64. Priče iz škrabice: Zlatokosi konjušar

Kada puno putujete i nađete se u stranom gradu jedan od najvažnijih detalja na koga se oslanjate jest pouzdan prijevoz. U današnje vrijeme to znači imati vlastitog taksistu.

„Blago njemu.“ velite.

Ali kad bi vam on rekao da mu se život sastoji od uranka ponedjeljkom, vožnje taksijem do i od aerodroma, dangubljenja po aerodromima (avioni uvijek kasne), rada od jutra do sjutra (četrdeset satno radno vrijeme pedantno se bilježi) i hotelske sobe a sve to četrdeset pet tjedana puta tko zna koliko godina, bi ili ne bi pristali mijenjati se s njim?

Svaki poslovni čovjek živi upravo takvim tempom. Putuje i u gotovo svakom značajnijem gradu ima svog taksistu koji ga tamo čeka. Prema pozivu ili po dogovoru. Furbijev privatni taksist u Varšavi je sredovječni gospodin, nadimkom Kojak, koji taksira u kombinaciji s bratom. Oba su bivši KGBovci, ćelavi su i znaju sve i svašta. O svemu i svačemu i svakome, naravno.

U vremena koja bilježi novela nije bilo taksista, ali viđeni imadoše vlastite konjušare. Konjušari su vodili brigu o konjima, zaprezi i prevozili gospodara ili njegove ukućane. Zavisno od sjaja i bogatstva, baš k’o i u današnje doba, kočije bijahu razne. Neke bi ukrašene pozlatom, a druge samo imitacijom. A na kolodvorima slobodni kočijaši čekali namjernike da im prijevoz uz naknadu obave.

Ljudemil bi mlad i naočit gospodinčić štono svako toliko koristio usluge svog konjušara. Živio on u sjajnom domu u nekom gradu, a kako imade ladanje na selu, te svako toliko tamo svraćao malo posla radi, a više poradi odmora. A kad tamo bi bio, na koju priliku uputi se on put jezera. Jezero bi u predivnom lugu punom cvrkutavih ptica. A sunašce na nebu umilno blagonaklonim zrakama ispunjavalo krajolik cvijećem obasjanim. Jezerce se na to samo presijavalo i taku ugodu širilo da se tu uvijek i za svagda spokoj tražiti je mogao. Priče su spominjale kako svako toliko jezerska vila pohodi namjernike i sa njima razgovore vodi. A svidi li joj se poneki od njih, jer ona se baš sviđala svakom, svašta bi se tu zbiti moglo!

Ljudemil nije bio od onih koji vjeruju priče, a kako bi omiljen ponekad je ovdje sa sobom dovodio družice svoje i sa njima ugodno vrijeme provodio. Neke od družica častio je društvom dok druge je častio i preko toga. Ili su one častile njega? Nitko sa sigurnošću osim njega ne zna što se sve uistinu zbi, pa vam ni ja zato ništa improvizirati neću, jer lagati ne volim.

Kočijaš njegov bi pouzdan ćelavko. Brinuo se on o konjima, kočiji, bavio se ponekad lovom i još ponečem uz to. Jednog dana žena mu reče:

„Dragi, trudna sam.“

A on je poljubi i od tad, koliko su mu prilike dozvoljavaše, radio je mjesto nje sve poslove, jer žena mu bi boležljiva, pa na porodu na žalost umre i u nasljeđe slatko djetešce, kći prelijepu ostavi.

Neva je odrastala igrajući se s ostalom djecom u pijesku, a kako ocu nije imao tko pomoć’, to je ona od malena bila uz oca. I motala se oko konja i kočije, pa je sa vremenom o tome sve naučila. A kako po naravi bistra bi i očiju otvorenih za nju tajni ne bi ni što se sveg' ostalog. Čitala je ona knjige, a ponekad bi milozvučno pustila da joj prsti prebiru po žicama mandoline. Bosonoga u mladosti, odrasla kroz igru, učenje i rad, kad dođe vrijeme, Neva se preobrazi u predivnu djevojku.

Ali njena krhka pojava i kose zlaćane, to nije bilo ono što prolazi u poslu očevom. Ipak, pomagajuć’ ocu s vremenom Neva očvrsne, pa je tako katkad mijenjala oca kad ovaj to ne mogne. Tad' bi obično obukla svečanu crnu mušku odoru, navukla čizme i pod šešir skupila plave kose, pa se pričinjala k’o muškić i nitko ništa i nikad ne posumnja da to je ona. Pa je znala ona tako vozit' Ljudemila gdje god ovaj je isk’o. A kako Ljudemil bi šarmantan i ugodan mladić, ona se u njega potajice zaljubi. S njegove strane također razviše se neki čudni osjećaji, pa se tako mladić, ne znajuć’ da griješi, borio s mišlju:

„Kako mi je na neki čudan način simpatičan taj mladi konjušar.“

I zato, da odagna misli pogane, jer mišljaše kako ga privlače oni koje gledati ne bi smio, još više se u život razuzdan i žensko društvo razbludno da.

Nu kako svaka priča ima svoj početak, a novela i svoj kraj, ter štivo ovo zadatak ima naslade odušku dati, jednog dana zbi se to što događaj omeđi. Razmišljala je Neva što radit' i kamo sa životom krenut’, a kako bi bistra i odlučna sama sebi se zarekne:

„Učinit ću to pa kud puklo, puklo! Meni neće biti krvio, a koliko ga poznam ne bi trebalo ni njemu.“

Ponekad ga je, naime, znala voziti put jezera dok je u kabini kočije odzvanjao veseli ženski glasić pjevajući melodiju nožica raskopčanih.

I tako, jednom prilikom dok je mijenjala oca bolesnog i Ljudemila, ovaj puta samog, vdo jezerca vozila kamo poželi poći da u miru o jednom važnom poslu razmisli, Neva napokon odluči nakanu svoju uraditi. Dovezla ga je do jezera, a kad on ode šetati, svuče se i k’o od majke rođena u vodu baci se. Plivala je ona tako i ronila u ugodi, stapala se u zelenilu okoliša i bojama cvijeća što raslo je uokolo po livadi. A sunce ju pozdravljalo baš kao i ptičice što veselo cvrkutale u obližnjem lugu su.

Ljudemil po običaju šetao stazama koje vode kroz lug. I ne zna se točno je li Neva znala kad će se ovaj do kočije vratiti no, kad se vrati sa šetnje, Ljudemil imade što za vidjeti! U odsjaju sunca koje se prelamalo u zrcalu zelene jezerske vode vidje vilu zlatokosu kako pliva po baš sredini jezerca. Mreškava površina išarana valićima povjetarca koji iscrtavaše čudnovate oblike, lomila se na rascvjetalim lopočima što rastu uz rub vode.

„Je li to vila o kojoj kruže legende?“ upita se i nastavi buljiti u predivan prizor ni ne primijetivši da uz zapregu njegovog mlađahnog konjušara nema.

Ugledavši ga kako stoji na obali k’o opčinjen Neva odlučno zapliva prema obali. Pa kako je iza nje bilo sunce u trenutku dok je onako gola iz vode izlazila i kosu zlatnu zabacivala Ljudemil vidje njeno predivno tijelo. Vidje on i grudi taman kakve u žena najviše obožavao je. Dok se vila brisala u ručnik i gledala ga čudnim, ali poznatim pogledom, Ljudemilu opčaranom tom nadnaravnim ljepotom srce zatitra. A onda kad mu vila priđe vi dalje sami smišljajte što tad se zbi, ter noveli ovoj svršetak dajte kakav biste najviše željeli.

Ljetna noć već se odavno spustila nad grad. Furbiju su uhu još odzvanjali zvuci koje je netom slušao na koncertu.

„To bende jeden barczo dobrze koncert.“ sutradan ujutro na radiju komentirao je spiker nastup Carlosa Santane u Varšavi.

„Šteta što je trajalo samo dva sata.“ pričao je Furbi supruzi na mobitel i uz put taksistu objašnjavao najjednostavniji put do Starego Miasta, kvarta u kojem stanuje.

„Kurba! Zašto mi uvijek promaknu takvi događaji.“ žestila se plavokosa mlada simpatična djevojka koja je tu večer došla pred njega.

„Tata ima nekog posla, pa ga mijenjam. Studentski džeparac.“ reče mu dok je ulazio u taksi.

„A i inače, pomažem tati.“ završi.

„Simpatična djevojka. Skoro kao u noveli što sam je prethodno pročitao.“ pomisli Furbi.

Čitavo vrijeme dok je vozila polupraznim gradskim ulicama Neva je pogledavala u retrovizor. Široke avenije i rasvijetljeni stakleni neboderi poslovnog središta grada ostajali su za taksijem koji je sad promicao dobro poznatim ulicama kvarta što je onomad obnovljen i predstavlja pravo srce grada

„Freta, Stare Miasto, Krakowskie Przedmiescie, Nowy Swiat. Sat vremena za jednu od najljepših promenada u Europi.“ razmišljao je Furbi.

Taksi je stao na raskršću odakle obično pješači do stana. Dok je vadio novčanik da plati vožnju, djevojka je nešto petljala sa mobitelom.

„Proszem pan, bi li mi mogli posuditi mobitel da nazovem tatu? Moj se izgleda ispraznio.“ upita ga ljubaznim glasom prodornog i izazovnog pogleda.

„Plavuše često imaju zelene oči.“ pomisli Furbi, pa veli:

„Nema problema, samo ga nazovite.“ i pruži joj svoj mobitel.

Dok su njegovi koraci odzvanjali ulicom popločenom kamenom kojom je tako često pješačio do kuće ni slutio nije kako će je opet ubrzo sresti. Naime, tek što uđe u stan začuje zvono na kućnom ulazu.

„Pan proszem, zaboravili ste mobitel.“ Neva prozbori pola na poljskom, a pola na engleskom.

„Hvala lijepa. Odmah silazim.“ reče i zaputi se dolje niz stubište.

Kada otvori ulazna vrata haustora Furbi vidje svoju prelijepu taksi vozačicu kako mu se smiješi i pomisli:

„Baš je zlatokosa kao u onoj noveli.“

A što bi dalje to vi smišljate baš k'o i u noveli uvodnoj izvađenoj iz škrinje, ne sjećam se više koje, bake Mile il’ bake Guste i do novele nove bilježim vam se sa štovanjem,

Bocaccio