98. Do kraja svijeta: Sattelite of love

 

Znanstvenici su konačno objavili:

‘Dvanaestog prosinca godine dvije tisuće i dvanaeste točno u dvanaest sati dogodit će se ... Kraj svijeta.'

Čitao je na plakatu gledajući informacije o Melancholiji, filmu kog se upravo spremao pogledati u Cinema Cityu u Arkadia shopping centru u Varšavi:

‘Što bi napravili, kako biste se ponašali i što biste učinili kad bi znali da dolazi kraj svijeta?'

Na redovnoj liniji OS677 visoko ponad oblaka, avion je lakih krila plovio nebeskim prostranstvima. Avion je hrlio iz Beča. Vraćao se u susret Zagrebu. Mlada stjuardesa prolazila je uskim prolazom što dijeli dvije strane putničke kabine. Prepoznala je gospodina koji redovno tim letom petkom poslijepodne putuje za Zagreb.

„Möchten sie kafee oder tee?“ nasmiješi mu se.

„Kafee bitte.“ kratko odgovori gospodin široka osmijeha.

Stjuardesa automatski uzvrati:

„Mit zucker und milch?“

„Ja gern.“ odgovori.

„Bitte schön.“ uzvrati stjuardesa i s osmijehom koji pozdravlja starog putnika pruži papirnatu čašu sa napitkom, vrećicu šećera i mlijeko.

„Danke schön.“ uzvrati Furbi i otvori mlijeko, te ga precizno ulije u kavu. Prihvati papirnatu vrećicu sa šećerom, protrese je i otvori, a šećer vješto uli u kavu. Tekućinu promiješa plastičnom štapićem koji je dio kompleta.

Život je samo na Zemlji, ali ne za dugo ...

Ogroman tamni Planet nezaustavljivo se približavao Zemlji. Tiho, gotovo nečujno, Planet je plovio tamnim prostranstvima Svemira. Gusta i pulsirajuće lelujava nakupina tekuće lave i vrelog plina koju na okupu, na čudnoj putanji oko zvijezde zvane Sunce, drži gravitacija. Planet koji nastaje iz Zvijezde koja ne izraste u Sunce niti se pretvori ni u Planet. Trinaesti planet poznat iz mitologije Azteka, Starih grka i drugih pradavnih naroda čije civilizacije nenadano izniknu i još zagonetnije netragom nestanu. Trinaesti planet koji uzrok je nestanka Atlantide. Trinaesti planet, kako ga zovu.

Astronomi su prekasno primijetili da bi se išta moglo napraviti. A znanstvenici su po običaju vodili rasprave:

‘Hoće li nas ili neće pogoditi. Hoće li i ovaj put, baš kao nebrojeno puta prije toga u prošlosti samo proći pored plavog planeta, doma kog od milja nazivamo Zemljom. Ili će nas ovaj put konačno pogoditi?’

Matematički proračuni ispreplitali su se sa prastarim zapisima i proročanstvima izvađenim iz škrinjica koje čuvaju najveće tajne u prašnjavim podrumima biblioteka.

‘Godine dvije tisuće i dvanaeste, dvanaestog prosinca, točno u dvanaest sati poklopit će se ekliptika oko Sunca i sve planete naći će se u istoj ravnini koja će se poklopiti sa ekliptikom Galaksije i Svemira.’

Proračuni, priče, legende i teorije. San o savršenoj ravnoteži koja istovremeno djeluje zastrašujuće, ali jednako tako budi i nadu. Dokaz da je svaki kraj istovremeno neki novi početak. Evidencija o tezi i antitezi koje na kratko daju sintezu iz koje se sve opet rađa i iz koje život ponovo počinje.

No kako to obično biva, Tamna zvijezda za sve to nije marila. Putovala je prema Zemlji i matematički slijedila putanju koja jednom u tri tisuće i šesto godina obiđe Sunce. Nakupina materije što potiče iz početka svih početaka. Nakupina materije koja traje i živjet će do svršetka svih svršetaka. Događaji koji ne mare za duše štono se na kratko pojavljuju i nestaju, a sve da bi u međutku jedna drugoj pružile osmijeh, nadu i vjeru. U ljubav.

Pijuckao je kavu. Očiju sklopljenih od putovanja otpuštao je misli štono ih je ostavljao za sobom. Tko zna koliko vremena je prošlo otkako se zaputi na putovanje koje ga nosi širom velikog svijeta. Putovanje na kome upozna nebrojena lica i obiđe krajeve mnoge, posjeti predjele bliske i nauči običaje daleke.

„Negdje sam pročitao da nebo nije onako kako ga mi ovdje na Zemlji zamišljamo.“ proleti misao dok je virkao prema prozoru skrivečki promatrajući pravilan profil klasične grčke ljepote. Mlada simpatična žena kestenjasto plave kose sjedila je pored njega. Pognute glave u ruci je premetala novu putovnicu zagledavajući pečate što ih daje granična policija na ulasku i izlasku iz Europske Unije. Posebno se zagleda u njenu lijevu ruku na kojoj ne bi prstena. Potom zažmiri, zavali glavu na spušten naslon i utone u razmišljanje.

„Joooooooj ...“ najednom ga prene krik „... pazite što radite! Zalili ste me kavom.“ uzvikne mlada žena.

„Oprostite.“ prozbori Furbi iznenađen svojom nespretnošću „Bilo je slučajno. Nešto sam se zamislio i napravio glupost.“ govorio je dok je papirnata maramica upijala tekućinu koja se razli po rasklopnom stoliću ispred njega.

„Ah ništa, ništa. Događa se. Vi to uvijek tako?“ sad već sa smiješkom mu uzvrati mlada žena kestenjasto plave kose nakon početnog šoka hoteći razbiti pomalo neugodnu atmosferu.

I da ne duljim. Tu započne razgovor koji se potom razvi u ugodnu konverzaciju isprepletenu osmijesima i temama koje same od sebe teku i nadopunjuju se nastajući i nestajući u pogledima koji jedan drugog prepoznaju.

„Baš k’o prijatelji što se nađu i u trenu prepoznaju. K’o ljubavnici koji upravo otkrivaju jedno drugo.“ razmišljao je Furbi.

„Bez obzira na godine voliš li me, nemoj to kriti, jer zabranjeno nije zaljubljen biti.“ obuzimale su je misli dok je promatrala šarmantnog gospodina koji joj pravi društvo.

„Bilo mi je ugodno putovati s vama. Želim vam ugodan vikend i nadam se da ćemo se još katkad sresti. I da ... Još jednom ... Oprostite na kavi. Nije bilo namjerno.“ nasmiješi se Furbi na odlasku iz aviona i pruži joj kofer što ga prethodno izvadi iz pretinca za prtljagu.

„O da ... Sigurno hoćemo. Ionako često putujemo na istoj liniji.“ uzvrati mlada žena osmijehom koji ga je pratio čitav vikend.

Prošavši kontrolu osobne prtljage Furbi se spuštao stubama u prizemlje terminala D međunarodnog aerodroma u Beču.

„Hoću li je ponovo sresti.“ zapita se zagledavajući u putnike od kojih neki već stajahu u redu. Boarding za ulazak u avion već je počeo.

Ona je sjedila zadubljena u ekran laptopa. Laptop se upravo hibernirao.

„Dobar dan. Drago mi je što sam vas opet sreo.“ pozdravi Furbi.

Ona polako podigne glavu i podastre mu veliki osmijeh koji se stopi s njegovim:

„I meni.“

„Da se iskupim. Ako je tako nešto ikako moguće.“ reče Furbi pružajući joj čokoladne slastice koje samo za nju kupi na aerodromu u Varšavi „Nešto iz Poljske. Uspomena. Crna i bijela čokolada. Sa orasima i marcipanom.“

„Oooooooo ...“ mladoj ženi otme se smiješak, a oči se zacakle pri pogledu na predivnu kutiju:

„To će mi biti najdraže zalijevanje kavom u životu. Obožavam i čokoladu i marcipan.“ razdragano uzvrati.

I što vam dalje trebam pričati? Sitnice i detalje razgovora kog su vodili? One nisu važne, barem ne za javnost, jer ... Obećao sam da ću šutjeti i ime joj spominjati neću ... Ona se u međuvremenu uda.

„Sa Krešom sam već dugo, pa smo odlučili vjenčati se.“ reče mu pokazujući prsten na ruci dok su je obuzimale misli:

„E da smo se ranije sreli. Možda bi sad na ovoj ruci tvojim očima pokazivala prsten koga bi mi ti stavio na ruku?“

WASHINGTON - Stručnjaci NASAe za svemirski otpad dali su preciznije prognoze pada divovskog satelita otkazanih funkcija, po kojima bi 5,7 tona teška letjelica trebala udariti u Zemlju oko 23. rujna, dan ranije no što se prvotno predviđalo, izvješćuje u ponedjeljak američka TV mreža CBS News.

Disfunkcionalni satelit za istraživanje gornje atmosfere, UARS, lansiran je 1991. a nakon što je dovršio misiju, isključen je 2005. Očekivalo se da će satelit pasti na Zemlju ove godine, a stručnjaci su u početku dali 'prozor' od tjedan dana krajem rujna i početkom listopada, da bi ga potom suzili na posljednji tjedan ovoga mjeseca. Prozor je sada sužen na samo tri dana:

'Ponovni ulazak u atmosferu očekuje se 23. rujna, plus ili minus jedan dan, zbog jakog povećanja sunčeve aktivnosti od početka ovoga tjedna.''

Gdje će točno satelit pasti još uvijek je nepoznato. NASA očekuje da će najmanje 26 velikih komada masivnog satelita preživjeti visoke temperature kod ulaska u atmosferu i stići do površine Zemlje. Dijelovi od titana i spremnici goriva mogli biti među tim krhotinama no satelit ne nosi toksična goriva. Očekuje se pad krhotina na pojasu Zemlje dugom oko 800 km, rekli su dužnosnici NASAe.

Stručnjaci NASAe su izračunali kako je vjerojatnost od 1 prema 3200 da krhotine satelita pogode neku osobu. Ta vjerojatnost vrijedi za svakog od 7 milijardi stanovnika Zemlje. Međutim dobra vijest je da će satelit vjerojatno pasti u ocean, jer Zemlja je vodeni planet sa 75 posto površine pokrivene vodom.

Čitao je mail:

‘Budeš li me ikada izgubio, potraži me u vrtlogu vremena, jer tamo sam se izgubila tražeći tebe. Voliš li me, ne pričaj to nikom. Želiš li me, ne daj me nikom. Ljubiš li me, ljubi me nježno i polako. Strasno. Onako kako samo ti znaš. To mi puno znači.

Tvoje usne na meni, cjelovi na mom tijelu. Moj pogled u tvom pogledu, usne u tvojim usnama. Tvoja ruka na mojoj ruci. Moje tijelo na tvom tijelu. Tvoj organ u meni. Nježno me miluješ i toplinu mi daješ. Obasipaš me zvjezdicama velikog praska darujući na trenutak razlog zbog kog živimo i zbog koga smo zajedno. Ti, ja i naša ljubav. Naši posebni trenuci.

Odem li u nebo prije tebe svakoj ću zvijezdi šapnuti tvoje ime. I svi anđeli tad će znati koliko mi značiš. Voli me i nemoj duši svojoj to kriti jer zabranjeno nije zaljubljen biti.

Pusa,

P.S.

Krešo sutra ponovo odlazi na put, pa ću na tri dana biti samo tvoja, a ti moj.‘

„Bog anđelima dade krila. Svima osim tebi, jer nije želio da mu najljepši odleti.“ uzdahne Fubi pri pomisli na mali zlatni prsten na njenoj lijevoj ruci.

„No divno je imati osobu s kojom možeš podijeliti misli i putovanje učiniti ugodnim.“ nasmiješi se pri pomisli na nju, zapali cigaru i srkne gutljaj viskija osjećajući kako se život ponovo vraća svom svojom ugodom i ljepotom.

Godine dvije tisuće i dvanaeste ravnina našeg solarnog sistema izjednačit će se sa ravninom naše galaksije, Mliječne staze. Ciklus traje dvadeset šest tisuća godina od početka do završetka. U tom velikom svemirskom događanju naći će se i sve druge galaksije i izravnati sa našom u isto vrijeme. Ništa se ne događa slučajno. Svi događaji su isplanirani. Ali unatoč tome baš je predivno ovo vrijeme za biti živ, za biti ovdje, biti u ovo vrijeme, ljubiti i biti ljubljen.

97. Nepristojne priče: Kako sam postala sponzoruša

 

Postoje razne priče kako nastaju sponzoruše, ali korijeni njihovog nastanka ipak leže u bajkama. Mnoge bajke veličaju princeze ili uboge ljepotice koje se udaju za bogatog princa što je pandan sponzoru. Razlika je samo što princ jaši konja ,a sponzor vozi skupocjeni SUV ili izvanserijski sportski automobil. Ipak, neozbiljno je govoriti kako su bajke inkubator sponzoruša. Sponzoruše nastaju tako što im društvene norme šalju poruku kako će se zahvaljujući atributima stečenim rođenjem najbolje u životu snaći odnosno kako u tom pohodu nije nužno koristiti mentalne resurse.

Svoju sam kćer do njene sedme godine držala podalje od svijeta princeza. Tim sam više bila zapanjena kad se je, nakon što je sa sedam godina krenula u školu i počela intenzivnije družiti sa vršnjakinjama, vratila skući moleći da joj obučem ružičastu haljinu i plastične štikle. I nije prošlo puno nakon toga da bi je zatekla kako leži na podu.

„Što radiš?“ pitala sam je.

„Spavam stoljetnim snom i čekam da me probudi princ.“ odgovorila mi je.

Bila sam zgranuta. Uplašila sam se kako će nakon faze princeze prihvatiti ponašanje plitkih i površnih djevojaka iz svijeta show businessa. Kći mi je uvjerena kako nema izbor jer Walt Disney joj ga nije dao.

Znam da sam vas odmah vas zaintrigirala. Jednako pretpostavljam kako ćete me osuditi, ali prije no što to učinite, želim vam ispričati priču jedne obične djevojke.

Bilo mi je dosta svega, odlučila sam se promijeniti. Počela sam se drugačije oblačiti, nikakve markice i slično, ali sa stilom. Dane sam provodila pred TV ekranom gledajući kako se ponašaju “dame“. Zapustila sam faks, jer se u njemu više nisam vidjela, umarao me. Sve mi je to bilo bez smisla, Nisam se mogla poistovjetiti sa studentima koji bi htjeli biti “netko“, a jedini način kako to postići vide u diplomi.

U glavi su mi na pameti bile druge stvari i prioriteti. Jedino do čega mi je još bilo stalo bili su izlasci. Promatrala sam tako ljude oko sebe. Tada bi se osjećala sasvim u redu, a dušu bi olakšala u tuđem naručju. Dečko mi je bio u drugom planu iako ... Priznajem, imala sam ga i voljela na isti način kao i sada. Još i danas se sa jednakim žarom osjećam jedne predivne večeri kad mi je prišao jedan predivan momak.

„Hej mogu li te nešto upitati?” upitao me.

„Ne poznajem te. Je si li siguran da će pitanje biti upućeno baš meni?“ odgovorila sam mu.

Tu sam večer ipak provela s njim i iz nje smo zajedno smo krenuli u priču. Dala mu svoj broj mobitela tek tako, da još jednom izađemo na kavu i dovršimo započeti razgovor. Naravno, sutra me je pozvao na kavu.

„Kako providno” reći ćete.

Ali nije! Nikada ne idem na piće sa strancima. Ne volim kada mi se netko hvali, priča o vilama ili se trudi biti duhovit, a ti se jednostavno iz pristojnosti na to moraš samo smješkati. I tada, baš kao i sada, bila sam isuviše umorna od svih tih jeftinih izloga i natpisa koji govore o sniženjima. On je bio potpuno drugačiji. Ne samo zbog što nije tražio smiješak, zbog razlike u godinama, već i radi njegovog držanja, njegovog pogleda, njegovog načina kako se prema meni ponaša. Naime, u njegovom se društvu osjećam kao dama. Nisam pogriješila, jer bio je više no zanimljiv. Sutradan me odmah nazvao i zamolio da s njim idem u shopping.

„Bi li m pomogla pri izboru košulje?“ pitao me je učtivo.

Tada sam po prvi puta u svojoj dugogodišnjoj vezi zanemarila vlastitog dečka.

„Rekla si mi da ćeš mi se javiti, a već tri dana čekam da me nazoveš“ predbacio mi je.

A ja sam na to s njim ljutito prekinula.

Tog dana u kupovini sam bila odličnog raspoloženja. Uostalom, sad sam imala novog prijatelja koji i pored svih svojih mana nije dijete. A trebalo mi je baš to, imati nekog tko će me uzeti za ruku kako treba. Još ni danas ne mislim kako sam u svemu tom tražila korist, jer i on se u mom društvu odlično osjećao, nije skrivao zadovoljstvo. Poslije tog dana promijenila sam mišljenje o ljudima, podijelila sam ih na one koji me zaslužuju i one koji me ne zaslužuju. Dakako, pomirila sam se sa svojim dečkom.

„Shvatio sam te.“ rekao mi je ispričavajući se što je bio grub i isključiv.

I zbog toga sam ga voljela, jer je on uvijek sve činio i čini samo kako me ne bi izgubio. Znala sam, ili se barem nadala, kako će uvijek ostati uza mene.

Ipak, nastavila sam se paralelno družiti i sa svojim novim prijateljem. Čak smo zajedno i izlazili. I tako, malo po malo, s njime sam provodila sve više i više vremena. Vozali smo se njegovim sportskim autom, išli smo na piće, čak smo počeli izlaziti i na večere. Zajedno smo gledali kazališne predstave, išli na koncerte ... S njime mi nikad nije bilo dosadno. Uživala sam u načinu na koji me gleda i na koji mi se divi. S njim sam se osjećala naprosto sigurnom. Sjećam se njegovog prvog poklona kog sam dobila nakon samo pet dana poznanstva. Njegovoj majci smo išli kupiti rođendanski poklon. Birali smo između parfema i nismo se mogli odlučiti koji od dvadesetak najskupljih uzeti. Ipak, na kraju smo uspjeli izbor suziti na samo dva. Jedan se sviđao meni, a drugi njemu. Nisam odmah htjela prihvatiti, ali on je ne trepnuvši kupio oba. Jedan je poklonio svojoj majci, a drugi meni. Znao je da mu ne mogu pokloniti nešto slično no to mu je bilo svejedno.

Ne odmah poslije toga, ali s vremenom, počeli su se nizati drugi pokloni. I na kraju je došlo do toga da bi mi kupio štogod bi mi se svidjelo. Baš kao i da za štogod bi pomislio da mi dobro stoji, naprosto bi mi to poklonio. Nije prošlo puno vremena a na meni su se počele primjećivati skupe stvari što mi ih je poklanjao. Nisam imala novaca, ali sam svojima kod kuće pričala kako ću se udati, pa od ušteđevine kupujem sve te stvari. U to vrijeme sam radila, a oni su u to povjerovali i prestali me dalje propitkivati. Ali grad, moj grad … Jedan za drugim nizali su se tračevi, jer ... Izlazila sam sa osobom starijom od mene koja je uz to medijski zanimljiva. Pa sam se tako u tom svijetu našla ja. Na sebi sam nosila sve što sam ikada željela, uživala u vožnji i svim zabavama sa svojim šarmantnim starijim prijateljem. Znam, nećete mi vjerovati, ali... Među nama tada osim prijateljstva nje bilo još ničega. Čitavo to vrijeme nisam poželjela prevariti svog dečka sa kojim sam još bila u dobrim odnosima. Zašto i bi kad je on najdivnije biće koje sam u životu srela?

Ipak, uskoro je između nas puklo. Moj dečko mi je počeo predbacivati i više mi nije vjerovao. Tako sam se našla pred izborom: dugogodišnja veza ili novopečeni prijatelj kome sam toliko dugovala. Pokušala sam se od njega udaljiti, ali moj dečko, ljubav mog života, nije mi mogla donijeti nakit, odjeću, šminku, obuću ... A to je bilo sve što sam nosila i što sam imala. Moj novi način života počeo mi je smetati. Ne stoga što sam sa dugogodišnjim dečkom htjela ići u fine restorane već zato, jer je on znao da mi ih skoro nikada neće moći priuštiti. Prekinuli smo i ja sam bila neutješna, ali utjehu sam pronašla u svom novom prijatelju. On je bio tako fin i pažljiv, prepun razumijevanja i suosjećanja.

Pretpostavljate što je bilo dalje Udala sam se. Ušla sam u isto, pa čak i više društvo kao i moji bivši kolege sa faksa sa tom razlikom da sam, obzirom na supruga iznad njih. Oni rade za njega i moraju se jako truditi i dokazivati kako bi nešto postigli, dok ja sve dobivam samo po sebi i imam puno više no što će si oni ikada imati. Živim u raskoši i nimalo se ne kajem što sam postala sponzoruša. Ne kajem se što sam svoj život učinila lagodnim niti što moja djeca žive u izobilju ljubavi i materijalnih dobara. Jedino mi je ponekad žao što u svom suprugu ne mogu vidjeti osobu za koju bi zbog ljubavi i strasti umrla. Nikad ga nisam poželjela zamijeniti drugim, jer on to ne zaslužuje. Dobar je i pažljiv prema meni, a zna se iskazati i u krevetu. Uz to, moj suprug je sretan i ponosan otac naše dvoje djece.

Jedino što katkad poželim je prošetati svoju djecu niz ulicu u kojoj moj nekad voljeni dečko i ja voljeli i gdje on šeće svoju djecu. Ponekad ga tamo sretnem kad sa suprugom i djecom dolazim u posjete roditeljima. Tada se pristojno pozdravimo. Jednom vidim kako mu je drago što me vidi, dok drugi puta mi se čini kako me gleda sa sažaljenjem. Valjda zato što sam se, kako se to veli, prodala zbog novca. Od zajedničkih prijatelja čujem kako mu život nije onakav kakvim smo ga nas dvoje zajedno sanjali, ali ... Sigurna sam kako je u dubini duše sretan, jer ... Dajete li ljubav, ljubav možete i očekivati.

I na kraju da ne zaboravim, nikad svom bivšem dečku neću reći da je zapravo on otac moje djece. Time bi povrijedila obojicu muškaraca svog života koje, svakoga na svoj način volim i poštujem.

96. Nepristojne priče: San ljetne noći

Tipkala je:

Jedan pametni muškarac je rekao:

Što sam stariji, to više poštujem žene od 40 godina. Takva žena te nikada neće probuditi usred noći da bi te pitala o čemu razmišljaš? Nju to jednostavno ne zanima. Kad ne želi gledati utakmicu, ne sjedi pored tebe kukajući već se zabavlja nečim drugim za što je raspoložena. Najčešće je to nešto zanimljivije i pametnije od same utakmice. Ona samu sebe dovoljno poznaje da bi znala, tko je, što je te što i od koga želi. Samo mali broj takvih žena zanima što zapravo misliš o njima.

Žena od 40 godina zrači ponosom i mudrošću. I rijetko će ti napraviti scenu, ali ako si je zaslužio neće te oklijevati upucati iz pištolja, pogotovo ako je sigurna da bi mogla proći nekažnjeno. S godinama žena postaje vidovita. Njoj ne trebaš govoriti što si učinio, jer ona to već zna. Uz to izgleda sjajno kad nanese drečavo crveni ruž što ne možeš tvrditi za većinu mlađih žena.

Kad muškarac dobije prve bore za njega je žena od 40 godina puno seksipilnija od mlađe. Iskusnija je i otvorenija i kaže ti direktno u lice da se ponašaš kao idiot. I nikada se ne moraš pitati na čemu si kod nje.

Na žalost, ne vrijedi obrnuto. Na svaku sjajnu, inteligentnu, vrelu ženu od 40 godina dolazi jedan "ostatak od nečeg" debelog trbuha u žutom šorcu koji zbog mlađahne konobarice od sebe pravi majmuna.

Tempera pročita tekst još jedom i potom napravi < Save > a zatim < Share >. I ne prođe dugo vremena a već dobi prve lajkove i komentare:

na ženu od 40 dolazi jedan "ostatak nečega" debelog trbuha u žutom šorcu, koji zbog mlađahne konobarice pravi od sebe majmuna ... Najjače!!!!!!

cijeli tekst je istina do boli  

 jebenica ... pa koga da budim po noći i da ga tampi o čemu razmišljaš???? ma boli me "kiki"   ... samo stipu me da spavam ...

uglavnom mi je u zadnje vrijeme - jednostavno me pusti. ili još bolje izbjegavaj me u širokom luku   

dobro došla u klub 40  

ej komadi!!! ovo se ne odnosi na vas nego na nas (puuuno) starije od 40  

  tak svejedno. blizu je kao i da je sutra  

Tempera je sjedila je na terasi kuće na otoku i smijala se komentarima prijateljica sa fejsa kadli zazvoni mobitel ...

Kroz stakla autobusa se uvlačio sumrak. Autobus je čekao na peronu i kao svi autobusi što voze u kasne sata, bio je poluprazan. Putnici su se razmještali, a kondukter provjeravao putne karte. Nakon što provjeri i posljednjeg putnika kondukter se okrene prema vozaču i kimne glavom. Bio je to znak da autobus može krenuti.

Ušao sam u posljednji tren.

„Zakasnim li morat’ ću prespavati još jednu noć na otoku.“ razmišljao sam dok sam žurio prema autobusu.

„Kartu molim.“ upita me kondukter, primi moj novac i izda mi kartu.

Krećemo. Veliki autobus pliva cestom prema mostu. Nešto mi ne da mira. Neki detalj na rubu vidnog polja. Odjednom mi sine. To je ona. Poznato lice u praznini stražnjeg dijela autobusa. Isto lijepo lice, crna kosa, sitno tijelo.

„Još je lijepa. Baš kakvu sam je poznavao. Lijepa kao grijeh.“ glasno se nasmijem mislima na što se ona prene i pogleda u pravcu odakle dolazi smijeh. Opazivši me, mahne mi i osmjehne se. Kroz misli proleti mi pitanje:

„Što bi taj osmijeh trebao značiti?“

Pokušavam se okrenuti od noćnih svjetla koja promiču putem i pronaći najbolji položaj za spavanje. Autobus stiže u Zagreb izjutra, a ja imam taman toliko vremena uhvatiti taksi pa ravno na aerodrom. Zatvaram oči odustajući od daljnjeg razmišljanja. Ipak, ona mi nikako ne izlazi iz misli. Protekle su godine, oboje imamo vlastite živote, ali moram priznati da mi još i danas dobro izgleda. Zašto putuje autobusom u ove kasne sate?

Ne sjećam se više, je li imala devetnaest ili dvadeset godina. Susjed na moru mi je dosađivao:

„Tempera ima problema na faksu gdje radiš, pa me njena majka zamolila bi li joj pomogao oko spremanja ispita za jesenski rok. Znaš, visi joj godina.“ govorio je.

Nevoljko sam pristao i ... Tako je počelo. Ja mladi asistent, ona simpatična i vesela brucošica. Što dalje pričati? Tempera je učila, pomalo sam joj pomagao. Bilo je ljeto, mirisali su borovi. Nebo je bilo ispunjeno zvijezdama, valovi se sporo kotrljali po plaži i ... dogodilo se.

Došla je jesen, Tempera upisala drugu godinu. Naši susreti se pomalo prorijedili i sve otišlo u nekom drugom smjeru.

„Uvijek si mi bio neuhvatljiv, a ja sam sve radila da te napravim ljubomornim.“ smješkala se dok pričajući u kafiću na autobusnoj stanici gdje i dan danas, baš kao i nekad, dugo, dugo stoje svi noćni autobusi sa otoka za Zagreb.

Raj sam oduvijek zamišljao drugačijim. Blještava svjetlost prosijana mnoštvom okupanih boja. Svjetlost ispunjena mnoštvom malih bića, anđelima. Umjesto toga, hodam uskom planinskom stazom što prostire se međ’ mirisne borove šume i predivnog tamno modrog jezera. Ljetni je sumrak, neuhvatljivo vrijeme između dana i noći. Mir, spokoj, raj. Puno puta pohodio sam u snovima ovo mjesto ali sada je ono stvarno. Škripa kamenčića pod mojim nogama.

U susret mi dolazi srna, zastaje na puteljku. Kao da mi želi nešto reći, upitno me gleda krupnim očima. Besmisleno, jer srne ne govore, pomislim. Srna produži niz put, ispratim je pogledom. Okrenem se. U susret mi dolazi djevojka. Niska rasta. Lice, oči boje kestena, duga kosa pada joj niz ramena. Bosonoga je i obučena u bijelo. Približava se osmjehom.

„Zdravo.“ uzima me za ruku „Dođi, čekala sam te da nastavimo put zajedno.“

Kako sam samo smeten. Vodi me za ruku, a ja ne mogu izustiti niti jednu jedinu riječ. Pokušavam ali glasa nema. I taman što oblikujem misao koju bi možda i uspio izgovoriti djevojka govori:

„Hajde, šetat' ćemo zajedno.“

I tada, najednom, kao čarolijom nesta moje stidljivosti. Dugo pričamo kao da se oduvijek poznajemo. Zajedničke teme, sklad misli, pogledi upereni u daljinu plavetnila. Počinje kiša, držimo se za ruke i trčimo ka šumi.

„Jesam li zato ovdje? Zar mi je toliko trebalo da shvatim kako malo je potrebno za sreću? Smo stisak jedne tople ruke, ruka u ruci, pogled u pogledu.“ pomislim.

A ona mi čita misli i pita:

„Zašto ti je neugodno kad te uzmem za ruku?“

„Znaš ... U mom svijetu to nije uobičajeno. Da te nepoznati prihvati za ruku i da te vodi.“ odgovaram.

„U tvom svijetu? Previše je stegnut taj tvoj svijet.“ osmjehuje mi se „U mom svijetu je to uobičajeno.“

Tako je ugodno. Šećemo šumom, ruka u ruci i ne marimo za kišu. Odjednom ... Kameni monolit. Znam, to je rastanak.

„Ovo nije kraj, uvijek ću biti uz tebe. Uzmi ovo pa kad ti bude teško i nestane ti nade, samo drži uza sebe. Stisni u ruci i ja bit' ću tu.“ u ruci gledam mali pramen njene kose i taman zaustim da je pitam je li vila kad ona veli:

„Pitaš, a odgovor znaš, zašto?“

Baš je to čudno. Vile sam zamišljao kao visoke plavuše, ali sad to uopće nije važno, jer očarala me ova mala vila, moja najdraža morska vila.

„Vilenjače moj,“ šapuće mi kao da čita tok misli što mi kovitlaju glavom „a sad zatvori oči.“ govori vodeći me do kamenog monolita.

Tu zastajemo na trenutak za koji želim da produži se do vječnosti. Njene usne na mojim, moje usne na njenim. Sklapam oči i ponovo otvaram.

Vile više nema. Nema ni mjesta iz sna. Sjedim u autobusu koji vozi prema Zagrebu, a u ruci držim pramen njene kose koja se u snu naslonila na mene držeći me za ruku.

Od trenutka kad sam ti prišla tijelo mi je ispunjeno toplinom. Toplina struji kroza me. Drhtim puna želje. Mirisi sjećanja i osjećaja duboko zakopanih u meni. Nutrina je to kakvu do sad nisam poznavala. Nutrina je to što razapinje. Želim te u sebi, tako te želim u sebi. Želim te duboko i jebežljivo. Želim te da me ispuniš, želim te da me popuniš. Želim da ostaviš trag ljubavi u meni. Da, želim tvoje sjeme u sebi. Da znam da noćas sam samo tvoja. Da znam da noćas si samo moj. Da imaš me cijelu. Da te osjećam noćas. Baš kao tada kad na plaži vodili smo ljubav. Vodili je strasno jedno se drugom predajući u potpunosti i bez ostatka.

Želim te, želim da me imaš. Da imaš me bez zadrške, divlje i nemilosrdno. Onako kako ti znaš. I da me imaš nježno i blago. Onako kako ti možeš. Da ispisuješ mi jezikom tijelo sve do trenutka kad gubi se dah. Podsjeti me na to što volim da se sjećanje ne istopi. Silinom prodri u mene i besramno me kroti. Izjebi me tim svojim kurcem, izjebi me žestoko. I siluj me nježno, siluj me jezikom. Moji prsti pokazat će ti put koji ionako već napamet znaš.

Već pri samoj pomisli na to ja počinjem stenjati. Ispij moj nektar, probaj sve njegove okuse. Osjeti ovu noć. Ukradi me danu. Pazi, ogrebat’ ću te. Hajde, daj ugrizi me. Obilježi mjesto koje tako strasno ljubiš. Natjeraj me da požalim što doći će jutro. Natjeraj me da platim za ovaj prljavi ples, za ovu kemiju s tobom. Zadovolji tog prokletog mazohista u meni što čuči u djevojčici koja želi da joj vežeš ruke i izluđuješ je svojim poljupcima. Djevojčicu koja jaše vranca kasom ritma što diktiraju ga tvoje ruke. Tvoje ruke na mojim bokovima. Djevojčicu spremnu pod svaku cijenu opet biti tvoja. Da, noćas biti samo tvoja. Samo tvoja. Biti tvoja boginja. Biti tvoja vještica. Biti tvoja vila. Tvoj otvoreni cvijet. Noćas. Noćas tvoja. Ti moj si ljubavnik. Ti moj si gospodar uz ovaj plamen svijeća koji paučinom mjeseca plete zvjezdanu mrežu što plovi iznad nas. U svoj punini ti moj si san. Ti si moj san ljetne noći.

Izjebao si me tim svojim tvrdim kurcem, a ja, ja sam, tako sam lijepo svršila.

Probudila sam se. Autobus bešumno vozi prema Zagrebu. On spava pored mene naslonjen na moje mene i drži me za ruku.

„Kako je to čudno ...“ razmišljam dok kroz stakla promiču nevidljivi noćni krajolici u kojima se samo tu i tamo nazire poneki rasvijetljen komadić ceste. U autobusu je mrak. Samo naprijed, za upravljačkim pultom ispred vozača, svjetlucaju šarene lampice.

„Auto mi je ostao na otoku. Bespomoćno vrijeme zvano nedjelja. Budala, znam da je akumulator star, a ja ga ne mijenjam. Kad se sljedeći vikend vratim moram smisliti nešto da odvezem auto na servis.“ razmišljala sam o tim njegovim riječima u kafiću na autobusnoj stanici gdje i dan danas, baš kao i nekad, dugo, dugo stoje svi noćni autobusi sa otoka za Zagreb.

Bila je nedjelja. Sjedila sam na terasi kuće na otoku i pijuckala kavicu kadli zazvoni mobitel. Uzmem ga i pogledam:

„Mora biti nešto važno kad me ovako zovu.“

„Javili su mi za provalu. Stan je privremeno zapečaćen, a ujutro dolazi policija, pa se trebam tamo pojaviti. Srećom u stanu ne držimo ništa vrijedno stanu, pa lopovi nemaju bog zna što vrijedno za ukrasti, možda televizor i liniju, ali neugodno je kad netko provali i kopa ti po intimi. A i šteta, jer su ulazna vrata razvaljena. Djeca su ostala na otoku sa mojima. Marko je na putu i vraća za dva dana, pa ćemo se onda autom vratiti na otok.“ pričala sam o razlozima zašto putujem u Zagreb.

Misli su otplovile u sjećanja. Upoznali smo se u ljeto, a jesen je donijela rastanak. I u tom trenutku, baš kao da zna da razmišljam o njemu, on se probudi. Nasmiješi mi se tim svojim očima po kojima pamtim ono ljeto. A ja ni sama ne znajući zašto učinim isto, nasmiješim mu se.

Milovao mi kosu i vrat. Nježno i lijepo baš kao što je to radio i tad. Prihvatila sam te njegove nježnosti podsjećajući se na ugodu kojom smo se tada mazili na plaži u uvali ispod čempresa.

„Zašto još to pamtim?“ upitam se, ali odmah odbacujem misli.

Prvo mi je pomazio vrat, zatim mu ruka prijeđe po mom licu. Prepustila sam mu se. Ah, kako je to ugodno, gotovo da sam se ovlažila.

„Hej stani, pa ti si udana žena sa dvoje djece. Zašto ti to sve treba? Stani. Razmisli!“ govori mi je neki unutarnji glas, no druga druga polovica mene željela je baš to. Željela je još tih njegovih sitnih nježnosti. A on, kao da mi čita misli, prihvati me i nadvije se nada mnom. Prihvatila sam njegov poljubac i uzvratila.

Prihvatila je poljubac. Prihvatila ga je strasno i vlažno baš kao onog ljeta koje, vjerujte mi, ni sam ne znam zašto, ali još ga uvijek pamtim. Nego znate što, baš me briga. Želim uživati u trenucima s njom. I ne želim razmišljati ima li tu budućnosti. Želim opet na trenutak osjetiti trenutke koje smo tada dijelili. Ona udana žena, 40 godina, dvoje male djece i muž. Ima li tu budućnosti? Ma ne želim o tome uopće misliti. Želim je noćas, želim je samo maziti. I ništa više od toga. Ne želim biti nepristojan. Želim samo osjetiti njenu toplinu. Želim te male riječi koje mi šapuće na uho, a koje mi toliko nedostaju.

Stigavši u Zagreb pozvao sam taksi.

„Prvo ćete gospođu odvesti kući, a zatim mene na aerodrom.“ objašnjavao sam plan taksistu.

Ona je samo glasno šutjela i gledala me. Nisam bio siguran o čemu razmišlja, samo znam da mi je na rastanku dala vizitku i na poleđini nažvrljala svoj gmejl.

„Moj osobni mejl. Na njega mi se možeš javiti. A imaš tu i broj mog privatnog mobitela.“ reče mi na rastanku i poljubi neobično dugim i strasnim poljupcem.

Taksi krene prema aerodromu. Dok sam rukom brisao njen ruž sa usana taksist mi je veselo namigivao:

„Ide to vama gospodine, ide. Gospođa je zagrijana. Samo ... Čuvajte se udanih žena, sa njima se nikad ne zna. Imao sam i ja jednom tako iskustvo ...“ nastavljao je priču koju uopće nisam slušao.

Stigao je i smjestio se u hotelsku sobu. Nakon što se raspakirao uključi laptop i prijavi se na Internet. Zatim otvori mejl i otkuca adresu sa pozadine vizitke.

„Baš me zanima hoće li mi se javiti.“ pomisli nakon što posla mail.

Pobudilo me njegovo milovanje. U nevjerici sam što je san, a što java. San u kome ga tako silno želim liznuti za uho u javi. Blagi ugriz za njegov vrat da mu pobjegne samo jedno malo ahhhh.

Ljubim ga na sve načine. Meko, strastveno. Lagano ga grickam. Podigao me, a ja sam ga nogama obgrlila oko struka. Njegovi dlanovi na mojoj guzi. Prislonio me je uza zid. Ljubi me. Puno, više, sve više i više. Rukom mi ispituje tijelo. Drhtim pod njegovim dodirima. Želim ga, želim u sebi, cijelog. Želim ga ja i više samo ... Treba to od mene zatražiti.

Mokri smo. Ljubi me i miluje. Nježno prelazi rukama po mojoj kosi. Spušta mi se lagano do usana. Zatim sve niže i niže niz tijelo. Miluje mi grudi, gricka bradavice koje pod njegovim usnama bivaju sve kruće i kruće. Dražim ga usnama po bradavicama. Osjećam kako mu ud postaje sve tvrđi i tvrđi. Lagano ga grickam. Rukama prilazim sve niže i niže. Tražim tajno mjesto. Igram se s njime. Osjeća svaki moj pokret i želi još. Diram ga i sve više i više dražim. Leži poda mnom mojoj vlasti. Ispušta zvukove užitka koji mi dižu adrenalin. Primičem se njegovom najosjetljivijem mjestu. Stimuliram ga. On uživa. Ručica mi nije umorna. Uzdasi su mu sve glasniji i glasniji. Grči se od užitka. Volim gledati kako uživa u mom milovanju. Volim kako uživa u mom pušenju. Uzimam ga u usta. Cijeloga. Postaje sve glasniji, a ja sam sve napaljenija.

Grčio se sve više i više. Pušila sam mu. Lizala ga od korijena prema gore, lagano pulsirajući jezikom po vrhu. Željela sam da uživa, jer uživala sam ga imati u ustima. Osjetila sam da ce mi svršiti u usta. Željela sam to više od svega. I dočekala sam taj trenutak. Dočekala da osjetim njegovo pulsiranje i toplinu. S užitkom sam progutala život i još ga malo zadržala u svojim ustima. Smiješak mu nije silazio s lica. Lijepo ga je vidjeti nasmijanog i zadovoljnog.

Probudila sam se. Leži pored mene. Još sam pod dojmom sna u kojem se stalno ponavlja on.

„Zašto?“ razmišljam o njemu „Znam, Marko je umoran od svih tih njegovih stalnih poslovnih putovanja, ali i ja sam umorna od stalnog čekanja. Možda sam se zato onako olako prepustila i uzvratila njegovim nježnostima u autobusu iako ... Među nama nije bilo intimnosti. Samo poljupci koji su me, moram priznati, oraspoložili.“ razmišljala je Tempera gledajući na "ostatak od nečeg" koji pored nje u žutoj pidžami hrče u krevetu.

Sjedila je na terasi kuće na otoku. Pila je jutarnju kavu i uz put prelistavala mailove. Za oko joj zapne jedan zanimljiv. Otvori ga i pročita:

Tempera bok,

Kad te žena poljubi, ako si kavalir, tada ne možeš ostati samo kod poljupca. Želio bi se s tobom naći kad se vratim iz Pariza.

Pozdrafček, 

Furbi

Tempera se zamisli, nasmiješi i otipka odgovor:

Furbač bok,

Nemaš pojma kako mi je drago što si se javio. Obavezno nazovi kad se vratiš.

Vidimo se, 

Tempera

„Dobro jutro ljubavi, vidim jutros si dobro raspoložena!“ priđe joj suprug iznoseći kavu na sunce jutrom okupane terase.

„Kad bi znao zašto ne bi bio tako raspoložen.“ pomisli Tempera, ali mu uzvrati poljubac.

Marko potom sjedne pored nje i srkne prvi gutljaj svoje prve jutarnje kave.

95. Nepristojne priče: All That Jazz

Viđala sam ga na stubištu zgrade. Bio je stariji od mene i uvijek me uljudno pozdravljao. Prolazila sam pored njega i imala čudan osjećaj. Znala sam, želim biti izjebana, želim ga jako, ali ... Vrijeme je prolazilo. Prestala sam ga viđati. U međuvremenu sam se zaposlila, udala, odselila, rodila djecu, imam porodicu.

Napredovala sam u karijeri. Radim na vrlo odgovornom visokom položaju, pa često idem na poslovne večere. Jednom, ulazeći u restoran noge mi se odsjeku. Za stolom u društvu onih sa kojima sam se trebala naći sjedio je on. Prolazili su me trnci. U trenutku mi kroz glavu prolete svi naši susreti na stubištu. Prilazila sam stolu osjećajući kako me njegov pogled bezobrazno svlači.

Ustao je i ponudio mi stolicu. Sjela sam, upoznala se sa ljudima za stolom. Razgovor je potekao međutim ... Ništa nisam čula. U glavi mi je brujalo. Željela sam samo jedino. Da me dotakne, pokaže mi da me želi. Opet sam ga željela, željela ga u sebi, željela ga jako. Jako. Čitavo vrijeme gledao me je tim svojim prodornim očima. Topila sam se. Bila sam izgubljena.

Nisam mogla više izdržati. Izula sam cipelu i dotakla ga ispod stola. Pogled mu je bio dubok. Oči su mu se caklile. Znala sam. I on želi mene. Dok sam mu milovala nogu željela sam samo jedno. Da spusti ruku ispod stola i dotakne me međutim ... On nije poduzimao ništa. Samo je mirno nastavio razgovor o poslu. Odustala sam. Sastanak je bio vrlo bitan i nisam si mogla dopustiti da se izgubim. Obula sam cipelu i priključila se razgovoru. Nisam ga više gledala, nisam mogla. A ni on mene.

Otišla sam u toalet. Gledala sam se u ogledalo:

„Od sebe si napravila budalu. I to na najbitnijem sastanku.“ pomislim.

Posramljena i tužna uhvatila sam se za glavu, prekrila oči i naslonila se na umivaonik. U tom trenu osjetim dodir na svojim kukovima. Tijelom me je obgrlio i stao nježno dirati po grudima. Opet sam se gubila … Pred očima mi se sve zacrnilo. Tresla sam se od želje. Da, željela sam ga osjetiti u sebi, duboko u sebi. Da mi digne haljinu i da mi ga stavi, ali ... Umjesto toga samo otvorim oči, okrenem se i pogledam ga:

„Nemoj, molim te. Zakasnio si. Mislim da je za nas prekasno.“ rekla sam i dodala „Ne boj se, ovo ostaje među nama.“

On se ukoči. Nijemo je stajao i gledao me. Za trenutak sam mu na licu vidjela tugu i čuđenje.

„Zar je moguće da je i on čitavo vrijeme mislio na mene?“ pomislih.

Župnik i zvonar stoje uz seosku cestu i zabijaju u zemlju ploču s natpisom:

"Kraj je blizu! Okrenite se, dok nije prekasno!"

Mimo njih projuri auto. Vozač kroz prozor poviče:

"Pustite ljude na miru, vi fanatici vjerski!"

Kroz nekoliko trenutaka začu se cviljenje kočnica. Potom glasan pljusak.

Zvonar se okrene k župniku:

“Velečasni mislim da bi možda ipak bilo bolje kad bi jednostavno napisali: Most je srušen"

Dani su prolazili, ali ... Prokletnik, opet mi je pokrenuo misli i razbudio osjećaje za koje sam mislila da su zauvijek zakopani. Stalno mislim o njemu. Ne mogu si pomoći. Emil, moj suprug, primijetio je da sam dekoncentrirana.

„Problemi na poslu?“ pita me.

„Ma ništa bitno, riješit ću ih.“ kažem mu i pomislim:

„Kako je to samo primijetio? Moram biti pažljivija.“

I onda, dogodilo se. Jedno službeno putovanje, drugi grad, hotel. Izlazim iz hotela i žurim prema parkiranom automobilu kadli ... Naletim na njega. Vjerojatno sam napravila glupu facu kad mi se nasmiješio. Pozdravio me:

„Kako lijep i ugodan susret.“ ljubazan je.

Njegove riječi izmame mi smiješak. On priđe, uzme me za ruku i povede ka svom automobilu. Ni sama ne znam zašto mu to dopuštam. Ne opirem se. Poslušno ga slijedim kao psić i sjedam do njega. Vrata automobila se zatvore. Stadosmo se ludo ljubiti.

„Mogla sam umrijeti da ovo ne doživim.“ topila sam se.

Vrijeme je stalo. Opet mi ništa drugo nije važno. On i samo on. Rukom mu prolazim kroz kosu predajući se njegovim strasnim poljupcima koji mi se spuštaju niz vrat, prema grudima.

„Nemoj molim te, ne sada. Poslije. Večeras.“ šapnem mu na uho i blago ga odgurnem.

Dan je prošao s mislima okrenutim njemu. Bili smo u njegovoj hotelskoj sobi. Njegove ruke hvatale su moju stražnjicu i snažno me privukle k njemu. Nježno makne moje ruke, naglo me okrene, grubo uhvati za ruke i povuče ka sebi. Prisloni me uz vrata i podigne mi haljinu. Noge mi klecaju, ne mogu stajati. Skida mi tange i nježno jezikom miluje unutarnju stranu bedara. Prepuštam mu se cijela. U njegovim sam rukama. Miluje me nježno i dugo. Polako joj se približava. Jezikom mi liže klitoriks. Mačkica je vruća i željna. Potom me okrene i ustane. Čitavim tijelom prisloni se na me i stavi mi ga.

Ulazak je bio strastven, osjetila sam ga čitavim tijelom. U glavi mi je bubnjalo. Zabijao se u mene, a ja, ja sam gubila tlo pod nogama. Ruke su mi klizile po vratima na koja sam se oslonila. Nisam bila svjesna okolnog svijeta. Postojao je on i samo on. Njegov kurac u meni, njegov miris po meni, njegovi uzdasi, njegove vrele usne i jezik koji klizi mojim vratom. Odgurnula sam ga od sebe i posjela na stolicu. Sjela sam na njega. Uhvatio me za bokove. Konačno. Bio je tako duboko u meni. Žestoko se nabijam dok mi ljubi grudi. Svijet nije postojao. U glavi mi se vrtio svemir. Osjećaj i samo osjećaj. On, ja, jebačina.

„Oh pardon! Zar sam konačno izrekla te nepristojne riječi? Ja fino odgojena cura iz kvarta! Nema veze. Da, želim ga. Želim. On, ja, jebačina.“

Znao je da ću svršiti. Zabacila sam glavu natrag. Nisam bila svjesna sebe. Gubila sam zrak. Držao me. Tijelo nije postojalo. Postojala je samo energija. Energija sreće, energija zadovoljstva, potpuna ispunjenost. Prosuo je spermu i ja sam svršila.

Sva izjebana i skvrčena na fotelji, polako sam se vraćala u ovaj svijet. Vidjela sam ga kroz izmaglicu. Stajao je i promatrao me tim svojim predivnim očima. Ustala sam. Kleknula. Jezikom sam prolazila po maloj glavici. Osvajala sam ga. Polako. Sve dok mi se cijeli nije našao u ustima. Usisavala sam ga snažno. Brzo sam pušila. Prstima mu pritiskala korijen mača, mazila mu testise. Zatim sam ga pogledala. Vidjela sam, gotov je. Oči mu se cakle. Želi eksplodirati. Uhvatila sam ga obim rukama i dalje masirala, jezikom lizala malu glavicu i pogledavala veliku glavicu onoga gore. Gubi se. Vidim. Znam, svršit’ će. Znala sam, svršit’ će. Opet ga stavila u usta, cijelog. Svršio je. Što u meni, što po meni. Gleda me. Pogled mu je dubok, kao da mi gleda dušu. Zatim me poljubi i mi se nastavismo strasno ljubiti. Trajalo je to čitavu noć.

Po mom povratku sa službenog puta kući, sljedeći dan, Emil primijeti:

„Izgledaš sretna i svježa.“

Nasmiješim mu se na što me on zagrli:

„Ljubavi moja, drago mi je da si opet vedra. Ne znaš koliko sam se već bio zabrinu. Toliko te volim.“ poljubi me.

„Budalice, kad bi samo znao zašto sam sretna.“ pomislim i nastavim ga ljubiti i milovati da ništa ne primijeti.

Došao perverznjak svećeniku na ispovijed.

'Oče, da olakšam dušu priznao bi što sam radio.' priča

'Sinko, ‘ajde pričaj.' nutka ga sveti otac.

'Oče, malo me je stid jer je to veliki grijeh.' perverznjak nastavlja.

'Deder sinko, samo ti slobodno reci. Ispovijed je sveta i sve to ostaje između nas i Njega.“ sveti otac pokazuje prema nebesima gdje stoluje On.

'Oče ... kresnuo sam mačku.' stidljivo i obazirući kao da ne želi da ga itko čuje perverznjak prevali preko usta.

'O čuda, o pokore! Izmoli tri Očenaša. .... Neg ček’! ... Kako si to napravio?' sveti otac radoznalo ga pita.

'Ugurao sam je u čizmu i ...' započne perverznjak na što se sveti otac okrene pa zavikne.

'Brate Josipe, dođi ovamo da čuješ kako se čovjek snaš’o, a mi se mučimo k’o budale!'

Tvrtku preuzima novi vlasnik. Stari direktori odlaze ili su otišli. Dolaze novi. Promovirana sam.

„Napokon! To sam dugo čekala.“ veselim se.

Međutim ... Nećete mi vjerovati, jednog dana u tvrtki pojavi se on.

„Dobar dan.“ pozdravi me službeno pružajući mi ruku.

Ne znam kako da reagiram, pa odpozdravljam istom mjerom:

„Dobar dan.“

„Biste li bili ljubazni danas kad imate vremena navratiti do mene?“ govori mi otvarajući vrata svog ureda, kancelarije glavnog direktora.

Zbunjena sam.

„Što želi? Kako se samo usuđuje nakon onog što bi među nama? I ja budala, palim se na njega. Dopustila sam si da upropastim karijeru, zamalo porodicu. I sve to zbog njega, zbog tog njegovog pogleda i moje glupe želje. Nepristojnog pogleda i nepristojne želje kojima nisam mogla odoljeti, koji su od mene napravili kurvu.“ vrzma mi se glavom dok ulazim u njegov ured.

Sekretarica mi je ljubazno govori:

„Gospođo direktor, izvolite generalni vas očekuje.“

Ušla sam zbunjena. Udubljen u neke izvještaje sjedio je za stolom. Oprezno prilazim. Ne znam što zapravo mogu očekivati. On diže glavu i gleda me:

„Izvolite sjesti.“ ljubazan je „Želio bi s vama izaći na kratki ručak da se dogovorimo oko daljnjih poslova. Odmah da kažem, upravi korporacije, a i meni, dopada se vaš dosadašnji rad. Kao što ste vjerojatno već čuli ja sam ovdje privremeno, a pred vama je perspektiva.“ smješkaju mi se njegove oči dok mu slušam ozbiljan glas.

Sjedili smo za stolom bistroa. Jedno nasuprot drugog. Razgovarali smo o poslu. Nastojim se koncentrirati na razgovor i netremice ga gledam. Čitavo ga vrijeme pažljivo slušam, jer ... Radi se o mojoj budućnosti. S mukom potiskujem misli i sjećanja. Misli i sjećanja na moju želju i na našu jebačinu. Koliko sam se puta poslije nje stresla i topila. Koliko sam je puta zamišljala dok smo Emil i ja vodili ljubav. Emil je simpatičan, vežu nas djeca, ali ... Uistinu nije nešto posebno. Za razliku od njega. On. Čim ga vidiš, poželiš ga. Njegov kurac u sebi, njegova sperma da ti ispire unutrašnjost. Koliko sam si puta predbacila da sam onomad, dok smo se još sretali na stubištu roditeljske kuće, trebala biti odlučna i prići mu. Tko zna što bi se dogodilo i kako bi krenuo moj život? Ipak, ni ovako nije loše. Karijera, porodica, novac. Ne oskudijevam. A tu je i on. Uvijek se nekako uz put nađe da me usmjeri, da mi pomogne. Sudbina, strast ili što li već je, ali ... Želim ga jako, jako ga želim u sebi.

Uvlači mi ruku ispod gaćica. Jako sam vlažna. Masira mi međunožje. Predajem mu se. Zadižem haljinu i spuštam gaćice. Raskopčavam mu hlače koje padaju na pod. Skidam mu bokserice i okrećem se. Naslanjam ruke na stol. Osjećam kako mi se naslanja na guzu. Kurac mu je dignut. Tare se o moje golo dupe. Prima me i okreće. Pogledi nam se susreću. Strasno se ljubimo. Ponovo me okreće. Naslanjam na stol. Širi mi noge, ulazi. Kriknem od zadovoljstva. Njegov tvrd debeli kurac zabija se u mene kao mač. Ulazi i izlazi igrajući se mojom mačkicom. Predem od zadovoljstva.

„To, toooo, ohhh, to sam čekala.“ jecam glasno.

Mijenja tempo, čas je brži, čas sporiji. To me još više uzbuđuje. Gubim osjećaj za vrijeme i svijet oko sebe. Želim samo dugo, dugo svršavati osjećajući kako mi rafali njegove sperme ispiru utrobu. Zvjezdice Mliječnog puta okreću oko mene veselo svjetlucaju i bljeskaju mi veselim osmijehom.

Svršila sam, jako sam svršila, jako kao nikad prije.

Potraži ključeve u torbi i otvori vrata stana. U susret joj dolete dva vražićka:

„Mama, mama, Mirko mi je potrgao Barbi!“ žali se Mirela.

„Ona mi je razbila tenkić!“ žali se Mirko.

„Dajte se već jednom prestanite svađati.“ iz sobe izlazi Emil obraćajući se djeci.

„Pusa ljubavi, stigla si.“ pita me „Kako je bilo danas na poslu?“

„Pusa.“ ona veselo nastavlja „Još se prilagođavam. Danas sam dobila poziv iz centrale. Imaju neke planove, pa ih žele raspraviti. Putujem u Pariz.“

„Pariz!“ Emil me grli i razdragano govori „Grad svjetla, grad mode i parfema, predivno. Čestitam ti ljubavi moja!“

„Da, grad svjetla i parfema. I strasti s onim koji mi pruža sve što ti ne znaš ili ne želiš, budalice moja. Kad bi sve znao ne bi se tako veselio.“ nasmije se Parizu i sva ovlaži pri pomisli na slatku jebačinu s Furbijem.

94. Nepristojne priče: Dugo toplo ljeto

Vruće ljeto, grad u punom pogonu, pitanje je koliko je stupnjeva u zraku?

Toplo zagrebačko ljeto pobuđuje misli i nove priče rađa. Užareni asfalt, rush hour. Ljudi jure za autobusima, zrak miriše, kombinacija benzina i nervoze. Par sumnjičavih pogleda. Kava u lokalnom kafiću. Priča o životu koj' kotrlja se kakav god bio. Frustracije i želje. Vrućina, sparina, znoj, ali ...

Meni je ljeto super. Nosim minimalno odjeće, vesela sam, a kad nije sparno čak sam i normalna. Vikendi za kupanje: Jarun, Bundek. Katkad Dramalj, Crikvenica i ravno na Kačjak. To je moja plaža gdje svi su razgolićeni. Druženja do kasno u noć: Jutarnji kafići, zatim plaža, potom terase, naposljetku parkovi ili balkoni. Sve su to zagrebački fukodromi. A može se i planinariti, recimo na Sljeme. Lagana hrana, ljetne pjesme. Histrioni na Opatovini i naravno, nezaobilazni zagrebački fakini u Bocacciovom Zagrebačkom Dekameronu, naravno.

Agata je pisala:

Volite li ljeto? Ja ga obožavam. Izlasci, bez opterećenja. U gradu isparava, asfalt, ali ... Klima u uredu je spas. No ipak, vruće je. Pa nosim košulju i minicu. A ispod? Bez grudnjaka i samo uzane tanke tangice, da ne zakuham. Baš mi je super to ljeto, ljeto u Zagrebu. Svi su na moru, grad je prazan. Ceste slabo prometne, pa ni u špicama gužve nisu prevelike. Prava milina. Jedino što ne volim su ljudi koji se redovito ne tuširaju.

Nedavno sam promijenila posao. Zato ljeto provodim na poslu, jer još nemam pravo na godišnji. A za to vrijeme u uredu defiliraju kolege koji odlaze ili se vraćaju se godišnjeg. Jedan po jedan. Novi kolege su zanimljivi. Ima ih svakakvih, a ima i onih koji mi se sviđaju. Neki čak toliko da bi se s njima željela poševiti. Moje društvo uglavnom je na odmoru, pa moram smisliti kako ću se zabaviti. Seks u uredu, recimo. Zašto ne, iako ... Znam, nije poželjno i moglo bi biti posljedica, ali ... Volim izazove. A nisam glupa i znam kako ih ostvariti. I tko zna, možda se iz svega toga rodi i neka veza? Naime, nisam vam rekla, prekinula sam sa bivšim frajerom i opet sam slobodna. Kao ptica, kao pčelica koja bi rado ubrala nektar sa nekog drugog cvijeta. Ili cvijeća. Usporedba možda nije najbolja, ali sličnost svakako postoji.

Je li to samo zbog seksa ili je možda i zbog veze? I kako takva veza može emotivno funkcionirati? Recimo, u prošloj firmi na poslu sam imala vezu. Radilo se o direktoru. I da odmah se razumijemo, on nije razlog zašto sam je napustila i prešla ovamo. Ovdje imam puno bolju plaću i perspektivniju karijeru. Da, na početku vam nisam rekla, bivši direktor mi je odmah na početku naše veze objasnio kako voli puni komfor i da se ne želi natezati po WC-ima, automobilima. Rekao je i okej, valjda je bolje znao. I zato možda smo to učinili samo jednom van kreveta, ali i to onako, za prvu pomoć. Intima sobice strašna je stvar. Bilo mi je jasno na što je mislio. Ha, ha, ha, frajer je očigledno imao iskustva.

No da se vratim na početak. U novoj sredini postavila sam si cilj- Želim karijeru, želim novac i želim zadovoljstva. Svi me rado gledaju, jer uopće ne izgledam loše, dapače. Pa zašto onda da to ne iskoristim? To su moje strateške prednosti, jer ... Škole i znanje, to imaju gotovo svi, ali ... Obline, izgled, to imam samo ja. Zato ovog ljeta planiram iskoristiti vrijeme i eliminirati potencijalne protivnike u firmi. Redom jednog po jednog. Čime, pitate se? Naravno seksom u uredu, jer ... On nije poželjan. Pa ću ih poslije, ako mi budu prepreka ucijeniti, jer ... Pisne li samo tko od njih nešto, imat će problema. Na poslu, a pogotovo kod kuće. Znate, jedno vam nisam rekla. Ja nisam udana. Kapirate?

Došao kupac u trgovinu kućnih ljubimaca. Želi kupiti papigu. Trgovac mu pokaţe mu tri potpuno identične papige:

‘Ova lijeva košta tisuću eura.'

'Tisuću eura?' čudi se kupac i pita 'Zašto je tako skupa?'.

'To je jako inteligentna papiga. Zna se služiti osobnim računalom.' odgovara trgovac.

'A koliko košta ova u sredini?' kupac pokazuje na papigu.

'Dvije tisuće eura.' odgovara trgovac 'Ona ne samo da se služi računalom već je i pravi ekspert za Unix.'

'A ova zadnja?' kupac pokazuje na jedinu preostalu papigu.

'Tri tisuče eura.' odgovara trgvac.

'Tri tisuće eura?' čudi se kupac i dodaje 'Što li ta tek radi?'

'Da vam pravo velim nemam pojma, ali ove dvije joj se obraćaju sa ‘šefe’.' veli trgovac.

Ljeto. Stajala je uz štampač u hodniku i nešto prtljala.

„Opet se zaglavio papir.“ pomisli.

Obučena u minicu, ništa previše i ništa premalo, taman kako treba. Na nogama lijepe cipelice, svilenkasto crne čarape, samostojeće.

Izlazim iz ureda, a ona se saginje. Provjerava ima li papira u štampaču.

„Pogled na njenu guzu je veličanstven.“ pomislim u sebi.

Da, došlo mi je da je odmah zgrabim, ali ... Prišao sam joj.

„O čemu se radi?“ pitam.

„Ma, neće printati, zaglavio se papir.“ odgovara.

„Čekaj da vidimo.“ odvratih.

Ubrzo ... Riješio sam problem, a ona mi se zahvali.

„Spasitelju moj, častim te kavom.“ nasmiješi mi se i nastavi „Uostalom, ti još nisi otišao na ručak, zar ne?“

Bilo je vrijeme ručka i velika većina otišla je na ručak, pa su dva najgornja kata koje u zgradi zauzimaju uredi naše tvrtke gotovo prazni.

„Ne, nisam. Ići ću kasnije,“ namignem joj i u šali dodam „pa sam ti mogao pomoći. I uz to sam još zaradio kavu.“ nasmijem se više svom pokušaju koketiranja no pokušaju duhovitosti.

„Da istina. Dobro je što si ostao. Hajde, pričekaj da uzmem torbu i ostavim papire, pa ćemo na tu kavu.“ reče mi.

„Samo ostavi papire, torbica ti ne treba.“ dobacih joj no ona se već otputi put svog ureda.

Naslonjen na vrata i prekriženih ruku čekao sam je na hodniku. Došla je i nasmiješila mi se. Krenuli smo prema dizalu. Ona ispred, a ja iza nje. Ne znam zašto ali pogled mi stalno pada na njenu guzu.

„Baš je slatka" pomislim.

„Onda kolega, spreman za kavu?“ okrene se prema meni i upita me.

„Spreman sam ja i za više od kave.“ pokušavao sam biti duhovit.

„Ha, ha, ha, a što to može biti više od kave?“ pita me kroz smijeh dok čekamo dizalo.

„Hajde, ne da mi se čekati lift. Idemo pješice, pa možda doznaš“ odgovorim onako bez veze.

One me upitno pogleda.

„Hajde može. Baš me zanima.“ reče mi koketno, nasmiješi se i mi krenemo niz stube. Pa kad smo sišli na donji, mračniji kat stubišta ponovo mi se okrene i koketno ponovi:

„Što to može biti više od kave?“

Ni sam ne znajući zašto primim je za guzu. Nije to očekivala.

„Kolega ... {to ako netko naiđe?“ pita me nevino dok joj ruka u mojim preponama traži malog bedaka.

„Neće nitko, .. gotovo svi su na pauzi, ... a oni koji nisu su po uredima.“ odgovaram.

„Boli me briga.“ govori ona „Baš kao što si i sam rekao.“ i ponovo mi stavlja jezik u usta.

Nastavio sam je ljubiti. Nije se opirala, jezici su nam se ispreplitali. Rukama sam prelazio po njenim bokovima i primio je čvrsto za guzu. Najednom ... Ona se okrene i nađe oslonjena uza zid. Nabijem se na nju a ona se podigne i prihvati me rukama dodatno se držeći za moja ramena. Glavu sam zaronio u njen dekolte. Ljubio sam joj vrat i grudi. Spustio sam je dolje i otkopčao košulju. Nije nosila grudnjak. Rukama sam joj masirao grudi, jezikom izgovarao bradavice. Rukom mi je prelazila preko hlača nedvojbeno osjećajući kako je mali bedak već ponosno dignut.

„Dođi,“ reče mi tiho „Idemo u podrum.“

Silazili smo stubama i držali se za ruke. Prošavši kroz prizemlje primijetio sam da su ulazna vrata zatvorena, a portira nema.

„Vidiš, i on je otišao na ručak.“ namiguje mi i vuče stubama dolje prema podrumu.

U podrumu se naime nalazi kafić u kome se okupljamo na kavi. Kafić radi samo u jutarnjim satima. Poslijepodne je sve prazno i polumračno, taman toliko da vidite što radite a da vas ne vidi nitko.

Rukom mi prelazi preko hlača, ali bedak je već dignut. Ona raširenih nogu sjedi na stubama. Ispred nje sam, jednom nogom je opkoračio i stao stepenicu više. Otkopčala mi je hlače i spustila ih. Zatim krene rukom i izvadi malog bedaka iz boksa. Nekoliko puta prelazi rukom preko njega da bi ga potom stavila u usta. Od njenog upitnog jebozovnog pogleda kojim odozdo promatra uzbuđujem se još više.

Krenula je brzo i žestoko cuclajući i sišući ga gotovo do boli. Zatim, da dođe do daha, izvadi ga van, pa opet proguta. Ali taman što sam se krenuo nabijati o pohotna joj usta, ona ga izvadi, digne se i okrene prema rukohvatu stubišta. Primi se za njega i naguzi se. Zadignuo sam joj minicu. Tanke tange ništa nisu skrivale.

„Prava zavodnica.“ pomislih, pa krenem ka carstvu.

Mazio sam je po mačkici da bi ga u trenutku u nju zabio. Brzo. Naglo. Potiho je jauknula.

„Mmmmmmmmm, jebi me, jebi me." govori mi.

Više nije trebala ponavljati. Moj pohotni mačak je u akciji zariven u nju poput mača. Oboje smo hopsali.

„Mmmmmm, tako, to, tooo,“ usmjerava me.

Stvari su se odvijale gotovo filmskom brzinom, iako ... Oboje smo izgubili osjećaj za vrijeme. Brzo, brže, najbrže. Silovito, silovitije, najsilovitije.

„Daj, daaj još, daaaj.“ govori mi.

A ja nisam prestajao, samo sam ponekad promijenio kut ulaska. I nastavljao zabijati mač. Ona je stenjala, uzdisala je. Ševio sam je držeći za obline koje su se u mom zagrljaju izvijale.

„Evo ... mmmm ... daaaa ...još malo... sad ... sad ću...sad ću.“ govorila je da bi potom, kad sam u nju isrtres'o svu nakupljenu spermu samo vrisnula. Koljena su nam klecala.

„Svršila sam.“ reče kratko sva orošena znojem još se pridržavajući za ogradu stubišta.

Zatim se okrene, zagrli me i poljubi. Jezici su nam se isprepleli. Moj jezik ispitivao je šupljinu njenih usta. Ne znam koliko je sve to trajalo. Spustio sam joj minicu, zakopčao svoje hlače, ona krene prema toaletu.

„Daj mi malo vremena da se uredim. Vodim te na kavu kako sam ti obećala.“ namigne mi, a prst joj se nađe na mojim ustima kao da govori:

„Ovo ostaje samo između nas.“

Mladi inženjer, dalmatinac, otvorio građevinsku tvrtku u Zagrebu. Iznajmio ured, stavio fikus i zaposlio seksi sekretaricu. Prvi radni dan. Sjedi u kancelariji kad ga sekretarica obavještava da su došla tri gospodina sa aktovkama i žele ga vidjeti. Stipe veli sekretarici da ih pusti unutra, zatim uzme telefon i počne mu glasno pričati:

'Alooooo, je li to Bo O’Kalmeta? ... Stipe ovdje ... Di si, što činiš prijatelju moj? ... Eee, ruča san sa Jurom juče finu manistru i falija si nam za zapivat jenu ... Jesi mi ono završija, aaa, eaa? ... E nek’ si, moj Bo. Svaka ti čast! ... 'ajd čujemo se.'

Nakon razgovora Stipe okrene drugi broj:

'Stipe ovdje! Kako si mi pridsidniče ...Šta ima? ... Baš sad sam se čuja sa Boom i Jurom ... Sve je odradio ... Ajd’ imam sad klijente, čujemo se ... Da 'ajde bok!'

Nakon razgovora Stipe se okrenu onoj trojici:

'Dobar dan, kako vam mogu pomoći?' pita.

Na to će jedan od njih:

'Mi smo iz T-Coma. Došli smo vam priključiti taj telefon.'

Agata vodi tajni dnevnik. Te je večeri na laptopu tipkala:

Danas sam imala fenomenalan seks sa kolegom u uredu. Emil mi se već neko vrijeme nabacuje, a danas, kad nas nitko nije mogao vidjeti, iskoristila sam priliku. Zapravo, Emil mi se sviđa, ali mi ništa ne znači. Sve je to ionako samo avantura. Za njega, jer je oženjen. Moj cilj su karijera i novac. Ovakve stvari mi dođu kao naručene. Eliminiram konkurenciju. A Emil je jedan od njih. Oženjen je i dozna li se za ovo, to mu uništava ne samo karijeru već i brak.

Taman što završi tipkanje i napravi < Save > stigne joj mail:

Samo da znaš, danas mi je bilo lijepo. Svidjele su mi se naše nježnosti. Želiš li ih možemo ih ponoviti još koji put. Ne bih imao ništa protiv.

Pusa,

Emil

P.S.

Sutra te pozivam na kavu.“ 

„Ja o vuku, a ovca kuca na vrata. Bedak, još mi i mejlove šalje. Jedan protivnik manje! Agata, Agata, pred tobom je dugo toplo ljeto." slatko se nasmije sebi i svojim perspektivama.