102. Do kraja svijeta: Soulmates

U ljubavi pravila nema. Možemo slijediti upute, možemo se kontrolirati, možemo se ponašati po normama, ali sve je to nebitno. Srce odlučuje i važno je samo ono što srce kaže. Priča o srodnim dušama seže u četvrto stoljeće prije Krista kada Aristotel zabilježi kako u početku čovjek bi jedno, ali nakon grijeha Bog ga podijeli na dvoje. Na ženu i muškarca. I osudi njihove duše da vječno traže svoju drugu polovicu.

Što je duša, tko ju stvorio, otkud dolazi i kamo ide? Je li to iskra koju posla Stvoritelj da ljudskom nježnošću, nemoći i toplinom osjećaja oplemeni čovjekovu želju za vječnošću postojanja? Ili njegova želja bi kazniti ga za grijehe koje je počinio? Osudivši je na lutanje u potrazi za srodnom, Stvoritelj duši udahne emocije i etiku koje od rođenja, preko odrastanja, pa do smrti stvaraju mehanizam što odgovora na vanjske impulse koje čovjek doživljava kao ‘dušu’. Bilo kako bilo, duša ima svoju ulogu, cilj i misiju.

Ždrijelo rezervoara bi otvoreno, a uređaj za točenje u uronjen u rezervoar. Živcirale su ga sporovozeće brojke elektroničkog brojčanika crpke za gorivo. Napokon uređaj za točenje glasno škljocne, a pumpa se isključi. Izvadi točionik i vrati ga na mjesto. Zatim zatvori rezervoar i poklopi zaštitnik koji se sljubi sa karoserijom sportskog automobila. Krajičkom oka pogleda brojke na ekranu crpke:

„60 litara na 400 i nešto kilometara ... To je petnaestak litara na sto kilometara. 300 konja. Treba hraniti tolike konje.“ računa dok korača prema vratima dućana gdje se nalazi blagajna.

Neposredno prije što priđe blagajni ispred njega progura se žena. Tamne naočale zaklanjaju joj oči, a duga kosa ispletena u tanke pletenice sitno izvezenih pramenova pada uokolo. Gornji pramenovi obojeni su fluorescentno plavo dok su donji baš kao i kosa ispod njih u svojoj prirodnoj, izrazito crnoj boji.

„Ima dobru pozadinu, ali treba se držati reda i ne gurati se.“ pomisli procjenjujući je odozdo na gore kako stoji ispred njega.

Blagajnik je zbunjen scenom. Kratko ga pogleda i upita:

„Puštate gospođu ispred sebe?“

Žena se na to okrene i pogleda Furbija. Njena preplanula put odaje osobu koja dosta vremena provodi u solariju ili negdje na bazenu. Stil oblačenja odaje kako drži do sebe. Na desnoj ruci kinđuri se prstenje dok je lijeva ruka gola.

„Ima tridesetak godina, možda koju više.“ prostruji mu kroz glavu, pa možda baš zato Furbi reče:

„Naravno, gospodični se jako žuri, pa neka izvoli. Ja imam vremena.“ aludirajući na njene godine i mentalitet.

Nakon što plati račun izađe, a kad tamo ima što za vidjeti. Iza njegovog automobila stoji drugi, a pored njega žena sa blagajne. Žena nervozno maše rukama pokazujući ljutnju što je ispred njenog automobila drugi, njegov. Prišavši automobilu, Furbi otvori vrata i nasmije se:

„Nema problema, sad ću vam se skloniti sa puta.“ veli „Da se niste gurali na blagajni ne bi sada ovdje čekali.“

Zatim hladnokrvno uđe u automobil, zatvori vrata, zategne sigurnosni pojas, upali motor i automobil krene. U retrovizoru gleda kako žena za njim maše rukama.

„Ljuta je što sam joj rekao istinu.“ pomisli, a zatim pojača radio.

Neki tvrde da duša teži 21 gram. Izvor priče potiče od jednog od najvećih genija svih vremena, Nikole Tesle. Kruži priča kako se Nikola za života bavio i takvim stvarima. Radio je mjerenja težine tijela za života, a i za smrti, pa je ustanovio razliku koju je pripisao duši.

Činjenica je da kad umre, čovjek postaje lakši. To objašnjavaju tisuće teorija. A jedna od njih uzrok vidi u duši koja napušta tijelo. Većina ipak podržava teoriju da je duša nematerijalna. Pa kako onda može biti da nešto nematerijalno uopće ima težinu? Može, jer tuga ima težinu baš kao i sreća koja se ponekad osmjehe duši kad sretne svog srodnika. A kako to prepozna, to duša ne umije objasniti nikome, pa ni samoj sebi.

Dok boravi u tijelu, duša se manifestira djelima koja čini. Zato je više no izvjesno da duša ima i energiju, jer to je nešto što joj omogućuje činiti djela. Izvjesno je i da energija duše ne samo da se može, već se i pretvara u druge oblike energije. A to je Fizika. Sve što postoji ima formu. A da oblik uopće može postojati, mora postojati materija ili barem neki njen vid. A kako postoji i ono što oblika nema, recimo sreća, tuga, simpatija, osjećaj, misao i tako dalje, pitanje na rubu znanosti jest jesu li svi oni materija ili su samo odnosi između njene pojavnosti? Razmislimo li, zaključak je da oni prije pripadaju onoj drugoj kategoriji, a opet, ako se sve može identificirati, opipati, smjer vodi da su i misao i osjećaj i simpatija i sreća i tuga i ostali oblici pojavnosti materije. Jednako tako mora biti i sa ljubavlju, ali i sa dušom, jer ... To je Fizika.

I tako na kraju slova dolazimo do pitanja: ‘Koliko teži duša?’. I bi li Nikola u pravu kad zaključi da ona, neovisno o veličini i težini tijela, a što ustanovi vrlo preciznim mjerenjima, teži točno 21 gram?

Stajala je ispred police sa kozmetikom i razgledavala.

„Moram promijeniti marku šampona, jer mi ona od zadnji put previše isušuje kosu. Trebam neki bolji šampon sa regeneratorom.“ razmišlja Nina dok rukama prevrće po polici.

„Da vidim.“ reče u sebi ugledavši željeni šampon.

I onda, baš u trenutku kad ga uzme u ruke i želi izvaditi kako bi bolje pogledala što piše sitnim slovima na poleđini, mali pokret previše i čitava se polica prospe po podu marketa.

„Bože!“ pomisli „Što sam to učinila?“ gledajući kako joj se pod noge sasipa masa šampona svih mogućih marki.

„Gospođo, morate biti pažljiviji. Znate da u hipermarketima na police obično trpaju previše, pa morate paziti kad s njih uzimate.“ začuje iza sebe muški glas neodređene boje.

Okrene se, a kad tamo iza nje stoji kreten od jučer sa benzinske pumpe i još joj se smješi.

„Pokvarenjak jedan, uh kako je ciničan.“ pomisli, a glasno reče „Pa kad ste već tu, biste li mi pomogli sakupiti ih i vratiti na policu? Toliko mi dugujete. Od jučer.“ naglasi posljednju rečenicu i pokaže svoje bijele i pravilne zube koji proviruju kroz usta razvučena u usiljeni osmijeh.

„Nema problema. Rado ću vam pomoći. Dozvolite mi.“ saginje se muškarac i skuplja rasute šampone sa poda govoreći:

„Nisam ja baš tako zločest kao što mislite.“ smije se pogledavajući je odozdo upitnim pogledom koji govori „Hajde, mrdni tom svojom guzom i ručicama prioni na posao jer si ti, a ne ja, srušila čitavu policu.“

„Evo sada smo sve lijepo vratili i složili na policu.“ govori ona pogledavajući gospodina kao da mu govori „A sad kretenu jedan, gubi mi s očiju i ne vraćaj se.“

„Jesmo. Polica je sad bolje složena nego što je bila. Možda bi nas ovdje mogli zaposliti da slažemo police?“ šali se gospodin opraštajući se s njom „A sada ja idem svojim putem.“ nasmije se i namigne.

Stoji pred blagajnom i čeka svoj red. Odjednom iza sebe začuje poznati glas:

„Nemojte misliti da sam vas slijedio. Ovo je zaista slučajnost. Da sam vidio da ste to vi stao bi u drugi red. Sad je kasno, jer ih već ima dosta iza mene.“ govori gospodin.

„Bezobraznik jedan.“ pomisli ona, okrene se i prkosno ga pogleda ravno u oči.

„Ohoho, nemojte me tako gledati tim svojim lijepim okicama. Ne mogu podnijeti treptaje njihovog pogleda.“ smije se gospodin gledajući je u oči dok ga ona ubija pogledom.

Stoje tako ukopani neko vrijeme. U stvarnost ih vrati blagajnica:

„Sljedeći molim. Gospođo, molila bi vas da ne radite zastoje u redu. Vidite koliko ljudi čeka iza vas!“

Kad blagajnica završi sa obračunom, ona brže bolje pokupi stvari u kolica i bez pozdrava se uputi ka izlazu. Na odlasku ne govori ništa. Zna kako tip sa benzinske stanice, sada iz dućana bulji u nju i nije joj jasno zašto.

„Svugdje ima napasnika.“ razmišlja dok se vraća kući „Srećom ti trenuci brzo prođu i na njih ne valja obraćati previše pozornosti.“

Postoji li duša ili ne postoji? Za to nema znanstvenih dokaza, ali mi ipak znamo i baš možda zato vjerujemo da duša postoji, jer ... Znanost je kategorija uma koja dokazuje na temelju spoznajnosti činjenica koje ponekad, priznat ćete, ne moraju biti točne, a ponekad one ne postoje. Pa se zato znanost time ne može ni baviti. Dušu ne možemo spoznati činjenicama, pa razum o njoj ne može znati niti zaključivati, jer ne postoje elementi na koje bi se oslonio. I tako duša postaje kategorija koja se dokazuje isključivo osjećajima i sjećanjem kog nosimo skrivenog negdje duboko u sebi. Znanje je to koga smo spremni upotrebiti tek kad nas, iz nama neznanog i/ili neobjašnjivog razloga, pogode osjećaji koji nam isključe razum. Pa zato, iako ne znamo, ipak znamo kako duša postoji zato što svi imamo osjećaje. I ne samo da ih imamo već se njima obilato služimo, jer ... Da nema duše, izvjesno je, ne bi bilo ni nas, naših misli, naših osjećaja kao što su simpatija, tuga, radost i slično.

Postoje nefiltrirani dokazi da život postoji i nakon smrti. I da se duša, baš k’o i ostali, za nas nematerijalni entiteti, u kemijskom i fizikalnom smislu sastoji od nečeg’ što okruženo je elektromagnetskim poljem odnosno, laički rečeno „elektromagnetskim zračenjem“. Još je navodno Tesla zabilježio kako se, kad osoba umre, u njenoj okolini na vrlo kratko vrijeme povećava razina elektromagnetskog polja, a što je podudarno sa njegovom teorijom i praksom prijenosa energije na daljinu. Jer svako zračenje je energija baš k’o što je energija, kako Fizika veli, sposobnost obavljanja rada.

Opskurnosti kojima se pred kraj života Nikola dangubio, njima se danas uz kapital koji Tesli bi nedostupan, bavi društvo iz i oko Cerna u Švicarskoj. A jednako se njima bave i takozvani duholovci. Duholovci tavore na rubu znanosti gdje nam otkrivaju prisustvo duhova, između ostalog i na temelju elektromagnetskog zračenja koga svjedoči termovizijska fotografija. Pa se tako, posredno, Nikolina teorija o duši potvrđuje na bizaran način. Fizika nas uči da čim postoji polje, postoji masa oko koje se polje stvara. A postoji li masa, a masa je svojstvo tijela, duhovi moraju imati tijelo i ne mogu biti nematerijalni. Oni su samo u našem poimanju vizualnosti dimenzija svijeta ili vrlo lagani, prelagani da bi im mi izmjerili masu, ili mi za to još nismo konstruirali uređaje koji to mogu izmjeriti, jer u tim sferama, za sada, još ne postoje ili se nisu razvili matematički modeli koji sve to egzaktno potkrijepljuju brojkama fizikalnih eksperimenata.

Zagrebački park Maksimir lijep je u svako doba godina, ali najljepši je kad poslije šetnje sa četveronožnim ljubimcem sjednete na terasu ispred Švicarske kuće i na kasnoljetnom suncu kao mačak predete uz piće odmarajući oči na pitomom zelenilu. Terasa je mala. Ima tek nekoliko stolova. Na jednom od njih sjedi on i pijucka kapučino. Pored njegove stolice je posuda sa vodom iz koje pohlepno pije njegova četveronožna ljubimica, Miss Bo.

„Kako lijepi peso. Dođi mali, dođi.“ začuje glas iza sebe koji mu se učini poznatim.

Okrene se, a kad tamo gospodična od prekjučer, sa benzinske stanice i od jučer, iz hipermarketa. Gospodična je u trenirci. Znojna se vraća sa džoginga i uz put želi popiti kavu na suncu, te otpuhnuti znoj i umor mišića. Miluje psa koji joj začudo odgovara veselim mahanjem repa.

„Ma vidi ti ljepoticu i pusu mi je dala.“ raznježenim glasom veseli se gospodična poljupcu dlakavog stvorenja.

Zatim pogleda na gore pa veli:

„Da sam znala da ste ovdje vi, budite sigurni kako ne bi došla.“ govori mu dok sjeda za susjedni stol koji je jedini slobodan „I ne brinite, neću vas smetati u nirvani, jer ionako s vama nemam ništa. Slobodno me ignorirajte kao što ću i ja vas.“

Priđe konoba. Ona naruči kavu, a on zamoli još jednu zdjelu vode za svoju ljubimicu. Gospodična zatim iz džepa izvadi iPhone i stavi slušalice na uho. Furbi je gleda. Gleda njene sitne fluorescentne plave pletenice. Gleda njene pravilne ruke ovaj puta prazne i bez prstenja.

„Koju muziku volite slušati dok džogirate?“ pita je.

„Zašto vas to zanima?“ protupitanjem odgovara gospodična, pa dodaje „Imate lijepog psa. Ženka. Plemenita pasmina?“

„Da, sibirski haski.“ odgovara on gledajući gospodičnu.

I tako, riječ po riječ između njih se zametne razgovor u kome riječ leti, a da ni sami ne znaju kako, zašto i odakle. Iz početka se pogledavaju bojažljivo, zatim se već smješkaju da bi se na kraju upoznali i izmijenili brojeve mobitela.

„Zovem se Nina.“ gospodična pruža ruku i gleda ga ravno u oči prodirući mu u dušu.

„Drago mi je. Ja sam Furbi.“ odgovara gospodin ne vadeći pogled iz njenog pogleda, pogleda srodne duše.

Ex nihilo nihil. Tu sentencu, nastalu u empiriji religiozne, ali i svjetovne kognostike, potvrđuje i Fizika. Jer materija baš k’o i nematerija, koja je samo svojstvo transformacije pojavnosti materije, jest to što Fizika zove energijom. A to otvara još jedno pitanje koje postavlja se prije prethodnoga. Pitanje je to o životu nakon smrti. Ako se duša uistinu seli i napušta tijelo tada mora postojati i trenutak kada duša, negdje iz etera vremena i prostora, spazivši tijelo ili njegov zametak odluči svojim prisustvom to tijelo oživiti. Jer život, po Religiji, baš k’o i po Fizici, sastoji se od tri komponente, odnosno Svetog trojstva:

- duha što je po Fizici model,

- duše koja je po Fizici energija, i

- tijela koje je po Fizici materija.

Pa se tako logički otvara pitanje vječnog života, života koji je prije početka baš k’o što je i poslije svršetka. Sve to Fizika potvrđuje pseudoempirijom upakiranom u Matematiku koju naziva Zakonom. Religija to štuje kao Dogmu, iako je do nje, baš k’o i Fizika došla pseudoempirijom, ali za razliku od Fizike ne može to matematički definirati. I tako, kad suglasimo se kako duše postoje i prije i poslije, te pretpostavimo li kako su vođene slobodnom voljom bilo da se ona temelji na namjeri ili osjećaju kojom duša odabire tijelo koje tad njenim prisustvom oživi, dolazi se do tog’ da poslije smrti, baš k’o i prije života, mora postojati život. I kako je život vječan, te nema ni početka niti kraja. I da baš k’o što materija i energija su vječne, bez početka i kraja, život je ono što Religija naziva duhom, a Fizika, za sada kao pretpostavku u čije se postojanje još ne upušta, bilježi kao nešto što postojalo je prije i postoji poslije Velikog praska.

Vrata su vodila u Svijet. Na velikom digitalnom ekranu iznad vrata pisalo je 'Prpremite se’. Oni su bili tu i bili su spremni napustiti dom, spremni uputiti se na putovanje. Spremni zamijeniti vječnost još jednim međutkom koji zove se život. U čekaonici su bili sami. Pogledavali su se znajući da se trenutak putovanja neumitno približava. Razgovarali su.

Matej:

„Skoro da sam spreman. Imaš dileme? Još uvijek možeš promijeniti mišljenje.“

Danijela:

„Mogu. Radila sam to u prošlosti, ali ovaj puta neću.“

Matej:

„Dobro je što si tako odlučila. Ja sam spreman.“

Danijela:

„Lijepo od tebe. Ne mogu zamisliti putovanje bez tebe. Tako si nježan i pažljiv.“

Matej:

„Hoćemo li se prepoznati? “

Danijela:

„Hoćemo, tako su nas učili. Bit će to u trenutku susreta. Prepoznat’ ćemo se.“

Matej:

„Bez obzira na situaciju. Tako su nam rekli. Budemo li slušali svoje osjećaje. Jesmo li za to spremni? “

Danijela:

„Tko zna kakvi ćemo biti u tom trenutku. Možda se jedno drugom nećemo svidjeti, jer ćemo se susresti u nezgodnoj situaciji? Ili ćemo biti toliko zaokupljeni sami sobom da ćemo se jednostavno mimoići ne vidjevši jedno drugog. Ne bi se željela time opterećivati. Dovoljno je da barem netko od nas prepozna ono drugo.“

Matej:

„Da, tako su rekli. Slično je bilo i na nekim prethodnim putovanjima. A na nekim drugim putovanjima imali smo premalo zajedničkih trenutaka. Sve je to trajalo prekratko.“

Danijela:

„Imaš pravo. Bili smo zaslijepljeni trenutkom i nismo se vidjeli. Nismo se prepoznali. Ali opet smo se kasnije sreli. Pa se dogodilo iako je trajalo prekratko.“

Matej:

„Da, nismo slušali dušu. Ali ovaj puta bit’ će drugačije. Barem sam ja tako odlučio. A ti, jesi li na to spremna?“

Danijela:

„I ja ću se tako ponašati. Ne želim da mi čitavo putovanje prođe u potrazi za tobom. Previše mi značiš da bi te opet propustila. Tako mi nedostaješ kad nisi tu. Znaš, vrijeme koje prvodim sa tobom uvijek mi se čini kao trenutak. Sve prođe nekako prebrzo. Kao da je tren. To je kao kad pljesneš dlanom o dlan. I onda, klap, više te nema i tako sam daleko od tebe.“

Matej:

„Nemoj se žalostiti. Uvijek sam s tobom. Ako ne prisutan uz tebe, a ono barem u mislima.“

Danijela:„Pratiti znakove raspoznavanja? Najbolje je njima ne opterećivati. Neka sve ide svojim tokom.“

Matej:

„Jesi li sigurna u to? Može se dogoditi da se promašimo. Već nam se to nekolio puta dogodilo.“

Danijela:

„Da ali su nam se kasnije ukazale neke nove prilike. Pa smo na kraju ipak uspjeli. Sjećaš li se?“

Matej:

„Da, iskoristili smo ih. Prepoznali smo se. Slušali smo osjećaje ili kako to tamo gdje idemo vele, slušali smo srce.“

Danijela:

„Da, ti trenuci su bili kratki, ali dovoljni da postanu iskra promjene. I te promjene ne samo da su promijenile naš život već su nam ukazale nove puteve.“

Matej:

„Imaš pravo. Navažnije su te male, sitne stvari. Trenuci su to kojih se zauvijek sjećamo.“

I dok su razgovarali nisu ni primijetili da je vrijeme pripreme prošlo. Otvorila su se vrata i pojavio se Ključar. Ključar ih je neko vrijeme gledao i slušao njihov razgovor. A onda ih u jednom trenutku prekine:

„Došao je trenutak. Krenite na putovanje.“

Danijela i Matej se tad nijemo pogledaju i krenu. Krenuli su svaki svojim putem pamteći jedno drugog, pamteći pogled trenutka na rastanku, jer to će biti pogled prvog trenutka kad se opet susretnu. Treba samo znati gledati, tako su ih učili. To je tako malo, a opet je toliko puno. Radi se o trenutku kojim započinje ljubav koja sve i zauvijek mijenja.

Religija koristi pojam duše. No što je duša? Religija uči da svaki čovjek ima dušu i kako ona ostaje i kada čovjek umre. Ali što je duša i od čega ona u čovjeku nastaje? I kako duša nastaje? Zajedno s tijelom ili neposredno nakon formiranja tijela? Definicija duše trebala bi biti nešto kao:

‘Duša je nevidljiva osobnost čovjeka koja zadržava njegovu bit i nakon smrti.’

Znači, duša je nevidljivo tijelo koje može razmišljati, vidjeti, čuti, pričati, gibati se, tijelo identično živom čovjeku. Zato duša ima praktički sve karakteristike živog, samo što nije fizičko tijelo, nego je neshvatljiva tvorevina. Pa se pitamo, ako duša nije napravljena od materije, kako to da može imati svoje karakteristike slične fizičkom tijelu?

Nitko to ne može znati, ali pokušajmo zamisliti nevidljivu tvar sposobnu da ima sve misli, osjećaje i sve ostale karakteristike ljudske psihe prije i nakon smrti. Teologija nema objašnjenje što je to niti što bi to moglo bilo. Jednako tako i Fizika. Ni jedni niti drugi nemaju objašnjenje za ono što nas čini ljudima. Za misao, za osjećaj, za tugu, za sreću, za simpatiju, za mržnju, za radost, za ljutnju, za ljubav. Jednako kao što nemaju objašnjenje zašto se duše međusobno traže i to da ne traže bilo koju, nego baš unaprijed određenu, srodnu dušu. I da su tu srodnu dušu sposobne prepoznati među milijunima drugih. Govori li to o njihovoj slobodnoj volji da biraju ili o za nas nedokučivom savršenstvu da pronađu, prepoznaju jedna drugu?

Skeptik:

‘Pretpostavimo da je Bog savršen.’

Vjernik:

‘Bravo majstore, ti si genije.‘

Skeptik:

‘Onda on može činiti samo savršena djela.‘

Vjernik:

‘Pametan zaključak.‘

Skeptik:

‘Ne može činiti nesavršena djela.‘

Vjernik:

‘Ova ti je još bolja.‘

Skeptik:

‘Ne može činiti zlo.‘

Vjernik:

‘Slažem se.‘

Septik:

‘To znači da nema slobodnu volju.‘

Vjernik:

‘Ne slažem se.‘

Skeptik:

‘Pretpostavimo li zatim da ljudi imaju slobodnu volju, ispada da ih Bog nije stvorio na svoju sliku i priliku.‘

Vjernik:

‘E, sad si sve pokvario.‘

101. Do kraja svijeta: Dražesni poljubci svibanjski

 

Prije početka bijaše kraj ...

Zdravlje ne ulazi na usta, zdravlje ulazi preko srca.

Ležao je u bolnici čekajući otpusno pismo i prijevoz do kuće na otoku. Visoko na brdu širom otvorenog prozora dopiralo je sunce, ulazilo more i smijalo se nebo. Ispod prozora, dolje u dubini u svojoj uobičajenoj vrevi običnog svibanjskog dopodneva disao je lučki grad. Pogledavao je na sat.

„Sada su već na putu, još samo da mi sestra donese pismo.“ razmišljao je pogledavajući na zapakiranu malu putnu torbu sa osobnim stvarima.

O tome kako je sve počelo

Sjedio je u kafiću malog mjesta na otoku. Promatrao je brodice u malenoj luci preko puta terase kafića i prolaznike koji su, svaki sa svojim razlogom, hodali na vrućini kasnog poslijepodnevnoj ispod užeglog ljetnog sunca. Iznad modrog mora i podno plavog neba dan je bio kristalno jasan. U daljini s druge strane zaljeva, negdje tamo na kopnu, uzdizali su se visoki neboderi primorskog grada. Neboderi bijahu toliki da ih se dalo primijeti i sa velike udaljenosti kao što je bila ova. Pogled mu skrene prema planini koja se dominantno uzdiže iznad velikog zaljeva. Na vrhu planine je visoki TV toranj, a pored njega ljeskaju se kupole radara koje kontroliraju Jadran sve do Otranta gdje se on stapa sa Sredozemljem.

Sagne glavu i pogleda psa koji je zavaljen u hladu ležao ispod njegovih nogu. Kamen bi mokar dok je ljubomorno čuvao standardnu zdjelicu hladne vode koji je redovno dobivao u kafiću. Obrati mu se:

„Stella, sutra ćemo opet na Vojak. Tamo ćemo uživati u osvježenju.“ obrati se prstom milujući jamicu između njegovih očiju.

Za vas koji možda ne znate, Vojak promatra Učku sa visine od 1401 metar.

Pas se na to okrene na leđa, stražnje noge digne u zrak, a prednje šape raširi i skvrči.

„Prasica jedna, koristiš svaku priliku da se miluješ i to samo zato što te Furbi tome naučio.“ govorio je psu gledajući kako se terasi kafića u kratkim i pripijenim hlačama koje ističu skladne noge i lijepu guzu, u majci bez rukava približava mlada žena. Žena odabere slobodan stol pored njegovog i sjedne. Iz torbice izvadi mobitel i počne po njemu čeprkati.

Primijetivši na stolu njegove prazne čaše i šalice, konobarica ga u prolazu upita.

„Još jednu rundu. Isto?“

„Mogla si to donijeti i bez pitanja.“ našali se.

Potom se konobarica obrati ženi na susjednom stolu:

„A vi?“ upita je.

„Meni kavu i čašu vode.“ odgovori ona.

Donijevši pića konobarica čučne pored psa.

„Ma vidi ti moje Stelle. Lijepa si, prelijepa. Patiš se po ovoj vrućini.“ i iz džepa izvadi pseći kolačić koji psu pohlepno, u jednom gutljaju, nestane u ustima.

Polako je ispijao kapučino. Pijuckao je hladni sok sa ledom i gledao kako žena tipka po mobitelu. Odjednom se žena okrene prema njemu i prozbori:

„Kako lijep pas, mogu li ga i ja malo pomaziti?“ upita.

„Možete, ali nemojte pretjerivati. Mlada je i ne bih želio da se navikne na nepoznate. Vjerojatno ni vi ne bi voljeli da vas ljudi u prolazu maze samo zato što ste zgodni.“ izbaci.

„Imate smisla za humor. To mi se sviđa.“ nasmije se žena i doda „Smijem li vas nešto upitati?“

„Naravno, pitajte.“ odgovori Furbi.

„Čini se da ste ovdje domaći. Znaju vas. Malo mi je neugodno što ću vam sada reći, ali ... Rezervirala sam sobu u mjesnom hotelu, uredno dobila potvrdu, a kad sam danas došla sve sobe su već zauzete. Nešto su pobrkali. Došla sam na godišnji iz Zagreba, pa se nema smisla isti dan vraćati natrag. Na cesti je gužva, u oba smjera kolona preko mosta, čeka se satima. Predugo sam vozila do ovdje, a zbog gužvi morat ću se još duže vraćati. Znate kako je to. Zato,“ zastane „znate li možda gdje bih mogla prespavati do jutra? Kasno je, turistički ured je zatvoren, pa ne znam gdje bih tražila slobodan smještaj.“ govorila je žena.

„Ja sam zagrepčanin. Imam ovdje kuću. Praktički ovdje živim. Više sam tu nego u Zagrebu. Neki susjedi iznajmljuju, ali ne znam kako stoje sa rezervacijama i hoće li vas moći primiti.“ govorio je Furbi „Imate sreću što sam zbog vrućine danas ovdje s autom. Inače šećemo svako jutro i uvečer.“ pogleda psa koji mu lijeno uzvrati pogled pun ignoriranja.

„Možete voziti iza mene, pa ćete sami vidjeti situaciju i gdje bi možda mogli naći smještaj.“ završi.

„Joooj hvala vam.“ radosno odgovori mlada žena. Pruži ruku i predstavi se „Dea.“

„Furbi.“ prihvati ruku.

Sjedili su na terasi ispred njegove kuće.

„Vama ovdje je baš lijepo Predivno! Mir, more na dohvat ruke, gotovo se osjeti njegov miris. Okruženi palmama, lavandom, oleandrima, vidim imate bugenviliju, masline, terasa u hladu hrasta. Moram vam se zahvaliti što ste me primili do jutra. Nadoknadit ću vam troškove. Ujutro ću u turistički, pa ću vidjeti za smještaj.“ govorila je Dea.

„Ne bavim se iznajmljivanjem i ne želim da mi platite.“ odgovori Furbi.

„Onda dozvolite da vas barem izvedem negdje na večeru. Ionako sam gladna. Odaberite gdje ćemo otići i idemo tamo.“ ispali Dea.

„Znam jednu konobu uz samu obalu u susjednom mjestu. Gleda na malenu ribarsku luku u pitoresknom zaljevu i nije preskupa.“ započne on.

„Meni novac nije problem.“ ubaci Dea.

„Ni meni,“ doda „ali nema smisla razbacivati se. Samo moramo ići autom, to je gotovo petnaest kilometara u jednom pravcu.“ završi Furbi.

„Nema problema, povest ću vas.“ ubaci ona.

„Ja nigdje ne idem bez nje.“ pokaže na Stellu „A nisam siguran kako bi reagirali kad bih vam rekao da ostavlja dlake. Haskiji posvuda i u svako vrijeme ostavljaju dlaku. Ja sam na to navik’o, ovo mi je već drugi. Nisam siguran za vas. Zato idemo mojim autom.“ pokazuje na džip parkiran u dvorištu „Puno je veći od vašeg, znam put, a Stella zna svoje mjesto. Pozna konobu i bit će mirna.“

Sjedili su na terasi konobe. Ugodan večernji povjetarac rashlađivao je sparinu koja se dizala poslije vrelog dana provedenog na jarkom suncu. Miris mora bi na dohvat ruke. S druge strane malog zaljeva treperila su večernja svjetla i bacala krivudave tragove po namreškanom moru malene lučice s jednim molom. Večer bi mirna, tiha i ugodna. Djeca gostiju natjeravala su se ispred konobe. Stella je mirno i strpljivo ležala uz stol ispred svoje uobičajene zdjelice sa vodom. Razgovarali su.

I tako kažeš, radiš po inozemstvu, širom Europe i svijeta. Informatički konzalting. Stalno putuješ.“ ponavljala je njegove riječi.

„Da, ali otkako se pojavila korona uglavnom radim remote, od kuće. Prije toga sam godinama gotovo svaki tjedan putovao. Većina posla se može obaviti remote i nije potrebno na tjednoj bazi toliko putovati. Kad sam radio izvan Europe putovao sam mjesečno, dvomjesečno, čak i tromjesečno. Sada su se putovanja drastično reducirala, putuje se samo povremeno što mi nakon svih ovih godina potpuno odgovara.“ dopunio je Furbi, a zatim upita „A ti?“

„Ne putujem širom svijetu kao ti, ali često putujem unutar Hrvatske, tu i tamo malo šire. Arhitekt, projektant, dobar posao, dobro zarađujem što si vidio po mom autu. Zagrepčanka, ali za razliku od tebe u Zagrebu živim. Ti si koliko razumijem uglavnom ovdje, na otoku. Lijepo je tu.“

„Da, ali zimi je malo dosadno. Da nema posla … Dođem i ja u Zagreb. Imam tamo stan, provedem koji dan i vratim se ovdje.“ odgovori Furbi.

„I ja imam svoj stan.“ ona se nasmije.

„Nego … Kako je sa životom izvan posla?“ upita je.

„Bila sam u ozbiljnoj vezi, ali to se raspalo. Rastali smo se. Sada sa frendicama izlazim van. Tulumarimo. Tu i tamo uleti netko, ali bez obaveza. Želim malo živjeti. Punim plućima. A ti? Nisi valjda pustinjak kao Robinson Crusoe?“ upita ga Dea.

„Udovac sa ponekom aferom. Bilo je i nešto ozbiljnije, ali prošlo je. Mislim da sam prestar za ponovnu ženidbu. Inače, familija, prijatelji i tako to. Trenutno sam u nekom međuprostoru.“ govori Furbi.

Probudilo ga jutro ranog ljetnog svitanja. Ustane, izađe iz sobe i tiho, pazeći da je ne probudi, odškrine vrata njene sobe. Zavaljena na trbuh, nepokrivena i gola spavala je dubokim snom. Njena raspuštena duga crna kosa na jastuku se igrala jutarnjim suncem na njenim leđima.

„Predivno.“ pomisli.

Tiho zatvori vrata. Pas je već čekao na jutarnju šetnju. S prstom na ustima sugerirajući mu da otkriva tajnu koju treba čuvati obrati se psu koji je bio nestrpljiv:

„Stella, danas ćeš se prošetati sama. Pametnica moja, sve znaš. Rano ujutro nema ljudi, pa budeš li dobra ne bi trebalo biti problema. Vrati se na vrijeme i nemoj da te moram tražiti. I nema žicanja. Obećavaš?“ upita psa.

Stella ga na to lizne kao da potvrđuje. Zatim psu stavi ogrlicu, otvori vrata i pas se iz dvorišta sjuri ravno na ulicu prema šetnici uz more.

„Jutarnje kupanje.“ pomisli.

Zatim se presvuče i autom odveze do pekarnice u selu koja se otvara rano izjutra dok još većina mještana i turista spava. Vrativši se na katu začu šum vode iz kupaone.

Tuširala se. Mlazovi vruće vode slijevali su se niz tijelo. Kad završi uzme veliki ručnik kog pronađe u ormariću i istrlja se. Potom se obuče i stane pred ogledalo, počešlja kosu i baci šminku na trepavice.

„Volim spavati gola, pogotovo ljeti kad je vruće, ali moram izgledati pristojno.“ pomisli.

Obuče se i siđe sa kata na terasu ispred kuće.

Na terasi na stolu bi poslužen doručak. Kroasani, voće, kava, sok.

„Ne znam jesam li pogodio, ali ako želiš u frižideru ima putra, sira, salame, jaja. Ima i meda i pekmeza.“ dobaci na njen upitni pogled i nastavi „Jesi li za hladnu smokvu uz hladnu travaricu? Samo mali štamplek.“

„Bože, ovo je savršeno.“ pomisli Dea, pa glasno uz osmijeh prozbori „Može.“

„Moram u turistički da pronađem smještaj. Ali ovdje me se tako sviđa.“ naglasi dok je ispijala kavu pogledavajući na vrt prepun šarenila mediteranskih boja.

„Sad shvaćaš zašto jednog rođenog zagrepčana Zagreb više gotovo i ne privlači.“ nasmije joj se.

„U potpunosti. I ja bih tako da mogu.“ potvrdi ona.

Ranim jutrom Furbi se šetao sa Stellom. Došavši u do centra i rive stavi psa na lajnu. Po običaju navrati u mjesni kafić na obali. Sjedne za stol. Konobarica mu priđe noseći na pladnju uobičajenu jutarnju kavu, čašu vode i sok. I dok on iz papirnate vrećice vadi kroasan, eto ti opet konobarice sa zdjelom hladne vode.

„Za moju Stellu.“ pruži joj i pogladi je.

Vidjevši joj u ruci keksić Stella veselo zamahne repom i sjedne. Keksić u trenu nestane u njenim ustima.

Pijuckao je kadli ... Poznato lice. Bila je znojna. Vjerojatno se vraćala sa jutarnjeg džoginga. Vidjevši ga skrene prema terasi kafića.

„Slobodno?“ upita ga.

„Naravno.“ odgovori joj „Jesi li za kavu i stopicu. To je hladna travarica sa višnjama koje joj daju crvenu boju i poseban tek. A dobiješ i pokoju višnju u njoj. Savršeno osvježenje za jutarnje sate dok još nema vrućine.“

„Pa da probam. “ odgovori Dea.

„Danas sam ni sam ne znajući zašto bio pohlepan i kupio dva kroasana. Inače kupujem samo jedan. Pa ti drugog poklanjam.“ završi Furbi.

„Sviđa mi se ovdje. Lijepo je. Opuštajuće. A upoznala sam i jednu zanimljivu osobu. Mogla bih reći prijatelja čak.“ naglasi posljednju riječ i zagleda mu se duboko u oči.

I tako se iz slučajnog susreta i nesvakidašnje situacije rodi prijateljstvo i ponešto više. On je sad češće dolazio u Zagreb, a ona bi svaki put kad bi mogla dolazila u malo mjesto na otoku. Ponekad su znali otići u kazalište za koje vrijeme bi Stella, ovisno o lokaciji, strpljivo čuvala kuću na otoku ili drijemala u njegovom zagrebačkom stanu.

„Stariji je od mene, ali me ne smeta.“ razmišljala je dok u uredu rješavala tekući posao.

„S njime je tako zabavno.“ govorila je prijateljicama kad bi ponekad s njima, obično petkom uvečer obilazila zagrebačke klubove puneći se kratkim shooterima i koktelima. Alkohol koji je obavezni dio partijanja.

„Pomlađuje me ta njena mladost. Nek traje dok traje. I dok ona želi. Živi za danas i ne misli o sutra. Sutra ćeš misliti o sutra.“ razmišljao je Furbi ponavljajući životne lekcije koje nauči od svojih pasa. Bivšeg i sadašnjeg.

Njihova veza bi puna strasti. Puna seksa u kom su voljeli istraživati nove mogućnosti. Puna uzbuđenja i iznenađenja. Puna uspona i padova. Bi ono što su tražili i što im je trenutno najviše odgovaralo. Mogli su i nisu mogli jedno bez drugog. Držali su se za ruke. Sastajali se i rastajali poljupcima. Sjedili pred televizorom i gledali filmove dok je ispod njihovih nogu, ponekad gore uz njih, zadovoljno dremuckala Stella. Bila je sretna u svom čoporu, pogotovo ako se uvalila između njih dvoje.

„Milo moje. Ljubavi moja.“ slušala je Stella dok leži zavaljena na leđima prepuštajući i jednom i drugom da je maze po otkrivenom trbuhu.

„Čija je to tibica?“ pitala bi Dea dok bi joj Furbi tepao „Prasica moja mala.“

I tako prođe jesen, prođe zima, dođe i prođe proljeće Opet dođe ljeto. Prođe godina, prođu dvije. Ne trebam ni objašnjavati njihova zajednička putovanja. I ljeti i zimi i u jesen i u proljeće. U svako godišnje doba.

Sjedili su u kafiću. Pričali su. Njegova ruka bi u njenoj ruci. Njena ruka bi u njegovoj. Jednako bi i sa pogledima. Pogledima punim nježnosti, topline i osmjeha. Pogledima punim razumijevanja. Njen pogled za njegov. Njegov pogled za njen. Bez tajni i skrivenih misli koje bi govorile ružno. Srce otvoreno za ono drugo. Um otvoren za onaj drugi. Blagost. Dobrota. Sve isprepleteno u klupko koje se teško može odmrsiti. Jedino što se može je presjeći ga. Neki bi to smatrali grijehom, drugi bi to držali spasenjem, jer ... Istina bješe prelijepa da bi mogla vječno trajati.

„Moram ti nešto reći. Imam dvije vijesti. Jednu dobru i jednu lošu.“ reče mu „Kojim redom ih želiš čuti?“ zapita ga.

„Svejedno. Kako ti odlučiš.“ odgovori joj.

„Onda prvo dobru. Napravila sam test, otišla kod ginekologa i dobila potvrdu. Trudna sam.“ reče mu.

Furbi se prene i nježnije je stisne za ruku.

„Drago mi je zbog tebe, zbog mene, zbog nas. Sad se moramo registrirati. Nijedno od nas ne može se više vjenčati u crkvi, ali i građanski brak je više no dovoljan. Dijete mora imati roditelje, majku i oca.“ veselio se.

„E vidiš, … to je loša vijest ... Ne želim se udati.“ nakon kraće stanke ispali Dea.

„Kaaaako …“ otegne se Furbiju „A dijete?"

„Ne želim ga se riješiti. To je protiv mene. Mislim da ga mogu sama iznijeti i odgojiti.“ nastavljala je.

„A oca se ovdje ništa ne pita?“ upadne Furbi.

Dijete je tvoje i tu nema spora, Ono će uvijek biti i tvoje, ali …“ govorila je Dea.

„O čemu se onda radi? Razlika u godinama? Ili trenutni hir kao reakcija na trudnoću? Znam, puno si mlađa i misliš da ćeš u budućnosti imati starca na grbači, a to ne želiš. Ne brini, imaš potpunu slobodu. Radi što hoćeš i sa kim hoćeš, ali dijete mi nećeš oduzeti. NIti ga odgajati sama bez mene. Dea, ja sam tu, ispred tebe, uz tebe i uvijek će biti tako. Pomagat ću, sudjelovati financijski i u svakom drugom pogledu, uključujući odgoj.“ prekine je Furbi, ali ona nastavi:

„To je u redu. Drago mi je to čuti, ali ...“ zastane „Na neki način si u pravu. Razlika ...“

„Ne brini, nećeš me trebati njegovati u starosti. Ne želim to. Nikada to nisam želio niti želim. Ne želim drugom pasti na teret. Sve je u redu i bit će tako još puno, puno godina. A poslije ću se maknuti u prikrajak. Pomagati i sudjelovati.“ prekine je.

„Onda smo sve riješili.“ osmjehne mu se i nježno ga primi za ruku.

Svibanj je mjesec poljubaca, kažu. Svibanj je mjesec mladosti. Svibanj je mjesec ljubavi. Mjesec je to cvijeća. Mjesec je to u kom su na svijetlo dana izvučeni sokovi života. Mjesec je to u kom život pokazuje svoju snagu i dokazuje obnovljivost. Pokazuje tvrdoglavu upornost da uvijek, bez obzira na sve, pronađe put i način kako dalje. Put kojim se dalje kotrlja. Iz beskonačnosti u beskonačnost. Ništa u Svemiru nije jače od njega. Ništa u Svemiru nije preče od njega. Bez njega u Svemiru ne bi bilo zvijezda. Bez njega u Svemiru ne bi bilo tame. Bez njega u Svemiru ne bi bilo ničeg. Bez njega u Svemuru ne bi bilo smisla. Bez njega ne bi bilo Svemira. Bez njega, u nama nedokučivim dimenzijama, ne bi bilo misli. Bez njega, u nama nedokučivim dimenzijama, ne bi bilo srca. Srca koje kuca samo za njega. U pravilnom ritmu, nekad brže, ponekad sporije. Otkucava tik tok. Tik tok. Tik tok. Tik tok. ....

Vraćajući se kući kroz vrevu gradskog prometa prema centru grada koji u beskonačnim kolonama stoji na semaforima što se na četiri kotača polako kotrljaju svom cilju, kapne mu suza.

„Volim je. I uvijek ću je voljeti. Ma što bio s njom i sa mnom. Gdje god bila i gdje god bio. Kamo god išla i kamo god iš'o. Bit će moja i bit ću njen. Tako će biti i sa malom buhicom, možda buhicama koje u njoj rastu. Baš me zanima hoće li biti kćer ili sin. Moram smisliti prijedlog za imena u oba slučaja kao i za slučaj da ih bude više.“ smješkao se svom novom zadatku.

Vozila je prema svom stanu na brežuljku s koga puca pogled na grad. Suze su se slijevale niz lice. Razmišljala je dok se polako kretala u koloni vozila koja svako toliko zastane.

„Volim ga. Nikada ne mogu zaboraviti naše zajedničke trenutke. Našu intimu punu ljubavi. Intimu preplavljenu osmijesima i potopljenu srećom. Nezaboravni trenuci. Naučio me je biti istovremeno i slobodna i svoja i njegova. Previše ga volim, previše volim sebe i previše volim nas da bi ikoga i išta sputavala. Radujem se maloj buhici, možda buhicama, koja raste u meni. Moram smisliti prijedloge za imena. U slučaju da bude i dečko ili djevojčica ili više njih.“

Nitko od nas ne zna tajnu života. I nitko je nikad neće saznati. Ona nam je preblizu da bi je mogli pojmiti. Biblija kaže da u početku bijaše riječ. Znanstvenici otkriše da je ta riječ kodirana u genomu. Da je ta riječ tvorevina koju ne možemo pojmiti, a ipak je pojmimo. I da ih ima više, barem dvije, ako ne i više. Jednu nazivamo DNA, ponekad DNK što je jedno te isto. I uz nju je RNA. Izvor struktura koje omogućuju život. Uparene, te dvije riječi daju bezbroj varijacija riječi, ali ništa bitno ne mijenjaju. Život i dalje ostaje život.

Život je ponekad loš, ponekad je dobar. Kako u kom slučaju. Tu je sa nekim višim ciljem o kom ne moramo niti možemo voditi računa. On je iznad svih i iznad svega. Pojedinačno i zajedno. Riječ samo kodira početak, jer ... U početku bijaše riječ. Tako je i sa krajem koji nikada ne dolazi, jer ... Sa krajem dolazi novi početak. Neosporno je to i u tome se svi slažu. Bili ovakvi ili onakvi. I baš zato što riječ da Bog mi ne bi trebali koristiti ružne riječi. Pogotovo ne za one druge, jer za sebe ih nikada nećemo upotrijebiti iako ih, ponekad, možda zaslužujemo.

Poslije kraja bijaše početak ...

Na vratima bolesničke sobe pojavi se sestra.

„Vidim da ste spremni i napeti k'o metak koji čeka da poleti." osmjehne se „Otpusno pismo potpisano od doktora, anamneza bolesti i liječenja sa terapijom za nastavak. Sve tu piše." pruža dokumente.

„I da ne zaboravim. ... U hodniku pred ulazom čeka vas jedna mlađa gospođa. Došla je po vas. Sretno." dovrši sestra i namigne sjetivši se njihovih bolničkih pošalica o ženama, muškarcima i njihovim odnosima sa dvosmislenim naznakama seksa i simpatije.

Stavi pismo u putnu torbu, mobitel u džep i izađe na hodnik. Na hodniku ga je čekala ona.

„Bok, spreman sam." osmjehne se ženi sa pogledom bisera u očima i pomisli „Bože, utopio bih se u njima."

100. Do kraja svijeta: Kad najljepše je voditi ljubav

Postoje mnogobrojne teorije o tome gdje je najljepše voditi ljubav. Jednako, teorije postoje i po pitanju kada je najljepše voditi ljubav. Zamislite situaciju: ljeto, vrućina, sparina. Moraš biti mazohist da se prije ponoći baviš ljubavnim užicima. Prema tome, logično je, vrijeme kad sat otkuca ponoć najpogodnije je za seks. Ili pretpostavite: zima. Noć sviće rano, pa se vrijeme kad ptičica ševa cvrkuće milopojni pjev pomiče u kasno poslijepodne odnosno rano predvečerje. A poslije dobrog seksa još uvijek stignete izaći u kafić. Popiti koje piće i opušteno i neformalno sa društvom voditi razbibrigu. Po završetku zabave otpratite je kući. I dok se polako i zadovoljno vraćate svom domu oko vas jure frustrirani i obijesni koji nemaju odnosno kojima njihova nije dala, pa višak energije ispucavaju u glupostima.

Furbiju je najslađe vrijeme za vođenje ljubavi jutro. Lagano otvori oči i promeškolji se u krevetu. Pored njega, spokojno, s očima punim sna leži Maja. Spava snom pravednika. Crna kosa rasuta joj po leđima i jastuku. Furbiju se ta slika u izmaglici ranog jutra učini i nestvarnom i nježnom i privlačnom, sve istovremeno. Kroz glavu mu prolaze slike sinoćnjeg tuluma u što je prerastalo otvaranje izložbe poznate slikarice, Furbijeve prijateljice Julijane, kojoj Bocaccio posveti novelu.

„Da vas predstavim. Vinko, organizator izložbe.“ Julijana je upoznavala Furbija.

„Drago mi je.“ otpozdravi Vinko ponosno predstavljajući Maju, svoju netom vjenčanu suprugu.

„Znate, pred tjedan dana smo se vjenčali, a ja baš večeras poslije izložbe moram na put. Večernji avion za Dubrovnik odakle imam direktnu vezu za Dubai.“ objašnjavao je Vinko.

„Da posao ponekad uistinu zna biti neugodan ako se upliće u privatni život.“ govori Furbi dok krajičkom oka pogledava Maju.

„Svijet je mali.“ govorila je Maja kad su u jednom trenutku ostali na samo.

„Uistinu.“ nasmije se Furbi „Zna li on za naše poznanstvo iz aviona?“ pita.

„Nisam mu rekla.“ širokim osmijehom odgovori Maja zagledavajući mu se ravno u oči.

„Imaš predivan osmijeh.“ Furbi joj se nasmiješi.

Slučajni suputnici sa putovanja koji se susreću i upoznaju u avionu i koji baš zato što jedno drugom nisu bliski s vremenom počnu jedno drugom povjeravati sve svoje najdublje tajne. A onda, baš kao u ljubavnoj noveli, slučajni susret preko zajedničkih prijatelja i poznanika. Pa sad, leže u krevetu jedno pored drugog.

Furbi je svjestan da je sinoć popio previše. I nije siguran što se sve uistinu dogodilo. Je li između njih uopće nešto bilo? Po tome kako spavaju učini mu se da jest, ali po onom čega se sjeća, nije. Kako i zašto se onda ona nađe pored njega, tu u njegovom domu? Je li to zato što i ona bi previše pijana, pa joj on, jednako pijan, ponudi svoje gostoprimstvo da usput ne izgubi vozačku ili da na putu do kuće ne strada? Ili je to stoga jer se napokon između njih počelo nešto događati?

Morao je provjeriti. Probati što ide i do kuda ide. Lagano je započne milovati po leđima na što se ona zadovoljno promeškolji i nastavi dalje spavati. Ruke su mu nježno plovile gipkim valovima njenog tijela. Njen miris opijao mu je nosnice dok joj je jezikom ljubio međunožje. Doživljaj mu pobudi želju. Osjeti da je spreman, kako mu anđeo šapuće:

„Kreni, što čekaš! Ja sam spreman.

Primakne se i nadvi se nad njom. Ljubi je u vrat. Njegove ruke dlanom maze njena bedra i trbuh. Maja se stisne uz nj. Lagano se meškolji i zanjiše bokovima stražnjicu. Potom se stražnjicom očeše o mač. Osjetivši malog koji joj svojom tvrdoćom daje na znanje da je budan i spreman za borbu Maja tiho promrmlja:

„Mmmm”.

Furbi sa njihovih tijela zbaci pokrivač. Mač je spreman za akciju iako ona još zapravo spava ili se pravi da spava. To mu uopće više nije važno. Poljubi je vlažnim jezikom ljetnog dana koji osjeća znoj njenog tijela. Usta, a zatim se spusti preko vrata da bi se na čas zaustavio naslađujući se bradavicama njenih grudiju. Potom prijeđe na trbuh gdje napravi krug oko pupka i spušta se prema njenim preponama. Krajičkom oka provjerava. Maja još uvijek spava iako se na njenom licu vidi smiješak. Njene usne, grč na licu, sve to odaje znakove života i naslućuju užitak.

Nastavlja dalje. Kad siđe do prepona Maja instinktivno raširi noge. Mač je spreman, a anđeo mu šapuće na uho:

„Što čekaš? Kreni!”

Rukom joj do kraja raširi noge i, onako s boka, uloži mač u korice. Maja je još u polusnu, ali mu drhtavim znakovima tijela šalje poruku kako joj to godi. Klima glavom kroz polusan mrmljajući u ritmu zadovoljstva neke nerazumljive riječi.

Još uvijek ne može odrediti spava li ili se samo pretvara. Jutarnje zrake sunca probijaju se u spavaću sobu i crtaju nestvarne sjene na zidovima igrajući se čudnim izrazima njenog lica. Oči su joj sklopljene. Usta raširena u smiješak, no to nije važno. Furbi odjednom prekine i odmakne se. A Maja otvori oči, okrene se na leđa i prozbori:

„Dođi budalice moja.”

I budalica dođe. Uđe u vlažnu Maju spremnu raširenih i dignutih nogu dočekati svog jebača. Oboje se ritmično gibaju. Njene ruke zarivaju mu se u leđa. Njihovo stenjanje sve je glasnije i glasnije. I na kraju oboje uz grleni vrisak svrše. Poslije su se još dugo, dugo ljubili i mazili. Igrao se bradavicama na njenim malim oblim grudima. Igrala se dlačicama na njegovim prsima i milovala mu prepone. Jezici im se isprepliću u igri smijeha koja uz jutarnji program radija najavljuje još jedan sunčani dan.

Odjednom Maja pogleda na sat.

„Joj, pa već je tako kasno. Moram ići.” govori mu.

„Čekaj, napravit ću ti kavu i otpratiti te.” odgovara Furbi.

„Nemoj, nije potrebno. Ne smijem zakasniti na posao.” Maja ga prekida.

Ležeći u krevetu iz kupaonice slušao je šum vode. Bio je još u krevetu kad se ona na vratima spavaće sobe pojavila obučena. Ona se potom nadvi nad njega i poljubi ga.

„Ne boj se, nema opasnosti. Isprala sam se kalodontom. Ajde sada bok. Vidimo se.”

I ode.

99. Do kraja svijeta: Izgubljeni u prijevodu

 

Stajala je s druge strane šanka i pogledavala na sat.

„Vrijeme je za zatvaranje.“ pomisli i krene prema ulaznim vratima kadli kroz njih u cafe uđe srednjovječni gospodin. Već na prvi pogled primijeti da se gospodin drži mladenački. Svijetle levisice, bijele visoke tenisice, crvena majica i tamnosmeđa kožna jakna savršeno pripijena oko struka.

„Fantastična kožna jakna.“ pomisli i zagleda se u gospodina neodređeno-smeđe boje očiju i čupave, kovrčave, kose na kojoj se vide sijede.

„Zatvaramo, zakasnili ste.“ reče mu na što gospodin pođe prema pultu sa pićem i sendvičima.

„Dopustite barem da uzmem sendvič i piće.“ progovori na što ga ona pusti da to i učini. Gospodin krene prema ulazim vratima, a ona za njim. Prije no što zatvori vrata dobaci:

„Slijedeći put gledajte da dođete malo ranije.“

„Nema problema.“ gospodin zaputi se pram automobilu.

„Dobra makina.“ pomisli gledajući na sportski automobil koji sa parkirališta ispred cafea kreće na otvorenu cestu „Voljela voziti tako nešto, a ne tu moju staru krntiju.“ mislima pogledava automobil na parkiralištu.

Krivudava cesta vozila je prema gradu. Otvoren krov prolazio je kroz zavoje kadli u daljini primijeti automobil parkiran uz cestu. Pokraj automobila neka osoba. Približavajući se odluči stati.

„Sjedi na haubi kao da čeka prijevoz. Nešto se dogodilo.“ pomisli.

Kad priđe bliže prepozna je.

„Konobarica od jučer iz kafića.“ zaustavi automobil.

„Dobar dan, kako vam mogu pomoći?“ upita.

„Krntija mi se pokvarila i čekam nekoga da me poveze kući.“ odgovori ravnodušno „Od nekud ste mi poznati?“ upita ona.

„Jučer ste me onako na brzinu isprašili iz kafea.“ odgovori gospodin gledajući njenu kestenjastu kosu i njene oči kao stvorene za gledanje u njih. Profinjene ruke odavale su krhku osobu stvorenu za nježne i suptilne stvari „Zgodna i šarmantna.“ pomisli.

„Već sam vam rekla da slijedeći puta dođete ranije. Obično zavaramo pola sata ranije, no jučer ste imali sreće. Pukim slučajem ostala sam pola sata duže.“ odgovori mu.

„Gdje vas treba odvesti?“ upita, a ona odgovori:

„Kući. Prekasno je za pozivanje pomoći na cesti.“

Priča je razbijala tišinu. i tako, riječ po riječ i oni se ne znajući zašto otvore kako se ljudi povjeravaju strancima koje više nikad neće vidjeti. Lakše je to nego otvoriti se bližnjima.

„Ovaj posao radim honorarno. Po struci sam ekonomistica. Prije sam radila odgovoran i dobro plaćeni posao, ali sam dala otkaz. Sve prodala izuzev stare krntije pred kojom ste me našli. Od tada putujem. Mijenjam mjesta, mijenjam adrese, povremeno radim. Obično po kafićima iako ima i drugih poslova. Poslove koji ne vežu i koje mogu lako promijeniti. Ne želim se vezati za jedno mjesto i jednu sredinu, pa mi to savršeno odgovara.“ govorila je.

„Slično kao i vi. Putujem. Najčešće avionom. Radim za različite klijente u inozemstvu. Ne vežem se poslom za jedno mjestu. Tek koliko me veže ugovor. Pa dalje. Naravno, izuzev ako se radi o domu. Njemu se uvijek vraćam. Barem na vikend,. Ponekad kao sada i dulje.“ završi.

„Stariji je od mene, ali se dobro drži. Djeluje šarmantno. Opušteno. Vidi se da nema problema. Bilo bi zabavno poševiti ga onako, zabave radi.“ razmišlja dok gleda njegov profil koji prati krivudavu cestu.

„Sportska i precizna vožnja. Ponekad se malo zanesemo u zavojima što me pomalo uzbuđuje.“ razmišljala je.

„Zanimljiva žena. Mlađa od mene, ali još uvijek ne toliko da s njom ne bih mogao imati ništa.“ razmišlja dok vozilo prati cestu.

S obje ruke držao je volan i povremeno, kad je trebalo promijeniti brzinu, desnu ruku spuštao na mjenjač, a lijevom nogom pritiskao kvačilo.

„Ostavi se takvih misli. Svemir između nas je prevelik za tako nešto. Slučajnost koja nas je spojila završava pozdravom i rastankom. I kraj.“ razmišljao je dok joj pričao o sebi.

„Stigli smo.“ okrene se prema njoj i reče nakon što zaustavi automobil točno pred ulaznim vratima zgrade u kojoj ona stanuje.

„Hvala za pomoć. Bez vas bi bila izgubljena. U ovo vrijeme na cesti obično nema nikog. Nemojte ništa umišljati. Ovo je naš rastanak. Bye.“ reče mu zagonetnim pogledom gledajući ga ravno u oči.

„Želim vam ugodnu večer i da vam sutra odvezu auto u servis. Već ćete se nekako snaći.“ odgovori dok na sebi osjeća njene oči koje se doimlju kao da skrivaju neku tajnu. Tajnu koju on ne može odgonetnuti. Tajnu koju se ne trudi odgonetnuti.

„Nema smisla.“ zaključi.

Mlada žena izađe iz automobila i krene prema ulazu. Ulazna vrata su ostala otvorena. Pričeka dok se na drugom katu ne upali svjetlo u jednom prozoru. Potom kresne ključ, motor zabruji i automobil krene. Međutim, već slijedeći trenutak se zaustavi. Neko vrijeme je bez misli promatrao otvoren ulaz u zgradu. Zatim ni sam ne znajući zašto izađe iz automobila. Uspinjao se stubištem. Na drugom katu primijeti jedna vrata širom otvorena. Uđe u stan i zatvori vrata. Na kraju hodnika kroz otvorena vrata dopiralo je prigušeno svjetlo. Ušavši vidje kako ona leži na krevetu. Potpuno naga. Okrenuta bokom prema njemu otkrivala mu je svoje obline. Upitnim pogledom gledala ga je ravno u oči.

„Poziva me.“ prostruji misao i krene ravno prema njoj.

Jutro ga je probudilo mirisom njene kose i glavom položenom na njegova prsa. Prisjećao se kako su vodili ljubav. Da, vodili su ljubav. Nije to bio samo običan seks koji vodiš sa strancem samo za jednu noć. Bi puno više. Bi nešto puno, puno više. To se da osjetiti.

„Nemoj ništa umišljati.“ reče mu dok se oblačila „Obuci se i odlazi. Ovo je bilo dovoljno i previše. I za tebe i za mene.“ začu njen glas dok je bio u kupaoni.

Po njegovom odlasku priđe noćnom ormariću i otvori gornju ladicu. U njoj se nalazila njegova vizitka koju je na brzinu ubacila čeprkajući mu po novčaniku dok bio je u kupaoni.

„Daaaa izvolite. Tko zove?“ pitao je dok je na ekranu mobitela gledao nepoznati broj.

„Nemoj ti meni tko zove!“ s druge strane začuje glas koji ga podsjeti. U prvi trenutak se nije mogao sjetiti na kog.

„Večeras te čekam u kafiću. Zatvaramo u jedanaest. Dođi pola sata prije da ne bi poljubio vrata.“ govorio poznati glas konobarice od sinoć.

I tako je počelo. Čudna i nemoguća veza između srednjovječnog muškarca i mlade žene. Veza puna uspona i padova. Veza koja se prekida i veza koja se na neobične načine nastavlja. Nastavlja na neočekivanim mjestima i u neočekivanim trenucima. Mlada žena bi uglavnom šutljiva. On brbljav. Svojom šutljivošću i britkim komentarima davala mu je prostor u kom je plivao nastojeći doplivati do nje. Nastojeći, ali ne i uspijevajući. Čuvala svoju tajnu zakopanu negdje duboko u sebi. I nitko nije mogao prodrijeti do nje. Tajne.

„Sto posto je luda, ali ... Neobično me privlači. Izazovna. Meka i nježna. Gleda me tim svojim prelijepim očima, ali gleda kroz mene negdje u daljinu. Čuva nešto što ne želi podijeliti ni sa kim. I taman kad mi se učini se idealno slažemo ona me u trenu grubo odgurne. Da bi se nakon dva dana vratila kao da ništa nije bilo. Podvojena ličnost. Jedna otvorena i znatiželjna. Druga zatvorena i ravnodušna. Jedna ljubazna. Druga okrutna. Tajanstveno, a opet sve tako toplo i nježno.“ razmišljao je dok su džogirali Maksimirom.

Ona mu se smiješila i gledala ga očima koje smiješkom sugeriraju dublje osjećaje sreće.

„Stani malo da se odmorim.“ reče na što oboje zastanu.

Što tjera ljude u depresiju? Neugodni događaji sa kojima se ne mogu ili ne žele nositi. Tragedije koje neće i ne mogu prihvatiti. Samosažaljenje koje je najlakši put za bijeg od stvarnosti. U svim tim, a i u drugim slučajevima ljudi se povlače u sebe. Zaključavaju svoja vrata i zatvaraju prozore navlačeći rolete ili zatvarajući prozorske kapke kako nitko ne bi mogao prodrijeti u njihovu unutrašnjost. Na dopuštajući suncu da uđe u njihov život. Slabost sa kojom žive i koju, iako to mogu, ne žele pobijediti. Jednostavnije je prepustiti se plimi koja dolazi i potapa obalu, jednostavnije je zabiti glavu u pijesak i čekati da prođe tornado doli nositi se sa njima i okrenuti događaje u suprotnom pravcu.

„Svatko ima svoju tragediju.“ zapisano je u starom mudroslovlju koje današnji kvazi-mudraci kao velike mudrosti prepisuju sa Interneta „Netko ima veću, drugi ima manju tragediju sa kojom se teško nosi. Neki se prepuštaju, drugi nastoje pobijediti. Za prve život je odustajanje. Za druge život je borba.“ zapisano je u nastavku prastarog mudroslovlja.

Međutim, mudroslovlje ne odaje način kako se nositi, kako pobijediti put koji vodi u provaliju. Kako naći put koji održava na površini bujice. Svatko od nas mora ga pronaći sam. Sam smisliti svoj vlastiti recept.

Praznog pogleda buljila u sličice dva anđela.

„Visoko gore, negdje na nebu, pjevaju u zboru sa ostalim anđelima.“ razmišlja dok se prisjeća prošlih događaja.

Sjedila je za uredskim stolom i rješavala tekuće poslove kadli zazvoni mobitel. Broj na ekranu bi nepoznat. Prozbori:

„Halo.“

Zvali su iz policije. Suprug je vozeći djecu iz vrtića imao saobraćajku. Svo troje poginuli su na licu mjesta. Zvali su je u policiju da bi potom otišli s njom u mrtvačnicu službeno identificirati poginule.

„Naša sućut, ali procedura je procedura. Ne brinite, doći ćemo po vas gdje god kažete i poslije vas sigurno vratiti kući. Ne bi željeli da vam se u ovi teškim trenucima nešto dogodi. Samo dajte adresu gdje ćemo vas pokupiti.“ s druge strane je govorio ljubaznim glas.

U tren joj se sve odsjeklo.

„Što se dogodilo?“ zabrinuto je pitala kolegica s kojom dijeli ured „Odjednom si problijedila.“

„Žao mi je što ti se to dogodilo.“ govorio je dok mu je pričala tajnu svog života.

Odsutnog tupog pogleda bez emocija gledala je u prazninu On je na to zagrli je pa doda:

„Znam da si neutješna. Samo se ti dobro isplači i uvijek plači koliko treba. Bit' ću uz tebe ma štogod odlučila i učinila … I ja sam imao tragediju. Supruga mi je umrla. Posljedice karcinoma. Kad pomislim na nju i dan danas me hvata tuga i sažaljenje. Briznem u plač, ali se nastojim što brže toga otresti.“ pričao je držeći jednom rukom obgrlivši joj rame „Još i danas je volim i ne mogu je zaboraviti, ali … Život ide dalje i plivam dalje iako me prošlost vuče u provaliju samosažaljenja. Pa se u tim trenucima i dobro isplačem. Lijepo mi je plivati zajedno s tobom ma što to značilo.“ nastavi.

Na njegove posljednje riječi njena ruka stisne njegovu slobodnu ruku. Pogledi im se sretnu na usnama onog drugog.

Nijemo i bez riječi plesali su tango. Ples strasti. Ples pogleda i pokreta. Ples sinkopiranih koraka koji naglašavaju onog drugog. Ples koji zavodi. Ples koji spaja. Ples koji razdvaja. Ples ljubavi koja rodi se iz ničega i odlazi u vječnost. U vječnost u kojoj ne postoji vrijeme.

U jednom trenutku on je strasno pusti na trosjed. Ona to objeručke prihvati. Puni strasti počeli su se svlačiti.

Njegove usne nađu se na njenom tijelu. Ona ga je vodila skrivenim kutcima koje nikad nikom nije ni pokazala niti dala da ih netko istražuje.

Drhtala sam kao nikad prije do tada. Toplina, nježnost, strast, pohota. Sve sam to imala i prije, ali nikad to nije bilo tako jasno kao što bi večeras. Vodila sam ga prema tajnama. Predavala sam im se i predavala sam mu se. Ušao je u mene. Osjećala sam kako njegov tvrdi kurac prodire u moju intimu. Predavala sam mu se dok su u meni bujali osjećaji. Svršila sam, jako sam svršila. Pošpricao me je iznutra. Naši sokovi se razliše i spojiše u jedan. I to je bilo to.

„Sad moram ići kući.“ rekla sam mu dok me je nagovarao da prespavam kod njega.

„Nikad to nisam učinila, pa neću ni sada.“ rekla sam mu.

„Uporan je. Moram ga se otarasiti.“ pomislim i grubo ga odgurnem govoreći mu hrpu ružnih riječi.

„Opet te njene lune.“ pomislim i jednostavno odustanem.

Bila je noć. Cesta je vozila prema njenoj kući. U susret su dolazila svijetla i prolazila mimo nas. Odjednom ugledam veliki šleper koji baulja mojom trakom.

“Jebemu.“ tiho prozborim pokušavajući izbjeći sudar. Šleper se zanosio i udario nas stražnjim krajem koji se klatio lijevo desno. Sletjeli smo sa ceste. Tad nasta mrak.

Tunelom je putovao do dvorane u kojoj je na sredini sjedio sudac. Stao je očekujući presudu U to stigne i ona. Pogledi im se sretnu. Prime se za ruke. Čekali su presudu.

„Zanimljiv slučaj. Imali ste ljubav i sreću i izgubili ste ih. Pa ste je prije smrti ponovo pronašli.“ govorio je sudac pogledavajući čas jedno čas drugo.

„Držite se za ruke iako, da budem iskren, mi ovdje to ne radimo, Kod nas je strogo zabranjeno pokazivati osjećaje. Mi pokazujemo blaženstvo i zanos koji tjera da pjevamo anđeoske pjesme. Hmmmmm …“ zamisli se sudac.

„Neka vam bude. Bit' ću milostiv i dati vam šansu. Pokušajte je iskoristiti. Tamo daleko gdje obitava mnoštvo duša mala je šansa da se opet sretnete, ali … “ zastane, pa nastavi "Ukoliko se ne pronađete bit' ćete nesretni i više nećete dobiti drugu šansu. A sad brzo natrag dok se nisam predomislio.“ sudac završi svoju presudu.

Sjedio je u bučnom baru ispijajući posljednji gutljaj pića iz čaše ispred sebe. Pogledom je prolazio po gostima bara. Bučno su se zabavljali. Tražio je ni sam ne znajući što. Prišla je baru i sjela na slobodnu stolicu pored njega.

„Mlada žena.“ odmjeravao ju je „Klasičan, pomalo čudan profil. Malo iskrivljen, ali skladan nos. Istovremeno djeluje krhko i nježno i jako i samouvjereno."

Duga kestenjasto-crna kosa spuštala se niz njena ramena. S druge strane šanka začuje glas:

„Što ćete naručiti?“ pogledavajući čas njega, a čas nju.

„Whiskey, scotch molim.“ odgovori on.

„Čistu votku i malu čašu hladne vode.“ dobaci ona.

„Viski i votka za naše ljubavnike.“ nasmije se šanker pružajući svakom njegovo piće

Doda nastojeći biti duhovit:

„I nešto malo za grickanje. Jedna zdjelica da oboje podijelite.“ pružajući im malo slanih grickalica.

Oni pogledaju jedan drugog. Nasmiju se.

„Ovdje je baš zabavno.“ kratko prozbori ona.

„Pa kad je tako i kad nas smatraju parom, da se upoznamo? Ne smijemo ih razočarati.“ nasmije se djevojci i predstavi se „Furbi.“

„Ljiljana.“ odgovori djevojka zagonetnih očiju prodirući duboko ispod površine u njegove oči.

I za trenutak im se učini kako gledaju vječnost i osjete da u njima nešto klikne.