišina,
Bog te jebo koja mjesečina.
Ja gol, a ti gola,
Jebo bi i mrtvog vola, a kamoli ne tebe ljubavi moja.
Mladić imao papagaja koji bi problematičan. Vrijeđao je svaku djevojku koju bi mladić dovodio kući.
'Večeras će doći djevojka koju zaista volim. Kažeš li nešto iskopat ću ti oko. Zato kad ona dođe, a ti bježi u kut.' reče mladić papagaju.
Dođe djevojka. Papagaj ode u kut. Djevojka i mladić vode ljubav.
'Aj'mo sad novu pozu. Ja ću se popeti na luster, ti se namjesti, a ja ću skočiti i nabiti se.' veli mu djevojka.
Čuvši te riječi papagaj veli:
'Jebo jedno oko. Ovo moram vidjeti.'
Iz sivila svakodnevnice svog samačkog apartmana izvlačili su je sastanci sa prijateljicama po kafićima u srcu grada. Prazninu vikenda Bela je ostavljala samo za sebe ne dozvoljavajući da je itko ispuni. Čvrsto je odlučila da od one večeri na Tornju navuče masku. Maska koja ju je čuvala od uspomena na cyber vezu sa osobom koju nažalost nikad nije imala priliku upoznati. S druge strane, nadala se je da će naići na osobu koja će je iskreno privući i kojoj će se ona u podjednakoj mjeri jednako tako iskreno i nesebično svidjeti.
„Nijedna žena nije nelijepa,“ pričala je Darja, njena najbolja prijateljica komentirajući muško ženske odnose „ali treba imati i sreće i strpljenja upoznati pravu osobu. Naravno pitanje je kako tu osobu prepoznati, kako osjetiti ljubav i biti sigurna da je to osoba kojoj se možeš povjeriti.“
„Da se sve to dogodi treba stvari prepustiti srcu i nadati se najboljem.“ ubaci Bela.
„Baš tako … svaka žena može biti lijepa ako to poželi …“ nadoveže se na to Alma „ali nema baš previše smisla opisivati samu sebe. Većina onih natprosječnih je toliko jadna i frustrirana da na njih ne treba trošiti vrijeme. Svakodnevne vježbe i posjete kozmetičaru definitivno bi trebalo zamijeniti sa svakodnevnim čitanjem i vježbanjem duha da duša postane lijepa.“
„Točno tako.“ potvrdila je Darja „Ali ako već postoje pitanja zašto kriviti nekog što vježba svaki dan. Tko zna što sve ljudi smatraju vježbanjem ... Vježbati se mogu i mišići i moždane vijuge. Mislim da je nama ženama manje bitno kako tko izgleda. Ja osobno ne znam nijednu curu koja bi se napalila gledajući samo u nečije mišiće … dok recimo likovi koji se pale na žene što su samo prošle pokraj njih u nekom simpa izdanju ... ali što ćeš. Ipak je sve to subjektivno. Svi mi imamo afiniteta prema nekoj vrsti ljudi ... bilo da je to izgled, inteligencija ili smisao za humor. ...“
Uz posao, kave sa prijateljicama i cyber Bela je imala još jednu strast. Iako bi suhonjava i mršava voljela je kolače. Slastice svih vrsta a naročito kremaste kakve su rade u najboljoj slastičarnici u gradu, Maksimirskoj u blizini Kvatrića. Znala je dobro kuhati obično bi petkom, dan prije no što bi jednom mjesečno vikendom odlazila u Bjelovar u posjetu roditeljima, svojim bi nećakinjama radila kolače.
Donijela je poslastice i zašećereno vino. Postao sam odvažniji i nije me više trebalo nutkati. Hrabro i halapljivo sam gutao slatkiše koje mi je ljubazna, posjednuvši me i uzevši na krilo, sama stavljala u usta. A kad okusih nekoliko kapi slatkog, meni do tad nepoznatog pića, vrati mi se i živahnost i vedrina koje su mi nekad bile tako svojstvene.
Smijao sam se. U zanosu sam svima brbljao da me zovu Hrabri. Još pamtim dan kad sam na ručku, kao nagradu za iskazanu hrabrost, dobio mrkvu. Tog smo dana vježbali akrobatske vještine koje su najveći izazov skijaša. A ja, nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, odustao sam pred najvećim od svih izazova. Još se sjećam kako me je promatrala pogledom punim čuđenja. I šutjela je, ništa nije komentirala. A kako je rastao moj zanos, tako je raslo njeno čuđenje. Zanos me je punio svježinom i idejama razvijajući tako moje govorničke vještine. Samom sebi još uvijek ne mogu objasniti kako me ona ponuka neka joj u hvalisavom tonu ispripovijedam priču. Hvalisavo k’o što je svojstveno meni, mada i sam znam da to nije u redu. Ona je, kao obično, i tad bila nadahnuta nekom višom silom, pa mi tako nesvjesno u mislima opisa i prenese neke lijepe slike stranog mi i nepoznatog slikara. I to učini tako živo i plastično, da ih shvatim svom svojom dušom i njegujem kao svoje vlastite.
Jednom mi je netko objasnio da ništa ne ide kako je planirano. Nacrtao mi je to šarenim kamenjem da protumači i ispripovijeda mi jošte mnoge druge pojedinosti. Još me, poput nekog blaženog sna, i danas obuzima sjećanje na taj susret. Bi to poput neke divne zemlje u nekom dalekom vremenu u kom u bezazlenoj djetinjastoj duši vječno stoluju radost i nepomućena vedrina. A sada, ta je zemlja daleko. Tako daleko kao i moj zavičaj. A ja, ja sam još uvijek obuzet žarkom čežnjom za njom. Pa se tako i dan danas trudim odgonetnut’ i prepoznat' svoju milu dragu. I gledam je, vidim je i mirišem, kako šeće u grimiznom sjaju zore. I još mi se pričinja njen ljupki glas. Ah, zar postoji cyber preko kog se ne bi mogla vinuti ljubav? I što je za ljubav prostor i vrijeme? Zar ona ne živi u mislima i znaju li misli ponekad za mjeru?
Hrabar: Dolaziš usred noći pijan kući, žena je u krevetu ali još ne spava. Uzimaš stolicu i sjedneš ispred njenog kreveta a na njeno pitanje ‘Što radiš?’ odgovoriš ‘Želim sjediti u prvom redu kad počne cirkus!
Hrabriji: Dolaziš usred noći pijan kući, žena te ček s metlom u ruci a ti je pitaš ‘Čistiš ili se spremaš nekud odletjeti?’
Najhrabriji: Dolaziš usred noći pijan kući, mirišeš na parfem i imaš šminku na košulji. Opališ ženu po guzici i veliš ‘Ti si slijedeća!’
Hrabar u p… materinu: Dolaziš usred noći s ljubavnicom i šapneš ženi ‘pravi se da si mi sestra!’
Toranj je imao dva dizala. Furbi je tužno ušao u dizalo. I dok su se vrata dizala počela zatvarati, vrata dizala počela su se otvarati. Belina ljubav prema neznancu preko chata bi toliko jaka da se je usprkos neopisivoj prometnoj gužvi u gradu ipak nekako uspjela probiti do dogovorenog mjesta sastanka. Znala je da kasni, no nije odustajala. Uhvatila je prvo slobodno dizalo, ušla u njeg’ i pritisnula tipku za vrh. Izlazila je iz dizala potajno se u dubini duše nadajući da je on još uvijek tamo čeka. Bela nekoliko puta obiđe prostor pozorno zagledavajući u svaki kutak poluosvijetljene terase vrha tornja međutim, nije ga zatekla. Sa terase pružao se pogled na Gornji grad, osvijetljenu Šalatu i srce grada koje se u dubini ispod tornja kupalo u svijetlima neona.
Tek nakon par obilazaka u zabačenom kutku Bela uoči odbačenu bombonjeru i buket cvijeća i istog trenutka shvati da to pripada njoj. Cvijeće je neodoljivo podsjećalo na ono što joj ga je on jednom poslao mailom. Znala je, bila je sigurna, da je on bio tu, da ju je čekao i otišao razočaran ostavljajući joj poruku da je bio ovdje.
Bio je toliko odsutan da se ne sjeća kako je došao kući. Furbi se zavali u naslonjač i natoči piće. Igrao se daljinskim upravljačem mijenjajući TV kanale. Na jednom programu prikazivala se Casablanca. Humphrey Bogart i Ingrid Bergman, the best Hollywood movie of all time.
Jutro ga je zatekne kako spava u naslonjaču. Na televizoru su se emitirale jutarnje vijesti. Bunovan od sna Furbi isključi TV i uključi radio. Potom ode u kupaonicu, obrije se, opere zube, na brzinu popi redovnu šalicu kave i ode na posao.
Uzevši cvijeće i bombonjeru Bela se vrati u dizalo. Tužna zbog propuštenog susreta kog su tako dugo i tako brižno dogovarali Bela je do duboko u noć šetala obližnjim trgovačkim centrom. Tužno je promatrala okićene izloge i razdragane ljude koje trese predblagdanska shopping groznica. Kroz buku i žamor do nje je dopirala vesela glazba sa mnogobrojnih razglasa. Promatrala je izloge lokala nadajući se da će u nekom usamljenom muškarcu tužna pogleda pronaći, da će prepoznati njega. Kroz glavu su joj vrludale misli:
„Čeka li je on uopće negdje u blizini? Ako čeka, može li ga ona prepoznati po dogovorenim znacima raspoznavanja?“
Na kraju Bela ipak odustane. Taksijem se odveze kući, raspremi i legne u postelju.
Sutradan na poslu Bela je bila rastresena. Čitav dan iščekivala je njegov poziv. Osluškivala hoće li joj mobitel najaviti radosnu vijest. Međutim, za razliku od prethodnih dana, kad je redovno zvonio, tog se dana mobitel ne oglasi. Šutio je. Šutio je i dan poslije. Muklo je govorio dan nakon dana poslije. Šutio je redom. Dnima. Onako malen, crn, mobitel je stalno bio uz nju. Na radnom stolu, u torbi, u ruci. Uz njeno uzglavlje. Bio je on uvijek uz nju i šutio je. Šutio je tiho i bez riječi. I nije se javljao. U par navrata Bela dođe u napast nazvati njegov broj, ali ... Nije imala hrabrosti. Tužna i usamljena u sivilu svakodnevnice Bela je gledala stare ljubavne filmove.
„Kako su ti prastari crno-bijeli filmovi još i dan danas puni duše." razmišljala je.
I kako savršeno odgovaraju njenom sjetnom raspoloženju. Uistinu, bili su to najljepši ljubavni filmovi, svi od reda sa tužnim završetkom.
„Sve velike i prave ljubavi su tužne i nakon njih ostaje praznina, gorčina, bol, sjeta, tuga." razmišljala je držeći u ruci maramicu natopljenu suzama dok su Ingrid i Humphrey jedno pred drugim skrivali suze ne mogavši prikriti žal rastanka koji im zatirao pogled pri spomenu Pariza.
Sirene su predivne djevojke dugih svilenih kosa i žive u prekrasnim dvorima na najvećim dubinama mora. Gornji dio tijela im je ljudsko dok od struka na niže imaju peraje poput riba. Ponekad izlaze na površinu, sjede na morskoj hridi i pjevaju jako lijepo da njihovi čarobni glasovi odjekuju pučinom sve do kopna. Legenda bilježi da sirenu nitko ne smije vidjeti, jer ga ona zauvijek može povesti sa sobom, pa ih se od davnina najviše boje putnici koje njihova ljepota i boja njihovog glasa može trajno začarati. A kad bi i ako bi netko uspio uhvatiti morsku sirenu, ne bi ispalo dobro, jer morska sirena ne može preživjeti na kopnu.
„Mama, mama ...“ slušala je Koviljka glas djetešca koje se meškoljilo u krevetu i upitno je pogledavalo.
„Pričaj mi opet onu priču o Maloj sireni.“ djevojčica je molila majku.
„Hoću Koviljko, hoću. Samo zaklopi oči i spavaj.“ govorila je mama milujuć’ anđelčića koj' sprem’o se za spavanje.
„Hoću, hoću ...“ veselo mašući nožicama i ručicama mala Koviljka po tko zna koji put traži jednu te istu poznatu joj priču „a ti mi nemoj zaboravit' ispričati onaj dio o Varšavi gdje si upoznala tatu.“ smješka se Koviljka.
O legendi Baltičkog mora i o još nekim stvarima
Legenda Baltičkog mora spominje dvije sirene. Jedna od njih nasuče se uzvodno rijekom međ' plićacima i sprudovima Visle, u samom srcu parka prirode gdje pogled seže na brežuljke Starego i Nowego Miasta. I baš odavde čuje se rika zvijeri iz obližnjeg zološkog vrta koj' smjesti se na pola puta međ' riječne obale i Wilenske, predjela Varšave koji ne bez razloga dobi baš to ime. Legenda veli kako događaj se zbi u vremena pradavna, kada ribari rano izjutra u mreži pronađu Sirenu pa je nagovore da im postane zaštitnicom. A na takvu trgovinu morska vila pristane nadajuć’ se da jednog dana zbogradi položaja ovdje bi kraljevski grad izniknut' mog’o, a ona pronać' princa svoga obećanog. Princa zbog koga se prepuna nesretne ljubavi, ona onomad baci u more i posta pjenom morskih valova.
A kako to uvijek biva da onaj tko čeka taj i dočeka, tako i Mala Sirena dočeka da godine 1600. poljaci kraljevski tron iz Krakowa u Varšavu prebace. Naime, još od godine 1573. pravilo bi da plemstvo i slobodni građani, bez obzira na stalež i stanje njihovo materijalno, direktni izbornici kralja Poljske mogu biti. Jer u ono doba Poljska bi prva demokracija gdje 12% pučanstva imade pravo glasa, a što njihovu državu uzdigne do sile koja zavlada prostranstvom od Baltičkog mora na sjeveru do Crnog mora na jugu, od malene zemlje Pruske na zapadu pa gotovo do Moskve daleke na istoku. Poljsko kraljevstvo veliko bi i moćno, pa Jan Sobieski pred Bečom s lakoćom razbi glavu turčinu, spasi žezlo Habsburgu, ter Europi opasnost Otomansku dokine za vijeke vjekova Amen. Kako se izborni kraljevi smjenjivali, kruneći se i ukapajući u Krakowu, a stolujući u Varšavi, tako se Varšava razvi u prijestolnicu te stilom, vizurom pa i sastavom stanovništva s vremenom posta Parizom istoka.
Bi tako sve do nekih godina 20. stoljeća kada Treći Reich odluči izbrisati poljake i Poljsku sa karte a Varšavu prekrojiti po mjeri čovjeka lišenog Boga i Ljudskosti. Nu pošto u to vrijeme Varšavu obitava po trećina poljaka, židova i njemaca, ostavi to trajan pečat na ovaj grad koj' prelijep je ali još ni dan danas zapravo ne zna tko je, što je i što bi sa sobom. I to bez obzira što i Sibirski Medo tu šapu slomi a s one strane Atlantika dođe Kapital spomen na korijen svoj obiteljski dati ter odavde biznis po Kontinentu starom stade širiti. I zato današnja Varšava je grad kontrasta čiju vizuru poslovnog središta krile neboderi od pedesetak katova, a sve to u okružuju socrealističke vizure u koji djelići stare Varšave, rekonstruirani se uklope nakon što ova bi 1944. doslovce sravnjena sa zemljom.
„Pani, dlaczego pchać? Bądź uprzejmy i my, którzy tu czekając w kolejce w taksówce.”
Okrene se i ugleda gospodina koj’ stajao je u redu.
„Sorry, I don’t understand. I don’t speak Polish.“ kratko se nasmije Koraljka.
„Then I’ll tell you in English. It’s not polite to jump in front of people regularly waiting for a taxi. Please, be kind and just take your place at the bottom of the line.” odgovori gospodin na početku dugačkog reda pokazujući na njegov kraj.
„I’m really sorry, didn't know that. But I’m in a hurry. My flight was delayed and I’ll miss my appointment time.” nervozno govori Koraljka gledajući na sat.
„My flight was also delayed but … OK, take that taxi. It’s yours.“ odustaje gospodin odmahujući rukom prema taksiju u koga je zapravo trebao sjesti on.
„Thank you.“ reče Koraljka, a kad se smjesti u taksi otvori vrata, pogleda gospodina i dobaci:
„Would you like to join me? Maybe we can share the fare.“ kiselo mu se osmijehuje.
Vozeći se od aerodroma prema centru Varšave putnici su razgovarali.
„From where are you?“ pita neznanac.
„Croatia.“ kratko odgovori Koraljka na što se neznancu u tren rastegne veliki osmijeh:
„Onda dozvolite da se upoznamo, Furbi.“ gospodin pruža ruku.
„Koraljka.“ neznanka se osmijehe gospodinu koji na trenutak u njenom pogledu osjeti neku čudnu bliskost.
O tome kako Mala Sirena odluči krenuti u veliki svijet
Sjedeći uz postelju u sobi male Koviljke mama Koraljka pričala je djevojčici priču o Maloj Sireni:
Iza sedam gora i sedam mora, duboko na morskom dnu, u čarobnom kraljevstvu živio je poseban narod. Tim morskim svijetom vladao je kralj i imao predivne kćeri, morske vile, sirene. Katkad bi starije doplivale na površinu gledajuć’ neobična bića što žive na kopnu. Jedina koja im se ne mogne pridružiti bi Mala Sirena. Bi Mala Sirena jošte premlada da otpliva tamo gdje sestre joj gledaju brodove, zaviruju u barke i promatraju ljude koji, za razliku od njih, imaju dvije noge. Sirene su molile Baku:
„Bako, pričaj nam o ljudima. Pričaj nam o njihovoj zemlji i životima.
I tako je Mala sirena sa sestrama slušala bakine priče te potajno čeznula za tim svijetom. Čeznula je i čekala sve dok ne dođe dan kad otac joj dopusti da i ona otpliva na površinu zajedno sa sestrama. Pa se tako Mala Sirena nađe na morskom valu odakle po prvi puta ugleda vanjski svijet. Vidje brodove i vidje stvorenja na dvije noge. Vidje ona ljude o kojima do sada je samo slušala priče. Gledala je kako ljudi plešu, slušala je njihove ljudske razgovore, osluškivala je njihov ljudski smijeh.
„Ostala bi još malo.“ obrati se sestrama koje su se vraćale domu.
„Vratit ću se čim otplovi onaj brod." obeća im.
I tako Mala Sirena ostane promatrati svijet i brodove sve dok na pučini ne osta samo jedan jedini. A u međuvremenu zapuše vjetar i nebo posivje od tmurnih oblaka. Vjetar je zavijao, kiša je pljuštala, olujni valovi poigravali se brodom. Pa se brod prevrne a ljudi popadaju u ledeno more. Pa tako Mala Sirena ču njihovo zapomaganje. Krene ona prema njima no kako more bi uzburkano, kada stigne na mjesto potopa, ne bi više ni povika niti ljudi. A baš kad htjede se natrag vratiti, u olujnim valovima ugleda tijelo mladića. Pa zapliva k’ njemu, čvrsto ga prigrlii i otpliva s njim do obale. I jošte osta uz njeg’ sve dok oluja ne prođe, sve dok oblaci se ne raziđu, sve dok sunce ne razagna tamu i ne obasja čovjeka. Mala sirena ga tada pogleda:
„Mogla bi se zaljubiti." pomisli, nu već bi kasno, pa se morade moru vrati.
Ter ona otpliva na pučinu odakle motrila je mladića. Ubrzo naiđu ljudi i na pijesku ugledaju mladića.
„To je Kraljević. Je li mrtav?" provjeravali su.
„Jak mam zapłacić?“ Furbi upita taksistu koji ga je netom dovezao u Franciszkanske, u samoj blizini Ryneka Nowego Miasta.
„Dan je sunčan, malo ću prošetati, popiti kavu i kupiti nešto da napunim frižider.“ razmišlja Furbi dok vozaču pruža novac.
Furbi je sjedio na terasi kavane na uglu trga kadli začuje poznati mu glas:
„Hello waiter, would you be kind enough to bring me one more coffee with milk and a glass of water, please?“
Furbi se okrene.
„Dobar dan. Mislim da će vas teško razumjeti. Ovdje uglavnom ne govore engleski.“ obrati se Furbi gospodični pa ispali:
„Proszę kawę i szklankę wody dla pani?“
„Hvala. Ja to ne bi znala reći ni u snu.“ nasmiješi se Koraljka i pita:
„A otkud vi ovdje?“
„Sa posla. Radim na drugoj strani rijeke“ Furbi odmahuje u pravcu gdje se iza crkve i kuća, u dolini nalazi Visla „a kako je Šląsko-Dąbrowskii most zatvoren zbog rekonstrukcije umjesto tramvajem i autobusom, vozim se uokolo taksijem. A vi malo razgledavate Varšavu?“ odgovara Furbi protupitanjem.
„Da. Imam malo slobodnog vremena pa koristim priliku.“ odgovara Koraljka „Prošetala sam dijelom stare Varšave i zalutala na ovo simpatično mjesto. Znate ovo je predivno, gotovo romantično, kao za neku priču ...“ na trenutak zastaje gledajući Furbija kako bi ocijenila njegovu reakciju pa nastavlja:
„Dok me ono što sam vidjela uokolo starog grada malo manje oduševljava, jedino možda Palača koju gledam iz hotela nasuprot ... sa trideset i petog kata.“
„Da iako obnovljen nakon Drugog svjetskog rata ovaj dio Varšave, Nowe Miasto i susjedno Stare Miasto imaju jedan osebujan šarm. Barem za turiste dok mi, koji tu stanujemo, vidimo i sve mane ...“ Furbi zastane „No neću vas time zamarati. Nego ... Znate li da se nedaleko odavde, u blizini, nalazio zid Varšavskog geta? Danas su tu samo ucrtana obilježja na pločniku. A ni Umschlagplatz, nije daleko.“ priča Furbi.
„To je bilo tako blizu? Baš bi to voljela vidjeti.“ odgovara Koraljka.
„Ako nemate ništa protiv mogao bi vam biti vodič.“ predloži Furbi.
„Ohoho!“ ote se Koraljki „Hvala vam što trošite svoje vrijeme na neznanku.“ govori sada već pažljivo promatrajući gospodina koga upozna u Varšavi.
„Baš zanimljivo ...“ komentira Koraljka ispred zgrade gledajući na fasadi ploču posvećenu Mariji Sklodowskoj „poljaci su obnovili ciglu po ciglu Starog i Novog Mjesta baš kako je ono bilo i postavili ovu ploču na obnovljenu kuću.“
„Da, nakon što su rusi oslobodili pardon okupirali Varšavu ...“ započne Furbi, a Koraljka ga prekida:
„Kako to mislite okupirali?“ pita.
„Pa tako, vidite. Kad se u ljeto 1944. sovjetska armija približavala Varšavi u gradu izbi ustanak jer se poljaci žele osloboditi sami, kako ne bi potpali pod rusku vlast. A sovjeti pardon komunisti, kakvi već jesu, na desnoj su obali Visle i čekaju da nacisti uguše njihov ustanak, sravne grad sa zemljom i pobiju preko dvjesto tisuća preostalih poljaka pa nakon toga slavodobitno kao oslobodioci ulaze u grad iz koga se nacisti dogovorno povlače.“ priča Furbi.
„Život je pun ironije.“ tužnog pogleda ubacuje Koraljka pa nastavlja:
„Nego ... Dozvolite mi da vas počastim. Moram vam se odužiti za pažnju i vrijeme koje ste posvetili mom upoznavanju Varšave. Mogli bismo sjesti u neki obližnji lokal.“ govori i osvrće se uokolo kako bi na terasama obližnjih lokala pronašla slobodan stol.
„Kako ste rekli da se zove ova ulica, Freta?“ Koraljka naglašava posljednju riječ.
„A ne, ne. Ako nemate ništa protiv ja pozivam vas.“ ubaci Furbi i u tren ispali:
„I odmah vam nudim opcije, poljski pierogi ili židovski košer?“
„Ja bi pieroge. Željela bi probati nešto poljsko.“ Koraljka se skromno nasmije.
„I tako velite, predlažete mi posjetu Schopinovu muzeju?“ pita Koraljka.
„Da. Nikako ga ne možete promašiti. Izađete iz hotela pa pravo na Świętokrzysku. A kad se počnete spuštati prema mostu, odmah s desne strane, od drugog rotora je muzej. Sveukupno možda ne više od dvadeset minuta maksimalno pola sata ugodne šetnje.“ objašnjava Furbi.
„A što bi rekli kad bi vas pozvala na jedan pravi Chopinov koncert?“ prekida ga Koraljka i nastavlja:
„Poslovni partner mi je poklonio dvije karte i tražim nekog koga bi povela sa sobom. A vi ste tako pažljivi ...“ iz torbice vadi dvije ulaznice i pokazuje mu ih:
„Znate, bit će u onoj istoj onoj dvorani gdje je svojedobno napravio skandal na Chopinovom natjecanju. Radi se o njegovom jubilarnom rođendanskom koncertu“ govori pokazujući Furbiju dvije karte za Pogorelićev koncert.
„Ohohooo ...“ oteže Furbi „Ne bi imao ništa protiv." nasmije se i doda:
„A ja vas prije koncerta pozivam na šampanjac, kolače i kavu u Wedel. To je poznata stara slastičarska firma koja i dan danas, bez lažne skromnosti, radi možda najbolje praline u ovom dijelu svijeta. A i nije daleko od dvorane Varšavske filharmonije.“ Furbi prihvaća poziv.
„Ohohooo čokolaaaada ...“ otegne se Koraljki požuda značajno trepčući očima „Čokolada je tako seksi.“
O stvarima o kojima se malo zna, ali potrebno je kazati
Jedno je imati pravila, ali pravo pitanje je tko odlučuje o kazni kada ih prekršiš?
Sjedeći u kabaretu Koraljka čitavo vrijeme pažljivo sluša Furbija koji magnetizirano promatra odsjaj te pomalo čudne žene koju upozna u Varšavi.
„Teatr Buffo, baš mi se sviđa. Ni u snu ne bi znala pronaći ovo mjesto. Podsjeća me pomalo na Pariz iako je potpuno drugačije.“ sva ozarena Koraljka se otvara Furbiju.
„Daaa?“ Furbi otegne pitanje „Varšava ima dugu tradiciju kabareta. Znate li da je u prošlom stoljeću, između dva svjetska rata, Varšava uz Berlin bila rasadnik ideja koje daskama život znače?“ pita Furbi.
Koraljka napravi znatiželjnu facu pa Furbi nastavlja:
„Bila je to zlatna era Varšave. Nakon Varšavske bitke 1920. kad se Poljska obrani od Sovjeta koji zauzećem Varšave pokušavaju Poljskoj oduzeti nezavisnost uspostavljenu godinu dana ranije. U glavnom gradu tada mlade i novoobnovljene Poljske nakon stotinjak i više godina život dijele poljaci, židovi i njemci. Grad je prepun šampanjca, ekstravagancije i žestokih kabareta. Zamislite, u to vrijeme grad ima preko šezdeset kina. Novinari ga nazivaju Parizom istoka, ali za razliku od originala u njemu još uvijek ima neasfaltiranih ulica. Tu žive pjesnici, romanopisci, filmaši, umjetnici i arhitekti.“ Furbi zastaje, gleda Koraljku i nastavlja:
„Znate li da je u Varšavi podignut prvi neboder u Europi?“ upita i odmah veže dalje:
„Književni časopisi, opera, simfonijska glazba i kazališta. Isaac Bashevis Singer, pijanist Ignacy Jan Paderewski postaje poljskim premijerom, Artur Rubinstein sa Varšavskom filharmonijom širom svijeta izvodi svoje simfonije, a George Bernard Shaw za premijeru nekih svojih komada odabire baš Varšavu. Varšavski kabareti pariraju Berlinskim. Varšava je rasadnik talenata koji odlaze preko Atlantika i vladaju Hollywoodom, Chicagom, New York-om.“ opet zastane pa videći kako ga Koraljka pažljivo sluša, pa nastavlja:
„Mnogi njemački i poljski židovi raskidaju sa vlastitom tradicijom pa tako nastaje kabaret. Jeste li čuli za Kleynkunst, Varšavski jidiš kabaret? Taj jedinstveni kabaret ekstremisti smatraju jazbinom zločincima iako ... Svi ga oni redovito posjećuju i tamo se dobro zabavljaju. Pa s vremenom židovski kabare predvodi noćni život ne samo Varšave već i Berlina, Londona, Pariza, New Yorka. A zbog gomile, buke i zabave do ranog jutra kabareti postaju omiljena utočišta podzemlja koje s obje strane Atlantika razvija svoj posao.“
„Da, to mi je poznato iz filmova.“ nasmiješi se Koraljka pa se počeše, u kom trenutku, u tren na obnaženom joj ramenu, u odsjaju krajičkom oka Furbi oka vidje iztetoviranu sirenu.
„Mmm, kako su bile dobreee.“ smješka se Koraljka od uha do uha „Baš ti hvala za ovu predivnu slatku avanturu. Morat’ ćemo to ponoviti.“ uživa u posebno ručno izrađenim pralinama.
„Da, svakako ćemo to ponoviti baš kao i one trenutke prije toga.“ značajno namiguje Furbi i netremice gleda u nju.
„Ti vraže jedan, jesi iskoristio priliku?“ smije se Koraljka „Nakon koncerta povedeš me kao do taksija, pa se usput nađemo pred ulazom kuće gdje stanuješ. A ja pristajem doći ovamo.“ smije se Koraljka i okreće ka prozoru.
„Sviđa mi se ovaj pogled. Prizor trga i zvonce dolje na uglu koje zvoni cin cin cin.“ priča dalje „Pa se nagnem na prozor, a ti mi prilaziš odzada.“ gleda ga koketno i namiguje.
„Sa ključićem u bravici ili bez njega?“ ispaljuje Furbi na što se oboje smiju.
„Baš me zanima što je u onoj sobi?“ Koraljka pokazuje pravac spavaće sobe i uz smijeh govori riječi „I nemoj misliti da sam ja laka ženska.“
Godine 1851 Karol Ernest Wedel započinje u Varšavi sa proizvodnjm čokolade koja zbog kvalitete što izlazi iz njegove manufakture ubrzo postaje jedna od najpoznatijih u Europi. Zbog toga ga vrlo brzo počinju kopirati pa, da bi se zaštitio, godine 1865. Wedel patentira logo E.Wedel. povodom toga Karol izjavljuje:
„Od danas pa nadalje, svaka tabla čokolade koja dolazi iz moje tvornice mora nositi pečat tvornici E. Wedel, a svaki paket nosit će moj vlastoručni potpis.“
Običaj mu nastavlja sin Charles Emil, pa njegov sofisticiran i kićen potpis postaje simbol koji do dan danas krasi proizvode te tvrtke. Godine 1893. sin se seli u kuću u ulici Szpitalna 8 gdje otvara Pijalnu czekolady koja se na toj istoj adresi nalazi još i dan danas i predstavlja znamenitost koju vam pisac preporučuje posjetiti nađete li se kojim slučajem u Varšavi.
Za vrijeme velike svjetske depresije 1934. unuk Jan otvara novu tvornicu i Wedel izrasta u jednu od tada vodećih svjetskih marki čokolade sa prodavaonicama u Parizu i New Yorku.
Po slomu komunizma u Poljskoj tvrtka ponovo počinje svoj uspon i do danas prerasta u jednog od najvećih proizvođača čokolade koji konstantno širi posao.
19. travnja 1943. počeo je ustanak u Varšavskom getu. Bio je to prvi oružani otpor Židova protiv nacističkog genocida.
„Gore je sve gorjelo, zato je u bunkeru zemlja postala tako vruća da smo morali stalno bježati u kanalizacijske cijevi kako bi ohladili. Danima smo bježali tamo amo, kroz mali tunel u prljavi kanal kojim su se jednog dana pojavili leševi" priča jedna od rijetkih preživjelih iz tog vremena.
„Kad su Nijemci primijetili da se kanali koriste kao skloništa, pucali bi kad bi glave provirile iz šahtova."
Varšavski geto oformljen je po okupaciji Varšave, početkom 1940. S vremenom taj dio grada površine cca. tri i po kvadratna kilometra, iz koga su prethodno potpuno iseljeni poljaci, ograđen je zidom. Geto se dijeli u veliki, gdje uglavnom žive siromašni židovi, i mali geto, gdje žive bogati židovi, a što ih ne sprječava da i oni, baš kao i siromašni židovi jednako bijedno i umiru od gladi.
Prije vala deportacija u logore smrti, 1942. u getu živi četiristo pedeset tisuća židova pa zbog prenapučenosti počinju deportacije u Treblinku, logor smrti, nakon čega početkom 1943. u getu je oko šezdeset tisuća židova. Početkom 1943. počinje konačna likvidacija geta. Do tada većina židova odbija pružanje oružanog otpora ali kada trebaju započeti posljednje masovne deportacije stotine mladih židova odlučuju se za borbu.
A kako su na to reagiraju poljaci, varšavljani? Oni samo bulje u zapaljene zidove geta. Ipak, slika nije tako jednoznačna. Ima tu izdaje i otkrivanja sakrivenih židova, a ima i herojske pomoći. Ima solidarnosti a ima i ravnodušnosti. To vrijedi za sve pa čak i za borce Poljske Domovinske Armije, iste koja godinu dana poslije diže Varšavski ustanak Njihove dobro organizirane jedinice doduše daju židovskim borcima nešto oružja i za vrijeme ustanka napadaju u nekoliko njemačkih postaja međutim ... U cjelini podrška poljske strane je sa pola srca tako da Szmul Zygielbojm, predstavnik židova u Poljskoj vladi u egzilu u Londonu, još za vrijeme borbi iz protesta radi samoubojstvo.
„On dira tijela pokopanih, on broji, on kopa dalje.” kaže jedna pjesma o odnosima poljaka prema ustanku u Varšavskom getu 1943. godine. Zato i dan danas o svojoj povijesnoj ulozi, na godišnjicu toga događaja, čitava Poljska o tom događaju balansira između ravnodušnosti i pomoći.
Svake godine 1. kolovoza građani Varšave posjećuju groblje Powązki gdje odaju počast palim žrtvama Varšavskog ustanka. Na brojnim mjestima u Varšavi pored spomen ploča građani polažu vijence.
Varšavski ustanak (Powstanie Warszawskie) ustanak je Poljske Domovinske Vojske (Armia Krajowa) pred kraj Drugog Svjetskog Rata s ciljem da Varšavu oslobode od njemačkih okupatora. Prvog kolovoza 1944. u 17:00 eksplozijom jedne bombe u Varšavskom Gestapu počinje ustanak. Pedeset tisuća vojnika poljske podzemne armije potpomognuto narodom, poslije žestokih borbi koje traju pet sati i odnose sedam tisuća žrtava zauzima tri četvrtine grada.
Ustanak izbija u trenutku kada se Crvena Armija približava Varšavi. Po izbijanju ustanka Crvena Armija zaustavlja napredovanje iako može dalje jer njemci ne pružaju otpor. Ipak, Sovjeti 16. rujna stižu stotinjak metara od istočne obale Visle i čekaju. Time omogućuju njemačkoj vojsci da se na miru obračuna sa ustanicima. Ustanici pružaju otpor njemcima sve do 2. listopada 1944. nakon čega je Varšava sravnjena sa zemljom. Je li to baš kao i pokolj preko dvjesto tisuća poljskih vojnika koji se 1939. predaju Crvenoj armiji u Katinskoj šumi, odmazda za gubitak Poljske koju Rusija dijeli sa Pruskom nakon 1815.? Crvena Armija prelazi Vislu 17. siječnja 1945. i ulazi u ono što je na lijevoj obali Visle nekada bio grad. Njemci taj dio predaju bez borbe.
Na dan kada je počeo Varšavski ustanak, 1.kolovoza, u cijelom gradu Varšavi u 17:00 sati zaustavlja se promet.
Varšava, 7. kolovoza 2009. Dokumentarni film u trajanju od dvije i pol minute o godišnjici Varšavskog ustanka 1. kolovoza 1944. protiv nacističke okupacije prikazan je u srijedu navečer prije nedjeljnog početka Madonnina koncerta u Varšavi pred više tisuća njenih obožavatelja. Publika je, kako prenosi agencija PAP, film popratila dugim pljeskom, a koncert je počeo s gotovo sat vremena kašnjenja.
Poljaci 1. kolovoza odaju počast poginulim sugrađanima, preko dvjesto tisuća ubijenih tijekom Varšavskog ustanka. Skupine katoličke mladeži te poljskih veterana pobunile su se protiv održavanja Madonnina koncerta na samu godišnjicu Varšavskog ustanka. Razlog njihovog negodovanja je, kako su istaknuli, Madonnin nastup čiji je cilj skandalizirati, a u koji su upletena i nacistička obilježja. Dokumentarni film emitiran je na zahtjev uprave grada Varšave, a nakon peticije mladih Poljaka da se koncert otkaže, s obzirom na odabir datuma održavanja koncerta. Pred stadionom na kojem je održan koncert nisu održani najavljivani prosvjedi. Na Madonninom koncertu bilo je blizu sto tisuća posjetitelja.
O tome kako Mala Sirena ipak pronađe ono što je tražila
„Mama zašto si stala. Pričaj mi još.“ škiljeći na jedno otvoreno oko mala Koviljka moli majku da nastavi pričati priču.
„Uh što je naporna.“ pomisli Koraljka ali glasno nastavlja:
Kraljević na to otvori oči. Promatrao je ljude. A za to vrijeme, daleko sa pučine, Mala Sirena je sve to tužno gledala. Znala je da Kraljević nikada neće saznat’ tko ga spasi od smrti u oluji. Pa se vrati kući i sestrama ispriča priču o oluji, brodu i kako spasi Kraljevića.
Uskoro bi priređeno vjenčanje i Mala Sirena je znala je kako mora umrijeti. Pa ode na morski žal i zaplače. A baš tada u vodi spazi sestrice. Bijahu one blijede i bez dugih svilenih kosa.
„Kosu smo dale Vještici u zamjenu za čarobni nož" reknu joj sestrice „Evo ti ga, ubij Kraljevića i opet ćeš postati sirena."
Mala Sirena uzme nož i ode do Kraljevića. Gledala ga je kako spava, a srce joj bi ispunjeno ljubavlju, pa ne mogne učiniti predloženo. Mjesto toga samo ga nježno poljubi, ode do zidina dvorca, popne se na najvišu kulu, baci u more i padajući u more stopi s pjenom morskih valova.
„Mama, mama, zašto ljubav uvijek mora biti tužna?“ pita Koviljka majku škiljeći na jedno oko.
„Ali Koviljko, to je samo priča.“ Koraljka pokušava objasniti malenoj koja tone u san.
„Priča?" ponavlja Koviljka.
„Da priča. Ljubav, ljubav nije tužna! Ljubav je vedra, vesela je i lijepa jer ...“ Koraljka zastane „Ljubav je naprosto samo ljubav.“ osmjehuje se djevojčici uz koju je na jastuku njen najdraži lutak, medo.
„Mama, mama, znači li to da onda za nas morske vile nema opasnosti kada pronađemo svog kraljevića?“ uporna je Koviljka.
„Da milena, nema. Nema opasnosti. Eto vidiš, ja sam upoznala tatu baš tamo gdje završava priča za laku noć, priča nakon koje mala djeca moraju ići spavati. Zato zaklopi oči i spavaj, pajki zlato moje.“ Koraljka ljubi djetešce.
„Hoću mama hoću. I sanjat’ ću svog princa kog’ ću i ja sresti na pjeni morskih valova. Već znam, bit’ će to jednog ljeta na jednom otoku sred predivnog plavog mora. On će doći na svojoj plavoj ptici, a ja, ja ću ga voditi. I mi, mi ćemo se voljeti.“ izlazile su riječi iz djevojčice koja čvrsto žmiri smješkajući se snu i ljubavi koja dolazi.
A kako je počelo nek' tako se i svrši, jer ... i sirene se zabavljaju, zar ne?
Visoko na nebu stotine zvjezdica su se rasprskavale ostavljajući za sobom šareni rukopis duginih boja: žuta, narančasta, crvena, ljubičasta, plava i zelena iako ... Pažljivi bi promatrač zapazio i još poneku. Recimo purpurnu, indigo ali i bijelu i crnu, jer ... Svijetlo najavljuje novi početak čineći svojim prisustvom noć kratkom, a čaroliju njenu jedinstvenom. Pa tako nebom prepunim tamnog damasta orose se fotoni svjetla koja se uz zaglušujući buku rasprskavaju u najljepše oblike cvjetova ispisujući svojom prisutnošću legendu. Legendu o Ivanjskoj noći, o noći u kojoj slavi se život, život koji nikada ne staje ma kakve mu se prepreke na putu našle i ma kakva mračna proročanstva iz tame pred njim izvirala. Tama ostaje s onu stranu svjetlosti ali baš kao i svijetlo, i ona, tama, ima svoju ulogu. Ponekad baš da svojim prisustvom još više istakne ljepotu svjetla. I baš zato, na tu, najkraću ali i najljepšu noć u godini, ljudi pokraj rijeka pale kresove i slave život. Život koji nesalomljiv čeka da sirenama, kako to legenda kaže, baš jedino i samo te noći, ostvari sve njihove želje.
Išao ribar u ribanje i ulovio prelijepu sirenu. Sirena ga počne moliti nježnim glasom:
‘Ako me pustiš ispunit’ ću ti tri želje.'
Ribar pogleda sirenu pa reče:
'Ispunit’ ćeš ti meni samo jednu, ali tri puta.'
„To, to, toooo! Ah, a, aaa, aaaaaa!“ vrištala je Koraljka sred postelje na trećem katu stana u kući u Swiantojanskoj 33. A za to vrijeme ispirale su je zvjezdice mliječnog puta baš kako to obično biva kad osoba slatko svršava stapajuć’ se za trenutak sa Blaženstvom.
„Uf, ovo je bilo dobro.“ reče Koraljka pogledavajući Furbija koji se nadvio nad njom.
„Nego, kakva je to buka vani? Čini mi se ... Izgleda kao da je vatromet!?“ naga Koraljka prilazi prozoru gledajuć’ put noćnog neba rasvijetljenog duginim bojama.
„Ivanjska je noć, pa se slavi. Na rijeci je vatromet.“ odgovara Furbi.
„Zanimljivo.“ Koraljka zagonetna osmijeha okrenuta je svjetlu što dopire iz dnevnog boravka bacajući tanki mlaz koj’ osvjetljava vrh bradavica na njenim grudima.
„Nego ... Otkud tetovaža sirene na ramenu moje najdraže vile?“ pita Furbi na što ga ova primi za ruku i povede prema postelji:
„Pusti sad to. Za tebe noćas imam puno zadataka.“ namiguje mu.
„Svakako, a ja ću se svojski potruditi da ih odradim.“ hihoće Furbi držeći Koraljku za jebežljivo dupence.
