91. Agramerske priče: Sveti Gral

 

Prva gotička katedrala, St. Denis u Parizu, zgotovljena je 1231. Od tada se pošast izgradnje gotičkih katedrala širi Europom poput epidemije. Templari kao bankari, ali i kao čuvari i promicatelji znanja, vještina, te sloboda organski su vezani sa tim zbivanjima. Upravo Red siromašnih vitezova Krista i čuvara Salomonova hrama u Europu donosi, vraćajući se iz Križarskih ratova gdje dođe u kontakt sa orijentalnim kulturama, tehniku gradnje gotičkih katedrala. Gradnja gotičkih katedrala fenomen je i misterij sam po sebi. Gotika dolazi odjednom ni od kuda, a već prva katedrala je savršena. U njoj nema prijelaznih oblika. Navodno, postoji tajna, sveti omjer, koga Templari donose iz Svete Zemlje i u suradnji sa poduzetnim majstorima, zidarima, stvaraju ovaj savršeni stil gradnje.

Indikativno, baš u vrijeme najintenzivnije gradnje gotičkih objekata, stvara se ceh zidara čiji pripadnici strogo čuvaju tajna umijeća gradnje. Pod zaštitom Templara oni slobodno putuju Europom i neometano grade monumentalne građevine. Pretpostavlja se kako im slobodni zidari progonjenim Templarima, nakon pogubljenja posljednjeg Velikog Meštra Jacquesa de Molaya, vraćaju uslugu i pružaju i utočište. Naime, od tada slobodno zidarstvo više nije samo strukovni ceh već se dijeli na operativne i spekulativne poslove. Stvoreno je jedno od najmisterioznijih tajnih društava u povijesti čovječanstva ikada - masoni.

Prvu masonsku ložu u Zagrebu 1773. osniva grof Ivan Drašković. Uz ostale uglednike, članovi lože su tadašnji zagrebački biskup Josip Galjuf i budući biskup Maksimilijan Vrhovac. Loža nosi latinski naziv 'Prudentia' koji se ubrzo preimenuje u njemački naziv ’Zur Klugheit'. Članovi lože sastaju se u kući koja se i danas nalazi u Vlaškoj 5. Hrvatska velika loža, kao vrhovna loža u Hrvatskoj, utemeljena je 1775. u dvorcu Brezovica, vlasništvu grofa Draškovića, pokraj Zagreba kojom prilikom grof Drašković u dvorcu sabire članove svih četvero tadašnjih hrvatskih loža. Dvadeset godina kasnije djelovanje masona u Austrijskom carstvu je zabranjeno.

Masoni u Zagrebu ponovo su obnovljeni u 19. stoljeću u obliku loža Hrvatska vila i Ljubav bližnjega. Pripadnici lože Ljubav bližnjega sastaju se u hotelu Royal u Ilici 44. Godine 1912. otvoren je i masonski hram u Ulici Mošinskog 22, danas Nazorova 24. S vremenom se u Zagrebu osniva veliki broj loža: Maksimilijan Vrhovac, Ivan grof Drašković, Pravednost, Prometej, Amicitia, Zagreb, Ruđer Bošković, Neptun, Perun, Pitagora i Humanitas. Masonski hram u Nazorovoj 24 koristi se do studenog 1938. kada je zgrada prodana.

Niti u jednom od četvero pridodana evanđelja Novi Zavjet ne spominje imena razbojnika. Jedan od njih, Dizmo, Isusu s desna, pred smrt mu se prikloni. Drugi, Gizmo, Isusu s lijeve strane, zaniječe ga. Njihova prava imena saznajemo u nekim apokrifnim gnostičkim evanđeljima, a gnoza je jedna od optužbi za Templare, jer prema optužbi oni štuju glavu Ivana Krstitelja koju navodno posjeduju zajedno sa pladnjem na kome je ona uručena kralju Herodu.

Kapelica Sv. Dizma na Novoj Vesi nikada se ne otvara. Na vanjskom pročelju kapelice nalazi se oslikan motiv Isusa Krista razapetog na križu. Odmah podno križa oslikana je lubanja. Lubanja je čest motiv na gotovo svim slikama koje povijesno ilustriraju ovu temu. Lubanja simbolizira smrtnost, prelazak života u smrt koju Isus svojim uskrsnućem pobjeđuje. Simbolika lubanje prisutna je i među simbolima tajnih društava za koje se drži da su nasljednici Templara. Prekrižene kosti navodno predstavljaju skelet koji sa svoja trideset i tri kralješka poput stuba vodi do glave vodi do Uma, do Tajne nad Tajnama, do Svetog Grala. Slučajno ili ne, trideset i treći stupanj najviši je stupanj u masoneriji.

Od kapelice, koja se nalazi na početku nekadašnjeg templarskog posjeda put udesno vodi ravno na Ribnjak koji bi posjed Kaptola. Lijevo cestom što je danas ulica Nova Ves dolazi se pravo pred nekadašnji templarski hram koji se prvi puta 1347. pregradi u crkvu Sv. Ivana Krstitelja, a koja bi po drugi puta pregrađena 1786. u građevinu kakvom je danas poznajemo. U crkvi već na prvi pogled upada u oči kako je, za razliku od svih ostalih crkava koje su uvijek otvorene, ona uglavnom zatvorena. Iako se to može pravdati ovim il’ onim razlozima stvar je zapravo indikativna. Nadalje, zanimljivo je što se lijeva strana oltara suprotstavlja desnoj dok je u svim ostalim crkvama sve nekako simetrično. Središnja figura na oltaru nije Isus Krist već Djevica Marija koja svojom svetošću izmiruje suprotnosti što podsjeća na dualizam, na gnozu, tešku optužbu za koju Templari onomad bijahu optuženi.

Na lijevoj strani oltara stoji crni kip Sv. Antuna, dok mu se na desnoj suprotstavlja kip u bijelom plaštu. Na lijevoj strani srebrom je optočena minijatura crne Gospe sa Crnim Isusom i krunama od zlatnih zvijezda. A Crne Madone karakteristične su baš za Templare. Na desnoj strani minijatura je Madone sa Djetetom, no ona je bijela i pokrivena crvenim plaštem. Zanimljivo, Djevica Marija se uglavnom prikazuje u plavom plaštu što simbolizira sukob božanskog i ljudskog, nebeskog i zemaljskog. Ovdje se tome suprotstavlja crveni plašt simbol strasti, ljubavi i putenosti. Crveni plašt se povezuje sa Marijom Magdalenom koja po svim legendama o Svetom Gralu u sebi nosi Isusovo dijete, Isusovu krvnu lozu. Oltar kao cjelina u svakom svom detalju prepun je suprotnosti što pak podsjeća na fizikalni hologram. A njegova karakteristika je kako on u svakom svom dijelu sadrži cjelokupni prikaz čitavog holograma što je povezano sa fizikalnom teorijom o holografskom svemiru.

Na podu crkve su crne i bijele kamene ploče što je karakteristika Templarskih i kasnije Masonskih hramova. To simbolizira dualizam, herezu ili gnozu, a što potiče od Masonskih hramova drevnog Egipta. Značaj tog detalja daleko nadilazi puku dekoraciju. On skriva duboku ezoteriju i mozaik drevnih simbola reda što je zabilježeno prvo na slikama, a kasnije i na fotografijama ceremonija. Te simbole ima svaka masonska loža, jer to po predaji prezentira dobro i zlo u ljudskom životu. Prema istraživačima okultnog taj mozaik prezentira Kuću Misterija koja datira iz još iz drevnog Egipta i vezana je uz Dionizijske obrede.

Bocaccio i Furbi su razgovarali.

„Znači, tvoja teorija je da su, prikriveni i u pozadini, masoni isplanirali izgradili područje koje nazivamo Donji Grad, centar današnjeg Zagreba.“ Bocaccio se obrati Furbiju.

„Pa moglo bi se tako reći. Pogledaj s kojom je on pažnjom napravljen. Strogi geometrijski red i urbanističko planiranje što je za ono doba vrlo, vrlo napredno. Da te podsjetim, razdoblje je to od pedesetak godina pred raspad Austrijske odnosno Austro-Ugarske monarhije koja je također simbol dvojnosti, gnoze. Grad krajem 19. stojeća broji četrdesetak tisuća stanovnika od kojih većina obitava u vrlo urbaniziranom i po svim tadašnjim mjerilima kultiviranom i reprezentativno izgrađenom Donjem Gradu.“ priča Furbi.

„Istina. Tu su po najvišem standardu sve potrebne funkcionalnosti, prateće djelatnosti i infrastruktura. Reprezentativne javne i privatne palače, stambene i poslovne zgrade, uređeni parkovi oko kojih se množe kulturne i znanstvene ustanove što urbanistički projektira Milan Lenuzzi.“ nadovezuje se Bocaccio.

„Upravo tako. A sve to jako puno košta, zahtijeva rada, truda, organiziranosti i upornosti. Čitavo vrijeme raste standard i razvija se slobodna svijest koja je temelj masonerije, ali i Templara. Granice grada su željeznička pruga s juga, Draškovićeva s istoka te Zapadni kolodvor i Rudolfova vojarna na zapadu. Iz tog okvira preko glavnog trga, Trga Bana Jelačića, izlaze dva pravca. Ilicom do mitnice na Černomercu na zapad, te Vlaškom do mitnice na Kvaternikovom trgu na istok. Prema sjeveru od Kaptola vodi Nova Ves, a od Gornjeg Grada Jurjevska koja se preko Malinove na današnjoj Gupčevoj Zvijezdi spaja s Novom Vesi. A gradsko groblje Mirogoj i gradski park Maksimir, iako izvan grada, sastavni su dijelovi urbanog gradskog života. Svi glavni pravci pokriveni su javnim tramvajskim prijevozom.“ Furbi nadovezuje priču.

„Zanimljivo je i kako se Zagreb širi u dvadesetom stoljeću, između dva svjetska rata. Od osamdesetak tisuća stanovnika tik pred kraj WW1 grad do WW2 raste na preko dvjesto pedeset tisuća žitelja. Urbanizira se i gradi dio između Vlaške, Kvaternikovog trga i željezničke pruge na jugu, pa se postojećem gradu na istoku do Kvaternikovog trga pridodaje mali moderan dio građen tada po najvišim urbanističkim i građevinskim standardima. Na zapadu dijelu urbanizira se dio između Ilice, željezničke pruge i mitnice na Černomercu.“ priča dalje Bocaccio.

„Zanimljivo je i kako u to vrijeme glavne prometnice poprimaju i dobivaju svoju konačnu strukturu pentagrama, simbol kako u Templara, tako i u masona a bogami i vještičarenja. Zanimljivo, zar ne?“ Furbi postavlja retoričko pitanje.

„Da, nego što veliš na razdoblje između WW2 i Domovinskog rata?“ pita dalje Bocaccio.

„Znam na što ciljaš. Crvena zvijezda samo podsjeća na pentagram ali u osnovi to nije jer u svom izvornom, unutarnjem obliku, odstupa od unutarnjih pravilnih geometrijskih linija pentagrama. Za razliku od žute zvijezde, simbola Europske Unije koja je vrlo, vrlo pravilan pentagram.“ odgovara mu Furbi.

„Točno. Nego znaš, zanimljiv je štiklec o Većeslavu Holjevcu, najzaslužnijem zagrebačkom gradonačelniku iz vremena komunizma. Imao je on problema sa svojima oko Držićeve, jer se ona sa dva preostala pravca, Savskom i Hrvatske Bratske Zajednice, točno sastaju na mjestu crkve Sv. Ivana Krstitelja koja predstavlja izvorište Zagreba. A jednako tako i zbog svog hrvatstva i domoljublja, te općeg nastojanja oko uređenja Zagreba južno od pruge – Avenije Vukovar (ondašnjih Proleterskih brigada) i Save, Novi Zagreb, te izgradnje Velesajma.“ priča Furbi.

„Držićeva je ipak izgrađena tamo gdje treba biti.“ Namiguje mu Bocaccio.

„Da kao i tajna protuteža sa Kaptola, piramida. Jer pravac Heinzelove se sa pravcem Savske križa točno na mjestu gdje se danas nalazi Vojni Ordinarijat i sjedište Hrvatske Biskupske Konferencije.“ ubacuje Furbi.

„Dobro, dobro,“ pomirljivo će Bocaccio „pustimo sad te priče. Radije mi reci što je novo kod tebe i onih tvojih coprnica? U posljednje vrijeme po tom si pitanju vrlo zagonetan.“ namiguje.

Kroz otvorene prozore stana u Donjem Gradu dopirala je ugodna svježina noći ljeta što najavljuje svoj skori odlazak. Grad okupan svjetlošću polako je zamirao uz šum tišine posljednje kolovoške nedjelje, nedjelje nakon koje dolazi prvi rujanski radni dan, ponedjeljak. Zvuci tramvaja što osvijetljeni tiho klize gradskim ulicama, kolone automobila koje slijevaju se arterijama što protežu se pravcem istok zapad, tihi žamor madeži i turista koji zauzimaju stolove lokala u Tkalčićevoj kao i onih u srcu grada, tamo negdje oko Cvjetnog trga.

Soba sa stilskim namještajem sred koje stoji okrugli stol rasvijetljena je ugodnom i diskretnom svjetlošću. Oko stola u stolicama sjede i vijećaju četiri zagrebačke coprnice pijuckajući scotch koga na stol izvadila je Renata.

„Znaš kaj, meni se ovo piće, whiskey, zaista sviđa.“ govori Amata.

„Da, naša prijateljica Mary of Scotland zaista je znala u čemu treba uživati.“ nadoveže se Bobata.

„Baš kao i sve tajne kako se radi to jedinstveno piće.“ govorila je Agata s užitkom pijuckajući zlatne gutljaje predivnog okusa i mirisa.

„Pustite vi sada priču o Mary i njenom whiskeyu. Bolje se mi posvetimo našem poslu i planovima. Što i kako dalje?“ odgovori im Renata.

„Istina, izbjegle smo pogibelji i uživamo u sigurnosti vremena koje nas srećom ne priznaje niti za nas mari što je za naše poslove više no dobro, ali za sobom ostavljamo veliku opasnost. Opasnost da se naš rod zatre.“ na glas razmišljala je Agata.

„Zbog toga bi se barem jedna trebala vratiti u ono naše vrijeme kako bi nastavila našu misiju i osigurala potomstvo.“ praktična je Bobata.

„A to znači da ona koja se vrati mora biti u godinama da može imati djetešce, kćer, a po mogućnosti kćeri, koje će nastaviti, umnožiti pa čak i ojačati našu lozu.“ reče Amata.

„Što sve znači da to mora biti netko osvjedočen u tom poslu.“ sve tri, Agata, Bobata i Amata u glas se okrenu Renati i namignu joj.

„Čujte cure, nemam ništa protiv toga da se vratim, ali za moju malu Beatu tamo već kruži priča da je, baš kao i ja, coprnica, tko nam može jamčiti da će mala preživjeti ako me opet uhvate? Ne zaboravite da sam već bila zatočena u Kuli Lotrščak, a da će sa mnom ovaj puta sa mnom sigurno utamničiti i malu.“ svoje razloge iznosi Renata na što se Agata okreće maloj Beati koja slatko spava u kolijevci.

„Mila mala, velika ljubavi tete Agate. U kakvoj si ti opasnosti. Ali ne boj se zato moje, teta Agata će te zaštititi.“

„Teta Agata, pusti sad te obiteljske izljeve nježnosti. Bolje razmislimo kako riješiti opasnost. Bezglavo šaljući Renatu sve se zapravo dovodimo u situaciju da se naša loza prekine, izumre.“ prekida je Bobata.

„Cure dosta, stanimo na loptu i razmislio. Agata, reci što bi sa onim tvojim Ferdom, gradskim notariušem u Gradecu? Pričala si nam kako je tip zateleban u tebe?“ upita Amata.

„Toliko je zateleban da me je kad sam bila zajedno s vama dvjema došao uhititi. Kad se sjetim kako smo u zadnji tren utekle ...“ cinično započne Agata na što je Bobata prekine:

„To su bile objektivne okolnosti koje se u danoj situaciji nije mogao izbjeći. Nego ako je, zaista zaljubljen u te, a sve znamo da jest," namigne joj k’o i uvijek praktična Bobata „on još uvijek ima mogućnost uzeti te za zakonitu i tako osloboditi optužbe.“

„A uz to, u godinama si kada možeš imati još puno puno dječice, malih slatkih curica. Barem jedno nosiš već sada, a meni se čini da će ih kada dođe vrijeme biti i više.“ Amata namiguje Agati.

„Da one koje si svojom pohotnošću one noći prepune ugodne jebačine začela sa Furbijem.“ ubacuje se Renata.

„Renata, jesi li možda ljubomorna što ti nisi bila na mom mjestu? Da si htjela i ti si mogla učiniti isto, pa kao prasica uživati u čarolijama noći.“ zajedljivo Renata odgovara Agata.

„Što misliš time reći? Da nisam sposobna za tako nešto? Jesam, ali nisam to željela učiniti tako plitko i na tvoj način. Ja to činim pametnije, pa mi se moji ljubavnici klanjaju i udovoljavaju diskretnije i dublje, a ne tako površno kao tebi tvoji. Oni su uvjereni u svoju ljubav koju mi kao slatku žrtvu prinose na pladnju strasti i svih ostalih pitanja. Jer za razliku od tebe, flundro jedna, ja sam dama.“ trepćući očima osmjehuje se Renata.

„Agata, Renata! Dosta! Prekinite! Pustite sada te vaše sestrinske razmirice. Agata, mislim da bi se ti zapravo trebala vratiti. Ti ćeš vrlo lako srediti blentavog Ferdu koji će biti uvjeren kako je upravo on začeo djecu, pa će na taj način zapravo postati savršen otac dječici koju sa sobom donosiš iz ovog vremena. I nikada neće saznati da ona zapravo nisu njegova. Uz to, Ferdo ne samo što je utjecajan, već je i bogat, pa će se potruditi vrhunski obrazovati svoje djevojčice osiguravajući im kao učitelje najbolje i najučenije ljude svog doba što ga čini savršenim kandidatom za promicanje naših poslova. Sigurno će biti do ušiju zaljubljen u svoju dječicu koju će, kao i tebe, paziti i maziti, te udovoljavati svakom vašem hiru.“ po običaju praktično razlučuje Bobata.

„A da stvar po naše planove bolja bude, ti ćeš na svoje kćeri prenijeti i znanja koja sa sobom donosiš iz vremena u koje smo silom prilika sve četiri izbjegle, pa će tako one uz sva drevna znanja i vještine našeg zanata biti još moćnije i superiornije onom dobu čime definitivno zapečaćujemo uspješnost naše loze i svih naših planova.“ zaključi Amata.

Na te riječi sve tri, Amata, Bobata i Renata značajno se okrenu Agati pa joj u glas vele:

„Što kažeš na to?“

Na te riječi Agata se zamisli, zatim redom pogleda svaku od sestara pa im kaže:

„Dobro pristajem. Vratit ću se tamo i nastaviti naše poslove."

Potom se značajno okrene Renati:

„Jednako tako, potrudit ću se Ferdi prenijeti sva znanja i ljubavne vještine koje mi je one noći iskazao Furbi.“

„Dogovoreno." ustane Bobata i podigne čašu punu zlatno žute tekućine života koja naziva se Scotch „Zato u to ime dignimo čaše i nazdravimo tim našim savršenim planovima.“

„I kako bi dalje?“ znatiželjan Bocaccio upita Furbija.

„Što se poslije dogodi i kako sve bi, ostavimo to za sljedeći nastavak Agramerskih priča. Već je i ovo što smo našim čitateljima zapisali podugačka novela koja oduzima dosta vremena za sve to podrobno savladati i pažljivo proučiti.“ praktičan je Furbi.

„Tu se u potpunosti slažem s tobom. Moji čitatelji mi ionako zamjeraju kako su mi novele katkad predugačke, pa zato neka to ostane za sljedeći nastavak, pardon za sljedeću novelu.“ zaključi Bocaccio na što se oboje, i Bocaccio i Furbi, kucnu čašicom finog francuskog konjaka.

A to vrijeme, dolje sa Tuškanca, kroz otvorene prozore i balkonska vrata otmjenog salona kuće u Visokoj ulici na Griču polako struji ugoda koju donosi posljednja nedjeljna večer mjeseca kolovoza Godine Gospodnje 2014.