23. Life During Wartime: Tajna receptura ili kako se radi rockefourt

Pogled na livadu nagovještavao je svitanje ranog jutra. Kroz izmaglicu tako tipičnu za rijeku ocrtavali su se obrisi luga. Svitalo je. Furbi se probudio.

„Gdje sam što se to sa mnom zbil?“ pitao se nijemo bunovan skvrčen ležeći na travi.

U blizini se čuo tihi cvrkut ptica a u daljini odjekivalo je kukurikanje pijetlova. Bio je zavaljen na travi, sklupčan od jutarnje hladnoće, odjeće pune rose. Dok je trljao krmeljive oči odozgo, sa ceste začuje zvuk automobila. Automobil se zaustavljao. A kad se automobil zaustavi Furbi začuje glasove. Glasovi su se približavali rijeci. Pa tako odjednom, iz šume i grmlja na rubu livade izađu dva policajca.

„Je li ono gore vaš automobil?" pitali su ga.
„Da. O čemu se radi?“ odgovori im Furbi.
„Samo provjeravamo je li se nešto dogodilo.“ odgovori manji policajac a krupniji, plavokosi, se nadoveže:
„Ne brinite. Pregledali smo vaše vozilo. Izgleda u redu. Znate po noći ovdje ima svega i svačega.“
„Hvala.“ odgovori im Furbi.
„E pa onda, uživajte. Znate, ovo je jedno od najljepših mjesta na rijeci. Trebali bi tu doći sa ženom ili ljubavnicom.“ šeretski se osmjehne manji.

Došavši kući Furbi osjeti glad.

„Od jučer u podne nisam ništa jeo.“ pomisli i krene prema hladnjaku.

Otvori ga i iz njega uzme kruh i sir. Nareže tanku krišku kruha i na njega stavi šnitu odrezanog sira.

„Hmmm, uz roquefort ide neko dobro vino.“ glavom mu proleti gastronomska misao.

Zato opet otvori hladnjak i iz njega izvadi načetu butelju vrbničke žlahtine kupljene kod Katunara. Natoči vino u čašu, zagrize sendvič i ispije gutljaj vina.

„Baš je dobro.Vrhunski.“ šapne mu glas. Potom izvadi mobitel i nazove Ines na posao.

„Nema problema, poslije posla dolazim ravno k’ tebi. Muž se s puta vraća tek sutra navečer a klinci su u Novalji.“ govorila mu je Ines preko telefona.

„Čekat ću te.“ odgovori joj Furbi kratko.

„I da ne zaboravim. Danas mi je rođendan pa te želim počastiti nečim posebnim.“ veselo kroz smijeh ubaci Ines. Zatim se s njim oprosti.

Furbi isključi mobitel.

„Izvrsno. I to je dogovoreno. A u međuvremenu dok ne dođe, sjest’ ću za laptop i pisati Dekameron.“ nasmije se Furbi i prione na posao.

Ines je stajala je na vratima i u ruci držala flašu šampanjca.

„Već je rashlađen. Pokupila sam ga kod kuće iz frižidera.“ reče mu.

„Sjajno. I ja sam ti pripremio iznenađenje.“ odgovori joj Furbi.

„A čime bi ti mene mogao iznenaditi?“ upita ga ona.

„Buketom od trideset devet ruža za tvoj trideset deveti rođendan. U frižideru imam i nešto kavijara. Za proslavu, nek' se nađe.“ Furbi poljubi Ines.

Milovali su se i ljubili. Prolazio je kroz njenu kosu, milovao joj vrat, mazio joj usne i ljubio njene oči. Ona mu je uzvraćala i igrala se se strašću koju samo ljubav može dati. Ispili su čašu šampanjca i vodili su ljubav. Ulazio je u nju i promatrao kako uživa dok mu rukama miluje ponos i mazi ga o svoju uzbibalu mačkicu. Uživali su. Skvrčenih nogu gledao je kako ona leži i bio je sretan zato što je i ona sretna, zadovoljna. Uživala je u žmarcima koji su valovima prolazili tijelom i pružali joj draži zadovoljstva. Promatrao ju je kao što i ona promatra njega. Pogled u pogledu, oko u oku. Oči što su odaju dušu. Oči što govore bez ostatka. Na njenim nabreklim grudima, na bradavicama joj, u nekoj čudnoj igri lomila se sunčeva svjetlost što ulazila je kroz prozor. Svjetlost se lomila u oknu i rastakala u duginim bojama pružajući prizoru mekoću, darujući ljubavnicima nježnost, pružajući im toplinu i blagost. Odjednom Ines zabaci noge za vrat i privuče se k njemu. Migoljila se dok je u sebi držala njegov zarobljen ud. On pratio je njene pokrete i podržavao ih a ona je polako nestajala u ponoru strasti. Stenjala je i na kraju svršila.

Furbi je gledao, Ines se smijala.

„Bilo mi je jako lijepo.“ reče ona.

„I meni ali nisam svršio.“ odvrati on.

„Onda dođi.“ ona će.

Legla je na bok i počela mu milovati penis. Oblizivala je usne i gledala ga ravno u oči. Pod dojmom prodorna pogleda Furbi ponovo osjeti kako mu se ponos diže.

„Čekaj, ne ovako.“ reče ona i položi ga na krevet.

Okrene mu leđa i raširi noge. Furbi ponovo uđe. Ljubio je njena leđa dok je ona pognute glave osjećala kako on ulazi i izlazi. Ritmično i melodiozno poput vesele polke koja budi blud. Opet ga je milovala. Oboje počeše duboko disati. Iz početka polako a potom sve brže i brže, sve dublje i dublje. Svršili su. Sok se razli po njenoj utrobi ispirući njen žal plimom sreće. Smijali su se i još se dugo, dugo se mazili.

Kad sve bi gotovo, goli i zagrljeni ležali su na krevetu. Mazili su se. Gledala ga je očima zaljubljene žene.

„Bilo je tako lijepo.“ prozbori ona.

Odjednom ih prene zvono na ulaznim vratima. Furbi obuče ogrtač i ode do vratiju. Gledao je kroz okno. Ispred vratiju stajala je zgodna mlada susjeda koja se nedavno doselila u susjedni stan u stubištu.

„Zanimljivo. Napokon ćemo se upoznati.“ pomisli Furbi i otvori vrata.

„Sused, ne bu vas smetalo ak’ pred vaša vrata stavim cvijeće?“ upita susjeda.

„Nema problema susjeda. Samo ga stavite. Ak bute nešto trebali slobodno pozvonite. Susedi smo, kaj ne?“ šeretski joj dobaci Furbi, zatvori vrata i vrati se u krevet.

„Tko je to bio?“ zapita ga Ines.

„Susjeda, hoće staviti cvijeće u hodnik kod vrata.“ reče Furbi i poljubi joj pupak.

Ines mu uzvrati.

Ono sve što znaš o meni,

to je stvarno tako malo,

u dv’je riječi sve bi stalo

kada pričao bi ti.

Ono što znam o tebi,

ne znam jel’ to tako malo,

jer u roman ne bi stalo

kada pis’o bi ga ja.

Ono sve što znaš o meni,

to i drugi ljudi znaju

što mi ruku samo daju

il’ na pozdrav mahnu tek.

Ono što znam o tebi,

sad to drugi ljudi znaju

što retke moje čitaju

sjećajuć’ se svojih tad.

Jer ono sve što znaš o meni,

to je samo stara priča

ja sam jedna od djevojaka

koje viđaš svaki dan.

Jer sve što znam o tebi,

to je uvijek nova priča

o ljubavi vječnog mladića

koj’ te viđa svaki dan.

Dnevnici ponekad znaju biti bijeg od samoće ali i bijeg od društva. U svakom slučaju dnevnici se pišu kako bi ljudi pobjegli u vlastitu intimu, kako bi je zabilježili je i osjećajima koji kriju se u njima samima i tako na neki način ovjekovječili vlastitu misao. Pisanje za njih je potreba da podijele sa sobom ono što ne mogu ili ne žele javno podijeliti sa drugima. Zbog toga je valjda sve oko dnevnika tako tajanstveno, sve je tako skrovito i tako intrigantno. Dnevnici se najčešće pišu u kasne noćne sate. Nekad perom i tintom uz svjetlo svijeće, kasnije nalivperom ili kemijskom uz svjetlo noćne lampe a danas tastaturom i Internetom uz osvijetljenu tipkovnicu. Nova tehnologija izbacila je staru ali nije zatomila običaje, nije zatomila dušu i njenu potrebu za pisanjem. Dapače, današnje tehnološke mogućnosti dodale su dnevniku jednu novu, dodatnu dimenziju koja čuvajući intimu pisca omogućuje da on je podijeli sa ostalima.

Ines je pisala dnevnik. Skriveno od muža, skriveno od djece, skriveno od Furbija. Pisala ga je za sebe. Pisala ga je da podijeli svoje misli sa bezbroj duša koje surfaju netom. Pisala ga je iz vlastitog zadovoljstva ali i potrebe da spozna i iskusi nešto novo. Pisala ga je pa što bude, bude. Povodom trideset devetog rođendana u svoj dnevnik Ines je zapisala:

„Gledala sam ga kako uživa u mom tijelu i dražima. Kako uživa u doživljajima strasti, požude i iznenadnih nadahnuća što dolaze u valovima. Gledala sam ga i željela nagraditi nečim posebnim, htjela sam potpuno ga izluditi. Željela sam da doživi osjećaj pripadnosti i predanosti meni, mojoj putenosti i slatkim užicima koje dijelimo u trenucima što ih čuvamo samo za sebe.

Privukla sam ga k sebi i ponudila mu usne. Zahvalno me i nježno zagrlio oko struka i polako klizio dlanovima prema mojoj guzi. Stražnjica mi se snažno stiskala u želji da ga što bolje osjetim. Priljubio je svoje usne uz moje i stao me ljubiti. Kako je lijepo bilo osjetiti miris mojih slasti i okus sokova s vlažnog izvorišta. Miris i okus koji stapaju se s njegovim željama da me strasno, puteno, božanski nadahnuto ljubi.

Ali to mi nije bilo dovoljno. Željela sam više, puno više od toga. Tražila sam ga cijelog, tražila potpuno i bez ostatka. Željela sam ga posjedovati, učiniti ga robom moje ljubavi, robom strasti i čežnje za zajedničkim trenucima što smo ih od ostalih kradom odvajali za se u sva ova vremenu bez vremena.

Blago sam ga polegla i smjestila se iznad njega. Željela sam da me pohotnim jezikom zadovoljava hoteći mu pružiti jednaka zadovoljstva. Rukama, prstima, usnama, jezikom, ustima. Bila sam odlučna ne dozvoliti mu nikakvo protivljenje. Bio je rob moje ljubavi i morao joj se uz glasne uzdahe prepustiti, rastući u želji da mi se bez rezerve preda.

Držala sam njegov mač u rukama. Mač se sjajio i bliještao mi pred očima. Mazio mi vrat i obraze. Nježno sam ga dodirnula usnama i ljubila mu glavu. Slasno ga lizala i pohotno ga ljubila. Rukama mu mazila međunožje istražujući pri tom svaki pojedini detalj. Polako, sistematski, nezaustavljivo, nenadjebivo. Nenadjebivo za njega i nenadjebivo za mene. Rukama sam prelazila oko njegovog tijela i mazila mu slatku guzu, strasno je stiskala i mijesila. I tada začuh još glasnije uzdahe i osjetih njegove trzaje. Nemirni mu se jezik igrao mojim izvorom slasti i činio prava čuda do te mjere, da osjetih snažnu želju da mu međunožje još više priljubim uz lice.

Naposljetku sam ga uzela u usta. Čvrsto sam ga stiskala usnama i jezikom kružeći uzduž i uokolo njega. Pružala sam mu nezaboravne užitke ritmično uvlačeći i izvlačeći njegov ponos u i iz ustiju, igrala se njime usnama, jezikom ga vodila do još većih užitaka. A za to vrijeme on je mahnito obrađivao moje međunožje. Usnama, jezikom, prstima. Podizao je glavu i trljao je o moj izvor slasti, tražeći okus mojih sokova što sam mu ih poklanjala u trenutku kad me on puni nektarom neizmjernih zadovoljstava.

Pozdrav svim blogerima,

Tigrica“

22. Life During Wartime: Crime of Passion (Leticijina priča)

Ne boj se putniče što zaš’o si ovdje,

neću ti ništa, opusti se plaho

i poslušaj sad novelu staru

što noći ovoj kazuje vrijeme.

Furbija te riječi uspokoje:

„Dobro, onda pričaj.“

„Sigurno se pitaš tko sam i što ovdje radim. I zašto ti želim ispričati priču? Stranče što pod svjetlom noći u lugu ovom gledaš na rijeku, ja zovem se Leticija. U mene bijahu zaljubljena dva muškarca, svaki od njih na svoj način. A ja, ja bila sam zaljubljena u obojicu. I uvijek još jesam ... Prvi, doktor za dušu, noću mi je pis'o najljepša pisma i najsjajnije balade što zamisliti sam mogla. Danju sam se s njime nalazila na kavi i uživala u duhovitom i prijaznom društvu. Bi on lijep, visok, vitak i jak. Kovrčave kose kao Adonis ali ... Za noć imala sam Drugog. Bio je on moj doktor za tijelo, manji al’ snažan kratko ošišane kose i u pratnji velikog patuljka. Koji je to ljubavnik bio i kakvim me sve užicima putenim on vodio jest! Nemoguće je to opisati riječima već samo doživljajima. A danju me sms porukama podsjećao na slasne užitke što donosila mi je putena noć.“ započne svoju priču Leticija.

Zatim ona zastane na trenutak, zagleda se u rijeku što preljeva se na mjesečini pa nastavi:

„No da skratim priču ... Tako, jednom, dok sam s doktorom tijela tražila mjesto na kom prikladno je slatke radnje činit’, pronašli smo ovaj lug. Parkirali smo automobil gore na cesti i spustili se do rijeke ... Da užitke bi vodili.“

Leticija opet zastane i osvrne se pogledavši gore prema cesti. Potom okrene pogled, zagleda se u riječne pećine što sjajile su se na mjesečini i oko kojih nečujno je šumila voda koja donosi ugodan svježine osjet tople ljetne noći.

„Zvijezde na vedrom nebu sjale su te noći ne mogavši svjetlom svojim sjaj mladog mjeseca što osvjetljavao je lug nadići. U odsjaju njihovom, u ugodi tihoj, oči su mi blistale u noći i pretvarale se u duplo svjetlo na kraju tunela. Jedno svijetlo bilo je za Prvog, doktora za moju dušu. Drugo svjetlo bilo je za Drugog, doktora za moje tijelo. Oba ta moja slatka i predivna ljubavnika nadasve. Topila sam se i migoljila, znojila se iznutra i sjajila prelijevajući boje - plave, žute, crvene i zelene. Nestajala sam u viru putenosti i opet se iz njeg’ vraćala uzvraćajuć’ mu na isti način i istom mjerom. Rijeka je šumila, a poneka duga svjetla na cesti približavala su se i nestajala u daljini. I odjednom ovaj oltar na kom smo vodili ljubav pretvori se u Discovery i poleti on put mjeseca. Bilo je tako uzbudljivo. Moje uzbibalo tijelo treperilo je na njegovom patuljku zahtijevajući od njega još i još. I još. Nikad prije nisam to radila na livadi. Na žalost. I zato sam se osjećala tako predivno.

„Morat’ ću to ponoviti više puta.“ pomislih „Možda čak ovamo i doktora za dušu povedem da pjesme mi čita.“

I tad, odjednom, u meni prasne bomba. Rasu se ona kroz moje tijelo. I poteče doza. Doza što sam je dobivala bila je neobično jaka. Ispirala mi je unutrašnjost pružajući najslađe strasti što mogla sam ih zamisliti. Plutala sam u valovima beskrajne nježnosti. Oči su mi na trenutke bivale svjetlije i plavije od najsvjetlije lagune. Prvi mi je ukrao tijelo i zarobio ga kemijom. I dok sam tako sva u slast drhtala, prisjećala sam se poezije koju čita mi Drugi. Pomislila sam na njegova najstrasnija i najljepša pisma i sve njegove predivne pjesme koje za mene je spjevao. Da, Prvi me je punio odozdo a drugi me je dolijevao odozgo. I sve to sli se i stopi u moju nutrinu. Doktor za tijelo i doktor za dušu ... Oni bili su jedno.“

Slušajući njenu priču Furbi se nasmije. A Leticija ga pogleda i nastavi:

„Svršila sam tako predivno kadli ... Odjednom! Iz grmlja, pred nama stvori se on, Drugi. Gnjevan i srdit te riječ po riječ između njih dođe do svađe. Zatim se njih dvojica potuku. Voljela sam ih i još dan danas ih volim. Obojicu. Pokušavala sam ih razdvojiti kadli, začu se prasak. Osjetih neobičnu toplinu. Pogledam. Na sebi vidim vlastitu krv. Krv na svojim rukama i krva na tijelu. A oni, obojica, zapanjeno stoje i rukama drže pištolj kog željela sam im oteti ne hoteći da dogodi se tragedija. Ni dan danas još ne znam koji ga je sa sobom imao. Samo znam da Drugi Prvome naglo istrgne pištolj iz ruke. Pri tom pištolj nespretno opali i Prvi se sruši k’o pokošen. Vidjevši to Drugi uperi u se pištolj. U glavu. Začu se pucanj i on se sruši.“

Na te Leticijine riječi Furbi se neugodno strese no ona ma to samo nastavi, ovaj put u mirnom tonu:

„Ne boj se putniče i čuj moju priču do kraja. Gledajući taj prizor suze su mi navirale na oči. Jecala sam tiho i na kraju izdahnula.“

„Pa ako si, kao što sama veliš mrtva, što onda radiš ovdje?“ upita je Furbi.

„Evo, da ti sve jasno bude. Jedni vele grješna sam i zato me ne htjednu u spokoj smrti primiti. A drugi vele nisi grješna i zato ne pripadaš nama. Treći vele da ništa učiniti ne mogu jer suci oni nisu. Obojicu sam voljela i još volim. Volim ih jednakim žarom. Obojica, jedan za drugog su znali i u ludosti svojoj živote svoje skončali su. Pa zato sada ja, noću zarobljena, lutam živa ovim stazama a danju me nema, jer vele da mrtva jesam. Zao ja noću lutajući usamljene putnike pronalazim i pričam im priču a sve kako bi me izbavili iz stanja ovog u kojem i jesam i nisam.“

„A kako ti ja mogu pomoći?“ upita je dalje Furbi.

„Ovako ...“ započe Leticija kadli Furbija nešto čudno iz sna prenu i on se probudi.

21. Life During Wartime: Pastirova priča (Shakespear’s dream)

 

Roquefort, meki sir prošaran plavim plijesnima, proizvodi se prema tradicionalnom receptu od nepasteriziranog ovčjeg mlijeka, regija Rouergue, Francuska. Kao aristokrat među sirevima u čijem je okusu uživao i Julije Cezar, roquefort je stoljećima na cijeni sa dugom tradicijom proizvodnje koja je u sukladju sa predanjem, prirodom i ljudskim radom. Smatra se da je receptura stara više od dvije tisuće godina, a povezuje se sa legendom o jednom mladom pastiru koji je svakodnevno na osami uz svoje stado blagovao svoj raženi kruh i sir.

Jednoga dana u blizini pastira prođe zlatokosa pastirica. Ugledavši je, pastir zanesen njenom ljepotom odloži svoj obrok kruha i svježeg ovčjeg sira u jednu od obližnjih spilja te krene za pastiricom. Što se dogodilo među njima, legenda obzirno prešućuje međutim, pastir se nakon duljeg vremena vraća do spilje i nalazi svoj zaboravljeni objed. Ali gle, kruh je popljesnivio, a nekad bijeli komad sira sav je išaran plavkastozelenim plijesnima. Ipak, glad učini svoje, zbog čega on kuša sir i oduševi se njegovim okusom.

Od tada pastiri ostavljaju svoj sir da zrije u dubokim vapnenačkim špiljama Cambalou, poznatim po plavim plijesnima koje tamo prirodno obitavaju u zraku. Samo onaj sir s plemenitim plijesnima koji dozrije u tamošnjim špiljama, od 1925. godine zakonom je zaštićen i dolazi na tržište pod imenom roquefort.

A sada, u spomen na događaje između pastira i pastirice koji su po nekakvom računanju vremena trajali nekoliko tjedana uzme li se u obzir vrijeme koje je potrebno da se plijesan razvije, podsjetimo se niza čudnih događaja koji su obilježili pastirovu priču, a nisu ušli u legendu.

Čari što ustrepću nemirno srce

i spokoja mirom pune mu dušu,

do ukasna razlog su svemu po malo

smis’o novi al’ pradavni dati.

Kad zamiru zvuci što nadasve bride

osjeti tihi tad poruku šalju.

Traju li riječi samo da doklen

nama na obzoru pouku daju?

Zvuke te drage svatko će ćuti.

Noć tiha, mlada, u lugu nadasve

na brijegu gdje zvijezda sjaj se ćuti

priliku novu će mjesecu dati.

Vrebaju na nas tad vilenjaci,

vile, patuljci i sva mitska bića

što u mirisu svježe košene trave

igraju igre, zanosno plešu.

Ne plaši se čo’če prikaza tih

koje na dlanu pruža ti priča

i čitaj smjelo sad novele nove

što tren noći te zabilježit’ žele.

A mjesec mladi što nebom pluta

pronoseć’ oblaka odsjaj u vodi

i koprena neba što obzorom leti

noći ove ponekom nadu daje.

Tišine zvuci na tren tu već staju,

sovi i ćuku huk koj’ se diže,

vjetriću milom koj’ miluje lice

predivne one što poljubac daje.

„Ne treba se bojati čarolija koje donosi ugodna ljetna noć.“ napisao je jednom neki čarobnjak na kori stare platane što podsjećala je na oronuli pergament.

„Poslije svake noći u kojoj čarolije svoj obol našem životu daju dolazi dan što se pamti.“ zabilježeno je s druge strane tog pradavnog dokumenta. A u dokumentu što ga tebi, čitaoče moj, podastirem na uvid nadalje stoji:

„To dan je u kom osjećamo se dvojako, neobično. Ali i dan u kom sve posvem je obično. Dan je u kom nama spokoj vlada i dan je što ispunjen sjetom podsjeća da čarolije više nema. To je dan što izdvaja misli, misli tanane, misli grube, misli o ne misli i dan u kom te misli ne plove već usidrene čekaju u sigurnoj luci. To je postojanje i poslanje koje nam od pradavna šapuće na uho Ivanjska noć čiji kresovi slave ljeto štono se pred nama rađa.“

Čitaoče moj dragi, tvoj ti pisac smjelo i u maniri kakva danas više ne priliči priča novelu što onomad zabilježi je na jednom od svojih brojnih putovanja. Novela ta svagdanja i nigdanja odigrava se u jednoj takvoj noći. Noći običnoj i ne posvema običnoj. U njojzi, u noći toj, kao i u noveli, to moram ti reći, ima tu svega. Zato razborit budi i odaberi dio koj’ s tvojim dosluhom i suglasjem duše najbolje plamti.

Što pokreće srca koj’ traže tog puta,

zadovoljna nisu al’ kroče smjelo

stazama novim hvatajuć’ vrijeme

štono prostire se uzduž svih nas.

O ljudsko srce i čovječja dušo

zadovoljna nisi i tražiš li tražiš.

Stalno se pitaš što ti je dalje,

imajuć’ prohtjeve novoga puta.

Djevojka mlada na rijeci se kupa.

U odrazu vode ona promatra duše

što prizora obol čudnom snu daju

koj’ ne zna jel’ java je ili je zbilja.

Furbi se vraćao u Zagreb. Po glavi su mu se vrzmale misli o poslovnom sastanku isprepličući sa razmišljanjima o Ines i njihovoj, nakon toliko godina, ponovo uspostavljenoj vezi. Krivuda cesta kojom je Furbi vozio uglavnom je pratila rijeku i samo se na pojedinim mjestima uzdizala ostavljajući je pod sobom duboko negdje u kanjonu. S obje strane puta prostirali su se šumarci i livade obrasle grmljem a tamne sjene kuća i klijeti podno kojih se prostiru vinogradi igrale su se sa sumrakom stapajući sve u izmaglici što mjestimično pokriva put.

Vozeći cestom kroz šumu odjednom pred njim, preko ceste, promakne čudna i neobična sjena što ličila je na čovjeka. Furbi naglo stisne kočnicu te bez praska, uz škripu i cvilež, zaustavi vozilo pored puta. Izađe iz automobila. Osvrtao se oko sebe ali na cesti i oko nje nije bilo nikog. Samo tišina i pustopoljina koju obasjava mjesec mlađak. Rijeka se prostirala u dolini i mirno je tekla nemajuć' pojma što gore na cesti se zbiva. Furbi prošeće s obje strane ceste zagledavajući se u stranu tražeći znakove koji bi mu objasnili što se to zbi i ima li tu kog uopće. Kako ne vidje nikog zaključi da mu se od umora sve to samo pričinilo.

„Što da radim? Nastaviti vožnju ovako umoran opasno ja a spavati u autu je glupo. Nego kad sam već tu, da siđem do rijeke?“ pomisli.

Potom zaključa auto i odluči se spustiti dolje pored rijeke. Skrivena iza šumarka što odvaja je od ceste Livada je pratila rijeku. Silazeći niz padinu prema livadi koju vidio je gore sa ceste, Furbija je pratila mjesečina. Obasjavala mu je put vodeći ga nekom njemu neobjašnjivom silom pravo do rijeke. A kad stig'o je na rijeku imade što za vidjeti!

„Prekrasnog li prizora!“ pomisli.

Mlada ljetna noć obasjana mjesečinom pružala je predivan pogled na čistinu uz rijeku. U vodi se odražav'o mjesec a preko slapa spuštala se voda pronoseći zvuk i opojnu svježinu ljeta. Na rijeci je bio slap a podno slapa jasno su se ocrtavale stijene oko kojih bijahu nakupljene alge. U riječnim plićacima svjetlucalo je bijelo kamenje dok su se u dubljim dijelovima tog predivnog meandra, podno same mjesečine, ocrtavale sjene riba štono zašle su na noćnu pašu. Noć bijaše i topla i blaga i uz to tiha. Tek s vremena na vrijeme lagani bi povjetarac narušavao bajkovitu tišinu noći šumeći kroz šaš što raste na drugoj obali rijeke. Pred njime bi riječni meandar. Meandar bi prepun lopoča koji u njegovim mirnijim dijelovima obitavaju u grozdovima tiho se prostirući do samog ruba riječne obale. Lopoči koji nalazili su se u zaklonu bili su potpuno otvoreni. Njihovi žuti cvjetovi pod kristalno jasnom mjesečinom naznačivali su svoje postojanje strpljivo čekajući kukce da ih opraše. Visoko u krošnjama riječnih vrba prpošno je šumorio noćni vjetrić igrajući se lišćem stare murve u blizini. A na divljoj šljivi pod ponoćnim suncem razabirali se mladi plodovi što tek sazrijeti i sokove svoje nekom neznancu trebaju dati.

Furbi zastane i sjedne na livadu. Punim plućima udisao je miris svježe pokošenog sjena. Promatrao je svu tu ljepotu. Opuštao se, sabirao je misli. Razmišljao je o sjeni što proleti mu ispred automobila. Razmišljao o noći i gledao njenu opojnu ljepotu. A uz put su na pamet su mu padali svakojaki prizori što imao ima ih je sa Ines kojoj večeras opet u zagrljaj hrli. Furbi je bio duboko zanesen. Baš kao i ona, volio je ljubavnu poeziju. I Ines. S okusom mora i okusom soli ali tu na rijeci kao da sve bilo je drugačije. Osjećao je njenu kosu, njenu kožu, njene grudi, njeno tijelo, njene ruke. Osjećao je njeno međunožje kako meko i podatno zove i mami na zadovoljstva. Otpuštao je je davno izgubljene trenutke, sve ljubavi prošle i sve koje trajale negdje davno i daleko. Zaboravljao je sve sastanke i sve rastanke, sve im je prethodilo i potom iz njih slijedio. Počeo je pjevušiti njihovu pjesmicu.

sa okusom mora, sa okusom soli,

na usnama žarkim u kosi i koži,

ti si došla iz vode da se pružiš kraj mene,

došla si tu praćena suncem ...

Ak’ fali ti tvrdo tad lezi na splavi

što nasred rijeke ljuljuška se blago

i pusti da dođem ti rukom na rame

i ljubim te nježno i dugo u vrat.

u okusu mora, u okusu soli,

ti nosiš gorčinu svih onih stvari,

što sam volio davno i izgubio negdje,

svega onog što traje daleko od nas ...

Ne opiri se tada i nemoj mi reći

da ne tražiš cjelov što pružam ti ja

i samo mi kaži, samo mi slaži

da želiš da traje to između nas.

ovo vrijeme i dani što prolaze lijeno,

ostavljaju okus soli na usni

ti skačeš u vodu, pa me ostavljaš samog

tu na pijesku i suncu da te ponovno gledam ...

A onda me smjerno u naručaj primi

pusti da traje toplina u tebi,

poljubac jedan svoj daj mi daj,

jer inače noći brzo će kraj.

a kada se vratiš ja te pustim da padneš,

u naručaj pijeska i u moje ruke,

a onda te ljubim sa okusom mora,

sa okusom soli i okusom sna ...

A sutradan kad kući vratiš se glumi

da ne znaš moga poljupca žar

tvoji kod kuće, muž i djeca

ne smiju znati gdje bila si ti.

A kad ponovo svane noć neka nova

natrag na rijeku dođi mi ti

ja bit' ću već tamo i čekat' na tebe

da cjelove svoje pružaim ti smjelo.

I pusti me da ti opet ljubim tijelo

na toj tvrdoj splavi sred te magične rijeke

ti ljuljuškaj se nježno misleć' na mene.

I dok su ljubavnici u pjesmici tako slatko svršavali Furbi odjednom osjeti ruku koja se položi na njegovo rame. Prestravljen trgne se, strese i naglo okrene. Iza njega stajala je zlatokosa prelijepa djevojka u laganoj i prozračno bijeloj haljini nad kojom je blistalo ponoćno sunce dok su se na bijeloj mjesečini ocrtavali obrisi zanosnog joj lika. Ispod haljine jasno se naziralo njeno tijelo, njene grudi i bradavice na jabučicama. Mali okrugli pravilno položen trbuščić, skladni bokovi i mačkica što mijauče u međunožju. Zabezeknut i zblenut tim prizorom, ne znajući sanja li to il’ mu se to uistinu događa, Furbi je samo nijemo i zapanjeno buljio u djevojku. Djevojka tad ne obazirući na njegovu reakciju, mirno sjedne na kamen i počne mu pričati priču.

20. Čudotvorac: Na Tri Kralja ili Sve je dobro što se dobro svrši

„Braćo i sestre, sakupili smo se danas ovdje da ovoj djeci damo sveti sakrament krštenja što nam ga kao prvu stepenicu na putu do neba podari Isus Krist. Krštenje je među svim Božjim darovima najljepši i najdivniji dar ravan milošću, pomazanju i prosvjetljenju. Krštenje je odjeća neraspadljivosti, kupelj preporođenja i pečat svemu onom što nosimo i dragocjenost je što se kao dar podjeljuje svima onima koji ništa ne donose. Djeca su blagoslov božji i kao što reče Isus Krist ...“ Furbi je slušao Mihaelove riječi koje su odzvanjale svodom župne crkve u Šestinama podno Sljemena.

Bi svježa suncem obasjana rujanska nedjelja. Nedjelja u kojoj se društvance sakupi na krštenju Demetrinih i Emilovih blizanki. U njihovim već formiranim plavim dječjim okicama ocrtavaju se tamni roditeljski pogledi. Furbi promatra župnika. Pogled iz župnikovih plavih očiju ponekad se kradom dulje no što bi to možda trebalo zadržava na malim anđelima, Ani i Mirti, koje umotane u bijele pelene spokojno pajke u dječjim kolicima. Jedino što ih međusobno razlikuje su kapice. Mirta ima crvenu dok Ana na glavi nosi plavu kapicu. Društvo s početka novele ponovo je na okupu, ali sad u nekim drugim odnosima. Striček Furbi i teta Ida krsni su kumovi toj preslatkoj dječici.

Prošlo je više od godine dana s početka priče. Bila je to godina u kojoj se mnogo toga izdogađalo, a što ova novela, kako bi razumljiva i kratka bila, zabilježiti neće. Ukratko, Ida i Furbi više nisu zajedno, ali ... Ostali su prijatelji. Furbi zbog posla u međuvremenu uglavnom izbiva iz zemlje. Odlazeći u inozemstvo slutio je da će se obje dame, svaka ponaosob, pobrinuti za sebe. Pa one to i učine. Ida posta samohrana majka predivnog plavookog Jakova koji iz razumljivih razloga, dok je dijete, ne može biti kršten.

Ida mu je rekla mu je da je u međuvremenu bila s drugim i tako se zatekla u blaženom stanju.
„Nemoj me pitati tko je to jer to znamo samo on, ja i Bog. Ali znaj da se s njim ne mogu biti niti se za njega želim udati.“ govorila mu je i nastavila „A kako sada stvari stoje želim se posvetiti isključivo djetetu koje očekujem kao što s tobom želim ostati prijatelj.“
„Onda ostanimo prijatelji.“ predloži Furbi.

Demetra mu nije pričala ništa što je i kako je bilo. Na njegov upit samo bi se zagonetno smješkala i uzvraćala:

„Ja sam udana žena i što tu ima čudno. Što je bilo, bilo je, a Emil ionako o svemu tome nema pojma. On je otac, pa neka tako i ostane.“
I doda:
„Ostati ćemo prijatelji, može?“
„Svakako. Moram priznati da si mi draga i ne bih te želio izgubiti. Nego, jesi li sigurna da nisam ja u pitanju?“ uzvrati joj Furbi.
„Ne nisi. ... Zar bi želio biti?“ zagonetna je Demetra.
„Drago zbog tebe. Djeca su blagoslov božji.“ odgovori Furbi.
„Da, uistinu jesu. I zato neka tako i ostane.“ zagonetno se nasmiješi Demetra.

Furbi je promatrao igru sunca što dopire kroz šareni vitraj na prozorima iznad crkvenog oltara i razmišljao je o anđelima. Na pamet padne jedna šala:

Doš'o miš kući sa službenog puta i nađe svoju mišicu u krevetu sa šišmišom.
‘Dobro ženo božja, kraj tolikih miševa i štakora ti me ideš varati sa šišmišom?'
A mišica će na to:
'Mužiću, pilot je pilot!'

Uglavnom ako ste u međuvremenu nešto i posumnjali oko čudnovatih događaja neka sumnje ostanu samo vaše. Vaš omiljeni pisac se kao kroničar ne bi želio o tome očitovati već samo sve što se zna zabilježiti. A ja osobno kao pisac, ali i kao kroničar ovovjekog Dekamerona mogu vam samo reći samo da mi dogodovštine što vam ih kazujem ispripovijeda Furbi osobno. A on je kavalir i ne blebeće javno ono što ne bi trebalo laprdati.

I tako, negdje oko Tri Kralja arhanđeo Gabriel odluči da dođe vrijeme dame pohoditi i spomen im svoj darivati.

Hodaju mama miš i mali miš, kad pored njih proleti šišmiš. Mali miš razdragano poviče:
'Mama, vidi anđeo!'

A naše prije spomenute dame na to zadesi sreća i blagoslov Božji.

Kad krštenje bi završeno čitavo društvo veselo ode na terasu istog onog restorana podno Sljemena iz prve novele naše priče. Častilo se ono jelom što u ovim krajevima potiče papile da luče izlučevine zvane sline. Jelom što savija usta u smiješak pri čemu se oči cakle sjajem zadovoljstva uz koje prestaje svaki govor, jer ... Svi su zaokupljeni zadovoljstvom i predivnom prizorom što je serviran na stolu, pečenom patkom. Ne vjerujete li , pročitajte onda ova dva stara domaća recepta i probajte. Nećete zažaliti.

Kako se peku patke ili nachin racze peceni

Patku očerupaj, očisti i natakni na ražanj ili peci u pećnici. Kad se od vrućine koža zategne, osoli ih i onda neprestano polijevaj maslacem kad se na koži pojave mjehurčići, posipaj ih šećerom i polij slatkim vrhnjem. Kad su gotove pečene, posipaj ih mrvicama, opet polij vrhnjem i maslacem. Potom preprži ploške žemičke, polij ih rastopljenim maslacem i na njih složi ptice.

Ili: race osoli, ispeci na ražnju ili u pećnici, polivši ih više puta rastopljenim maslacem, kad su pečene, posipaj ih preprženim mrvicama i posluži.

Patka na drugi način ili racza na drugi nachin

U tavu ulij octa, dodaj malo papra, soli, lovora i ružmarina. Pusti zakipjeti pa kipuće izlij na patku i tako neka stoji neko vrijeme. Potom je natakni na ražanj i peci ili ju peci u pećnici. Dok se peče polijevaj je salamurom u kojoj je dodano malo maslaca. Na kraju napravi kakav umak s kiselim vrhnjem, prelij njime patku i posluži.

Sjedili su za stolom, jeli patkicu slatkicu i pričali. Župnik iznova prednjači u dobrohotnim šalama kojima se svi od srca smiju.

„Tri dokaza da je Isus bio Dalmatinac. Prvi, pretvarao je vodu u vino. Drugi, nije ništa radio nego je samo hodao okolo i treći, ako je ponekad nešto i napravio onda je to bilo pravo čudo.“

I dok se čitavo društvo se na te riječi veselo smije veselo na te njegove pomalo neočekivane, ali britke i šaljive opaske, Mihael smiješkom pogledava najprije Demetru, a zatim Idu. Dubok i značajan osmijeh objema, otvoreni veseli pogledi kojim mu obje dame uzvrate za iskusnog promatrača k’o što je Furbi govore mnogo. Dapače, pričaju baš sve.

„No neka to ostane mala tajna. Čuda se ponekad događaju, a što im je uzrok zna samo Bog ... I poneki ljudi njemu bliski, ovako ili onako.“ prostruji Furbiju i prepusti se ugodi nedjeljnog druženja.

Furbi sjedi uz Demetru, a Ida uz Emila. Župnik im sjedi preko puta. I opet počinje. Noge ispod stola, ruke se pružaju i najavljuju iščekivanje tajnih sastanaka u sobi hotela ili pokoji vikend u planinama. Planinari su veseli ljudi i oni će sve to sigurno shvatiti, te dati pokriće koje potrebno je kako bi ručak na travi ostao stvar ljubavnog para što sastaje se kradom.

Ljetno doba je vrijeme kad sokovi života potiču žlijezde na pojačano lučenje hormona. Doručak na travi, ručak na travi, večera na travi. Sve je to dio istog scenarija zabilježenog na slikama i starih i ovovjekih majstora, majstora koji traže inspiraciju u događajima stvarnim. U događajima što su se dogodili i vrijeme obilježili. U zbivanjima koja pobuđuju maštu gledatelja o zgodama koje se nisu dogodile, ali dogoditi su se mogle. Iako bi na temelju dosadašnjih zbivanja možda mogli zaključiti kako vaš omiljeni pisac ima bujnu maštu, on vas ipak u tome mora razuvjeriti. Sve opisano u priči zaista se dogodilo, a to se posebno odnosi na ono što će vam sada ispričati.

Furbi i Demetra ostali su i dalje u vezi bez obzira što je gospođa Demetra postala majka dvoje prekrasnih plavookih anđelčića. Iako sa porodicom stalno boravi u Italiji Demetra češće navraća u Zagreb naravno, što zbog osobnih, a što radi poslovnih razloga. Nadzire izvozu jednog domaćeg vina u ekskluzivne talijanske restorane. A dio vremena u Zagrebu koga Demetra boravi ona i Furbi čuvaju za sebe.

Kad dođe ljeto Sljeme je izazov kome ljubitelji prirode ne mogu odoljeti. Jeste li čuli za sljemensku livadu Donjku? Ako niste do sad, sad ste pročitali. Donjka je prekrasna sljemenska livada puna ljekovitog bilja. Obiluje mirom i spokojem koga širi okolna šuma. Doručak na travi ili možda ručak, uživanje u ljubavi sa voljenom osobom. Sve vam to ona pružiti može, jer ... K’o što pčele oprašuju cvijeće tako ljubavnici oprašuju jedno drugog i jedno drugom daruju slatke sokove čuvstva koje pale strasti što puni krv adrenalinom.

U rano poslijepodne na livadi vladao je spokoj. Spokoj su povremeno narušavali kukci što lete prema šumi i traže hlad i vlagu skrivajući se od ljetnih vrućina. Demetra i Furbi leže na prostirci od cvijeća i gledaju nebo sa kog se sunce povremeno zakriva oblacima i u trenucima plavetnila veselo se smiješi travi. Demetrine grudi, nabrekle od sokova života zazivaju sunce. Zazivaju dodir, zazivaju ljubav. Furbijevi poljupci kruže njenim tijelom, spuštaju se prema njenom vratu i opet penju do njenih usana.

„Da, želim da me tako ljubiš. Želim osjetiti tvoje usne na sebi i u sebi.“ govori mu dok mu rukama mrsi kosu.

Demetra je vlažna, uzbuđena je zbog ponovnog susreta i ljubavi koje, kao u nekim starim žurnalima, njih dvoje tog poslijepodneva vode na livadi.

„Sve su ljubavi iste samo su neke različite, dublje, neraskidive, povezane neobičnim događajima.“ zapisao je u nekim starim knjigama neki prastari pisac opisujući scoj doživljaj ljubavi i ljubavnika.

Furbijeve usne i jezik spuštaju se prema njenom carstvu čula. Ljube i uvlače klitoriks dok Demetra stenje osjećajući kako lebdi fluidom što zapljuskuje neizreciva čuvstva.

„Da, želim da me tako ljubiš, želim te u sebi.“ ponavlja mu u Demetra na što Furbi dobaci:
„Želio bi da najprije svršiš ovako.“

I dok je Demetra svršavala Furbi i dalje ljubi njenu mačkicu. Demetra svršava dugo i polako. Svršava široko i temeljito. A kad je napokon svladana Furbi je poljubi u usta.

„Ljubavi, okreni se da ti uđem odzada.“

Pa kad se Demetra okrene Furbi uđe. Ulazio je i izlazio iz nje, iz njenog carstva čula, a ona samo uživa. Uživa i Furbi. Neko vrijeme se suzdržava, pa kad više ne mogne izdržati prasne prasak i sasu sve u nju. Demetra ponovo osjeća neopisiv užitak dok je kapi života ispirući je iznutra pune srećom.

„O moj Bože!“ vrisne i kao u bunilu nadoveže:
„Vidim li ja to opet anđela. O Mihaele, daj mi da opet imam dijete.“
„Imat češ.“ progovori na to arhanđeo Mihael ukazavši joj se još jednom.

19. Čudotvorac: Na Sljeme, na Sljeme, na Sljeme

Znate li voziti brdski slalom? Ako znate, navratite na sljemensku cestu. Ne znate li, sljemenska cesta idealno je mjesto za učiti vožnju po brdima. Relativno uska i zavojita cesta pruža pravu priliku za učenje tu vrste vožnje. A za sve one koji su kočnica u prometu svakih par stotina metara nalaze se ugibališta na koja se trebate sklonili i kulturno propustili vozače što nestrpljivo voze iza vas.

Nekad ste na Sljeme mogli i žičarom, no definitivno najbolji oblik rekreacije je tamo ići pješice. Ili kak’ bi zagrepčanci rekli, cipelcugom. Nabrojimo samo nekoliko glavnih pravaca takvog pothvata. Od žičare idete uzbrdo cestom i prije Adolfovca skrenete na brdski put. To je Leustekova staza kojom ste gore, zavisno o kondiciji, za dva tri sata. Pa se nađete kod lugarnice i Činovničke livade. Drugi pravac je uz potok Bliznec, pa na kraju usjeka lijevo uz brdo. Za dva sata ste na Risnjaku ili Puntijarki. Treći pravac vodi od Lagvića pored Kraljičinog zdenca, pa na Grafičar. Alternativa mu je pinklec na rame i pod noge, pa uz Medvedgrad do Risnjaka gdje skrenete prema Grafičaru. A kad ste gore možete proći čitav put od Hunjke, preko Tornja, Činovničke livade, Puntijarke. Uz ove glavne, postoji još niz pomoćnih pravaca i mjesta koje valja obići, no to otkrijte sami. Ovdje su samo naznake glavnih odrednica. Zato pođite na Sljeme i otkrijte ga. Baš k’o što pjesma kaže, na Sljeme, na Sljeme, na Sljeme.

Planinari su veseljaci. Razlozi zašto se ljudi bave planinarenjem su različiti, ali glavni razlog je druženje. Jer kroz druženje obično se događa svašta. Upecate komada s kojim se krišom, da ne znaju vaši doma, sastajete. I sa stopostotnom sigurnošću prodajete priču kako ste bili samo sa planinarima, jer ... Oni će vas, naravno, pokrivati očekujući od vas za uzvrat istu uslugu. Kad je zatrebaju.

Na Sljeme možete navratiti i ako inkognito želite biti sa ljubavnicom. U Tomislavcu i Snježnoj Kraljici ima soba u kojima možete pristojno prenoćiti avanturu. Uokolo pak postoji i mnoštvo skrovitih kutaka, prekrasnih livada, gdje vilenjak i vila mogu razuzdano plesati svoj ljubavni ples. I ne morate biti romantična duša da se za to odlučite. Samo ... Nemojte izabrati nedjelju, jer onda je gužva, pa bi vas mogao vidjeti netko nepoželjan, prepoznati vas i proširiti glasine koje prije ili kasnije dođu u vaš dom gdje vas ona čeka ona. Sa batinom. Zato nedjeljom navratite na Puntijarku gdje uz roštilj slušate tamburaše. Bez obzira što im je repertoar svake nedjelje gotovo isti jamčim vam da ćete se lijepo zabaviti. A naleti li na vas kakvo zgodno društvance možda upoznate nekog s kim ćete poslije kradom, da ne zna nitko, ponovo otići na Sljeme i na nekoj zelenoj livadi voditi ljubav.

Medo, imaš li jagoda? Nemam zeko! Medo, imaš li jagoda? Nemam zeko! Medo, imaš li jagoda?

Medo se razljuti: „Ako me to još jednom pitaš, zakucat ću te za zid!“

Sutradan. Medo, imaš li čavle? „Nemam zeko.“ medo će.

A zeko: „A jagoda?“

Planinari su veseljaci. Vole pjevati, plesati, piti gemište ili žesticu iz pljoskice te pričati viceve i šaljive zgode i nezgode. Recimo:

'Kako se razmnožavaju ježevi? Vrlo, vrlo oprezno!'

Ili:

„Koja je razlika između ježa i ježice? Jež ima jednu bodlju više.'

No osim dogodovština o životinjama ima tu i šala o ljudima:

‘Koja je razlika između žene i države? Državu treba čuvati od neprijatelja, a ženu od prijatelja!'

Ako ste raspoloženi može li još jedan?

Razgovaraju dvije prijateljice:

'Kažeš li ti uvijek mužu kad doživiš orgazam?'

'Nikako draga moja, on ne voli kad ga zovem na posao!''

Ukoliko ste ikada bili u prilici vjerojatno znate scenarij kako započinje avantura ljubavnika u hotelu. Recepcija je centralno mjesto koje omogućuje da vaš dogovoreni susret ostane tajna. Ukoliko je diskrecija zajamčena recepcionar od vas neće zahtijevati previše informacija. Bečka škola koju je Furbi pohađao oslanjala se na potpunu diskreciju, pa tako Demetra nikada nema problema prikriti svaki trag boravka u sljemenskim hotelima. Recepcionar vrlo diskretno uzima podatke tako da u hotelskim knjigama ostaje zapisano da su u hotelu tog i tog dana prenoćili gospodin i gospođa Furbi.

U svakom boljem hotel u sobu možete naručiti dodatnu uslugu, na primjer doručak, ručak, večeru ili jednostavno piće. Zanima li vas što su gospodin i gospođa Furbi jučer imali na jelovniku, za vas će to tajna ostati neće. Hotelsko osoblje šuti k'o zaliveno, ali će vam je zato priopćiti vaš razbrbljani i omiljeni pisac. Dakle, za večeru su bili teleći medaljoni u umaku od gljiva sa krumpir policama i sezonskom salatom. Uz to konzumirali su zeleni silvanac, izuzetno vino što potiče probavu da na nepcima ostavi nezaboravan okus. Kao aperitiv, prije večere, poslužena je hvarska travarica, mirta.

Desert su preskočili, ali samo onaj dio koji se servira u tanjuru. Umjesto toga tu je dio koji se poslužuje u krevetu. Diskrecija osoblja u Tomislavcu zajamčena je tako da od nikog nećete doznati što su gospodin i gospođa Furbi tamo radili, čak i ako ih pitate, jer ... Osoblje diskretno šuti kao zaliveno. Da su to veče gospodin i gospođa Furbi naručili šampanjac u sobu, to će vam šapnuti vaš razbrbljani omiljeni pisac i perverzno do u detalje opisati što su sa njime radili.

Sjećate li se filmskog hita što kružio je Internetom, a koji reafirmira Severinu i njenu svojedobno posrnulu karijeru? Jeste li okusili šampanjac kog ste prethodno natočili u čašu strasti kojom poslužujete vašeg partnera? Nekad davno, prije dosta godina u jednom predratnom filmskom hitu gotovo iste stvari izvodile su se medom. Danas je u modi šampanjac, a uz što izvrsno idu jagode sa šlagom.

Demetra uživa dok muzičar Furb jezikom po njoj skuplja preostale kapi šampanjca. Silazi i ulazi u njenu mačkicu. Najprije usnama, a zatim jezikom. I dok Demetra stenje od zadovoljstva kog pruža joj užitak pod budnom kontrolom njenih ruku Furbijeva palica se polako, ali sigurno diže. Ljubi ona njegove testise, a kad osjeti da dovoljno je krut zaiska želeći ga u sebi.

„Metni mi ga.“ reče i okrene se na trbuh podignuvši zamamno skladnu guzu prema gore. Demetra kleči na koljenima. Kad ud uđe osjeti Demetra kako joj ugodno probadanje ispunjava utrobu. Njene oči, izraz njenog lica i nabrekle grudi što klate se tamo amo baš kao i njena utroba izvan su sebe. Žele još i još i samo još.

„O da, neee, jooooj, svršit ću. “ vrišti dok mlaz njegovog uda ispušta ispire stijenke njenog carstva čula i putenih joj užitaka.

Njemu se sve vrti u glavi, koljena su mu klecaju i na trenutak izgubi sebe. A trenutak taj traje i traje i traje.

Zagrljeni su ležali u sobi i slušali tišinu šumskih ptica čiji proljetni cvrkut dopire kroz otvoren prozor. Demetra mu namigne:

„Znaš zašto muški spolni organ ne može zasnovati radni odnos? Ima glavu,, ali nema mozak. Kao suradnik je krut i ne može raditi osam sati dnevno, a i ono što radi uvijek uprska!“

Na nebu polako pada noć. Automobilom su se spuštali prema gradu. Kristalno vedrom nebu polako navlači zvjezdanu koprenu noći. Kroz krošnje stabala duboko dolje u daljini svijetli grad. Zastanu na parkiralištu, otvore prozore automobila i pričaju uz tihu muziku koja puni tišinu šume. Sve je mirno, pa tako ni ne primijete svijetla automobila koja se polako spuštaju prema njima. Primijete ih tek kad se automobil zaustavi u blizini njihovog.

„Nismo više sami.“ prozbori Furbi kome se učini da u susjednom automobilu sjedi netko poznat:

„Nije li ono Ida s nekim tipom?“ upita.

„Da,“ reče Demetra „ne vidim tko je muškarac, ali mislim da je za obolje najbolje da se odavde što brže pokupimo dok nas nisu primijetili. Znaš, nitko osim tebe ne zna da sam u Zagrebu.“

„Suglasan sam.“ kratko je komentirao Furbi.

Zagrebački bonus:

18. Čudotvorac: Cvjetna nedjelja

Jeste li se ikad dublje zagledali u slike starih majstora na kojima su prikazani anđeli? Anđeli, ta malena i slatka, nevina bića što podsjećaju na nešto između dječaka i djevojčica, plavih očiju i prozirnog staklenog pogleda sa debeljuškastim, gotovo nezgrapnim ručicama i nožicama savijenim u zglobovima. Zlatne frčkave kosice padaju im preko ramena s pogledima uprti ravno u vas koji obilazite galeriju starih majstora diveći se starim slikama i uživajući u tim davnim prizorima. Zaista, nema niti jedne jedine slika koja odstupa od tih zadanih, manirističkih, pravila kao što nema niti jedne jedine njihove fotografije.

Vjerovali ili ne ali svatko od nas ima svog anđela. I to najmanje dva. Možete to vrlo lako provjeriti. Opustite se, udobno zavalite u naslonjač i izbacite iz glave sve moguće misli i pričekajte ... Anđeli će vam se tad sigurno javiti nekim neobičnim znakom. A vi im tada, razgovijetno i bez riječi, nijemo, recite što želite i vidjet ćete da će vam se želja ispuniti.

Nitko ne pamti niti je u analima zapisano da anđeli vode ljubav ali ... Zapisano je da anđeli su ljubav. Oni su ljubav jednostavna, oni su ljubav čista. Oni su ljubav nevina. Anđeli su ničim uvjetovana ljubav, ljubav su kao ljubav, ljubav sama po sebi.

Iako su nevidljivi, svi, ama baš svi koji to žele mogu vidjeti svjetlost anđela, jer ... Anđeli su prisutni svuda oko nas samo što ih mi odrasli, opterećeni predrasudama, uglavnom ne primjećujemo. Mala djeca, neopterećena su predrasudama, pa su njihovi doživljaji nešto sasvim drugo, jer ... Mala djeca ih obično vide zato što imaju neiskvarene i otvorene duše. Imaju duše nezatrovane informacijama koje iskrivljuju stvarnost. Zamislite samo taj paradoks! Informacije koje nam služe kao temelj izgradnje slike o stvarnosti oko nas istu tu stvarnost često puta, kao što je to u slučaju anđela, skrivaju. Ipak, stari majstori sve su to vrlo dobro i vidjeli i znali i baš su zato u svojim predodžbama anđele prikazivali likom i prilikom malog neiskvarenog djeteta. I vjerujete li mi na riječ, oni u tome nisu puno pogriješili. Barem ne što se tiče dobrote i prostodušnosti koje su sastavni dio svakog anđela.

Na vrhu anđeoske piramide nalaze se arhanđeli. Bilježi se da je starovjekog pisca koj’ uzor ovim novelama jest, osobno pratio arhanđel Gabriel. Gabriel je nositelj dobrote koja daje snagu. Dobrote koja šapuće slatkorječivost i nudi zavodljivost. On jednostavno širi dobrotu i ugodno raspoloženje. I baš zahvaljujući tome generacije i generacije ljudi, uglavnom žena, i dan danas uživaju u toplini njegovog svevječnog Dekamerona. A tu je još i Mihael. Mihael je toliko blizak Bogu da za njeg’ ponekad znaju reći da je kao sam Bog osobno, jer ... Rješava on bojazni, namjernicima osvjetljuje pravi put i donosi im promjene. Rafael liječi, jer lijek je sam za sebe i po sebi. Lijek za tijelo, a kad zdravo je tijelo, zdrav je i duh, zar ne? Spomenimo tu jošte Azraela koji šapuće na uho pronoseći svom praćeniku unutarnju spoznaju koja mu pomaže da ga božanska snaga vodi i upućuje pravim putem. I dok prva tri imaju plave oči i svijetlu aureolu, Azrael ima tamne oči i tamnu aureolu. Nu prevarili bi se ako bi pomislili da on oko sebe ne širi svjetlost već zgrće tamu. Dapače, on kao prvi među jednakima je taj koji nas prati vječnim putem svjetlosti. Ukazuje nam on na nju i upozorava nas izgubimo li je zbog vlastite naprasitosti ili pakosti.

Sjedili su na terasi restorana sa koje se rasipa predivan pogled na obližnje brežuljke ispunjene mirisnim zelenilom vrtova što okružuju pitoreskni kraj kuća župe nadaleko poznate po šestinskim šeširićima. Plavooka i osunčana Cvjetnica odisala je toplinom ugode blagog dana pronoseći svježinu mladog tek propupalog zelenila štono izbijalo je iz obližnjih voćnjaka i vinograda. A iza brežuljaka zastrtih pogledom divljenja nalazio se grad i tek se djelomično nazirao u izmaglici plavetnila dalekog južnog horizonta. Miris proljeća u zraku miješao se sa ugodom blagog mirisa opoja što ga gleda mlada janjetina prostrjeta na blagdanskom stolu. Za stolom bijahu plavooki Mihael, župnik. Nasuprot njemu bi Emil sa ženom a lijevo od njega Ida, Furbijeva djevojka koja sjedi na desno župnika a preko puta ljepuškaste Demetre, Emilove supruge. Sigurno se pitate što to čudno društvo radi u rano poslijepodne nedjeljnog ručka rezerviranog za obitelj? Emil i Demetra su na proputovanju, u posjetu su bratu i šogoru. Furbi i Mihael poznaju se sa nekog Internet foruma gdje obojica su moderatori, jedan za religiju i filozofiju a drugi za ljubav, erotiku i seks. A Ida. Ida je Demetrina prijateljica iz školskih dana. Što je svijet malen i čudnovat, zar ne?

Društvo ugodno i veselo čavrlja o svemu i svačemu. Dobrog su raspoloženja kome uz mladu janjetinu pridonosi domaća graševina koju gazda restorana nabavlja baš iz župnikovih vinskih podruma. Uz janjetinu ide klasika, krumpir police, mladi luk i rotkvica. Za predjelo je pršut, sir i masline uz štampl prave domaće, travarice koja peče u obližnjim župnikovim podrumima. Župnikove kristalno plave oči ponekad se zagledavaju Idine a njegova se ruka, ponekad nehotice, a katkad hotimice, nađe na ili u Idinoj ruci. Furbi i Emil zaokupljeni su svojim cigarama i pričama iz velikog svijeta. Furbi ponekad pogledom prati Demetru dok mu ova katkad istom mjerom i odgovori upirući pri tom u njega svoje tamne oči. Traje to sve dok pogled smjerno ne skrene u stranu ili se pak spusti dolje.

Tog dana župnik je bio dobro raspoložen. Prednjačio je on u pričanju viceva.

„Časna majka obraća se opaticama u samostanu. Imam jednu dobru i jednu lošu vijest! Dobra vijest je da je stig’o kamion pun mrkve, a loša da je mrkva naribana!"

Pa se društvo veselo smije, a Ida svojim tamnim očima promatra župnika i ne opire mu se.

Dok tamnim prodornim očima ispija Demetru, Furbi se prisjeća jutrošnje poslastice što mu je priredila Ida. Furbi baš ispliva iz sna. Osjećao je kako mu ona rukama mazi tijelo. Bi položen na trbuh. Bi nit’ razbuđen nit’ rasanjen. Osjećao je kako ga njena golotinja nježno golica. Osjećao je kako ga ona, dodiruje . Osjećao je njene usne što putuju njegovim tijelom. Osjećao je kako ga miluju nabrekle bradavice njenih grudi. Osjećao je njeno toplo međunožje kako se pripija povrh njegove stražnjice. Tako položena na nj, svojim dugim kosama, Ida mu je zastirala mu je pogled. Furbi žmiri i osjeti kako mu se polako, korak po korak budi ponos. Ruka mu otplovi do njenog uspaljenog međunožja. Prst mu je već masira vrata njenog zadovoljstva.

„Običaj darivanja maslinove grane potiče još iz starih vremena kada je razdragani narod slavio Isusov ulazak u Jeruzalem. Zahvalan za njegov nauk i čudesa, narod ga je putem posipao cvijećem i mahao mu palminim grančicama. Činilo se kao da su ga napokon svi shvatili i prihvatili, ali ... Ima velike simbolike u ovakvom pompoznom dočeku zbog palme koja je simbol mučeništva. Jer dok je mnoštvo oduševljeno klicalo, bogovi ovoga svijeta smišljali su kako uništiti Krista.“ pričao je župnik priču o Cvjetnici.

U jednom trenutku Ida Furbija lagano okrene na leđa. A on joj se u tome nije opirao već joj je pomogao. Pohotnica Ida skoči na njega pa im se ruke isprepletu. Furbi u dlanovima drži njene gudi nabrekle od sokova. Ida sjedi na njemu skvrčenih nogu i gleda ga zarobljenog ispod sebe. Gleda ga, a on baš k’o što on gleda nju. Pogled je to u pogled. A pogledi koje izmjenjuju govore sve. Rukama mu je miluje ponos, prsa, lice, a on ljubio te ruke i uvlačio prste u svoja usta. I tada, Ida se poput sunca nadvije nad njim, sjedne na njeg’ i uvuče ga u svoju tajnu odaju koja samo zadovoljstvo sluti. Uživa ona baš kao ždrebica u svom ždrepcu. Glavom se giba naprijed nazad, lijevo desno i tako u sve strane, kružno i polukružno. Furbi ju je gledao kako uživao, jer ... On je njen jebač a ona njegova kraljica jebačica.

„Ali priča sa Isusom na kraju završava optimistički, njegovim uskrsnućem." Emil iskoristi stanku koju u međuvremenu napravi brat mu župnik.

„Da, ali tu priču znate." svima odgovori župnik.

Idino lice odaje sreću i zadovoljstvo. Ida stenje i usnama se oblizuje dok on polako počne tonuti u žmarke koje osjećao u sebi i na sebi. Kako Ida biva sve mahnitija i mahnitija žmarci polako putuju prema njegovim preponama. Ida se giba i stenje. I Furbi počinje stenjati. U glavi mu se vrti. Napokon, više se ne može suzdržati. Prasne a Ida je i dalje stenje i stenje i stenje. I onda najednom svrši.

Ida se polako se zibala na njemu i gledala ga pogledom punim ljubavi. Nasmije mu se kao što se i on nasmije njoj.

„Idemo sad popiti kavu?" upita ga.

„Idemo." odgovori joj.

„Poslije ćemo se polako spremiti jer smo pozvani na ručak." nadoveže se ona.

„Da, na ručak sa župnikom." nasmija se Furbi.

„Velečasni Mihael i cvjetna nedjelja." Ida se ponovno nasmije, pruži mu ruku i reče mu:

„Dođi, idemo u kupaonu. Imamo još malo vremena za jedan na brzaka."

17. Julijana: Zagrebački fukodromi: Umjetnički paviljon

Umjetnost su osjećaji. Jaki i krhki, važni i plitki. Osjećaji ružni i lijepi. Ukoliko ste njima zaraženi slušajući glazbu, gledajući sliku, čitajući pjesmu ili jednostavno promatrajući neki inspirativan prizor vi ste umjetnik. Zato da bi bili ili bolje reći, da biste postali umjetnikom, ne trebate znati nešto napraviti, stvoriti. Jedino što trebate znati je znati kako taknuti dušu ... ili ... Ponekad ... Znati kako biti taknut. Dušu svoju, dušu tuđu. Dušu znanu i dušu neznanu. A kad već osjećate vibracije koje ne možete ničim racionalnim objasniti ili kad odaberete odgovarajući osjećaj, pa ga zatim oslobodite i zarazite njime neke druge, tada vašoj duši ne traba više ništa, jer ... Tada imate sve što vam treba. I još više od toga. Nema u tome neke tajanstvene ideje. Nema tu ni Boga. Postoji samo nepregledna ljepota, jedna predivna igra u kojoj se višak energije slijeva u skladnu bujicu osjećaja. No nije to puko izražavanje osjećaja k’o što neki tvrde. Niti je to izrada lijepih predmeta kao što govore drugi, a pogotovo ne estetsko zadovoljstvo kao što to poučava treća strana. To je samo i jedino eter koji usmjerava put vaše duše prema sreći, osjećajna veza kojom sjedinjujete vlastite misli sa drugima, uzvišenost koja ispunjava sve vaše pore i na trenutak vam daje toliko traženi sklad.

Slikarstvo je oduvijek bilo i jeste dio nas. Svi mi koji sakupljamo neke sličice ili ih pak onako, uz put, ih pogledamo, pogledom zapravo tražimo doživljaj osjećaja. Pogled je to uperen u njene oči, pogled je to usmjeren u njenu dušu. Pogled je to koji promatra njenu sliku koju ona nacrta predajući platnu ili papiru dio svoje duše, ostavljajući na njemu djelić svog sna, svoje vizije. Pogled je to na proljeće u parku i rascvjetane magnolije, pogled je to na masline na Cresu, pogled je to na Kopački rit i vodu u kojoj ogledavaju se vrbe dok plavim nebom poznad močvare oblaci plove. Pogled je to na suncokrete u Slavoniji što nižu se polju. To je umjetnost, to je dio nas, to je dio našeg sna.

Otvaranje Julijanine izložbe neočekivano se pretvori u događaj sezone.
„Otkriće ....“ pisao je Enes ne samo u katalogu kog’ su po narudžbi dali napraviti za taj događaj. A takvim su ga okarakterizirali redom gotovo svi značajniji likovni kritičari iako za to nisu bili plaćeni.

Otvaranje izložbe zbi se u jednoj maloj galeriji u srcu grada. Bi to jednog sunčanog proljetnog poslijepodneva u kome plavetnilo neba povremeno zaklanja bjelina oblaka koji plove nebom visoko ponad Zagreba.

Prethodno najavljivana i promovirana u likovnim krugovima, izložba je izazvala priličan interes. Ali ne k’o što bi neki mislili zbog radoznalosti da upozna se neko novo ime već više da provede se jedno ugodno predvečerje na mjestu gdje običaj nalaže da treba biti viđen. A vi, dragi moji čitatalji, nemojte sad pomisliti da Julijana tom izložbom ne poluči uspjeh. Naprotiv, poluči ona uspjeh, jer zapazi ju galerista iz Pariza koji se igrom slučaja tamo zatekao, te je pozva Pariz gdje Julijana i ode.

Vraćajući se jednog dana s posla, Furbi u poštanskom sandučiću pronađe razglednicu. Razglednica bi iz Pariza, od Julijane. Na razglednici je pisalo:
„Dođi, moje gačice te čekaju.“

A ispod poruke bi našvrljana adresa njenog pariškog ateljea: Rue Monge 12, Quartier Latin.

I Furbi dođe. Iako je prošlo već dosta vremena od njenog odlaska iz Zagreba, Furbi je još uvijek u nju zaljubljen. Pa kad dođe u Pariz prvo, a što njima objema bi preče od svega ostalog bila je ljubav. Vodili su je strasno. Vodili su je slasno. Vodili su je blago, potpuno i bez ostatka. Predavali su se jedno drugom, uranjali su jedno u drugo. Uranjali tijelom u tijelo, uranjali su dušom u dušu.

Ruke im se ispreplitale u zagrljaju koji sjedinjuje, spaja. Strasno i nježno, naglo i polako. Miris njenog parfema, dodir njene kose što pada joj niz vrat. Doticala je usnama njegovo lice. Jezikom je tražila okus njegovog jezika. Na svojim grudima tražila je dodir njegovih usana. Na svojoj koži tražila je okus njegove kože. Njene grudi, nabrekle bradavice. Njeno vlažno međunožje što se pohotljivo pripija uz njegov struk. Gledala je njegov pogled. Milovala je tvrd organ koji bi spreman da uđe u nju. Pa mu se namjesti i pomogne mu. Koljenima se oslanjala na krevet i veslala glavom dok je on ulazio i izlazio i ulazio i izlazio i ulazio. Iz nje u nju, iz nje u nju. Zadovoljstvo je naviralo odozdo dok se grudima unosila prema njegovoj glavi.

„Još, joooš, joooooooš.“ stenjala je.

Osjećala je kako joj tijelo obuzima dobro poznati osjećaj. Kako joj žmarci prodiru niz leđa do tabana, te se nezaustavljivo penju prema gore sve do trbuha da bi se potom spustili u šumicu sred njenih bokova. Rafalom ljubavi Furbi svrši u joj rafal života i zadovoljstva. Rafal sreće. Osjetivši kako joj rafal ispire stjenke mačkice Julijana stane svršavati. Prvo polako, zatim sve brže i brže, sve žešće i žešće da bi se u trenutku samo stresla.

„To je to.“ reče i zavali se na njega.

Poslije su se još dugo, dugo ljubili kadli ... Prekine ih reski zvuk telefona na ormariću pored kreveta.

„Alo, qui e la?“ ispali Julija.
„Oui, je arrive, je arrive.“ reče i poklopi slušalicu. „Zvao je Christian. Moram se vratiti kući.“.

Christian je njen muž i menadžer.

Nakon što se spremila i našminkala Julijana poljubi Furbija za rastanak.

„Snaći ćeš se ovdje do sutra. Dolazim ujutro. U frižideru imaš vino, sir i pate. Preko dana možeš malo razgledati četvrt. Na drugoj strani, prijeko na St. Germainu u rue Monsieur-le-Prince imaš dobre i jeftine azijske restorančiće. U blilzini, na place Monge su male kavane i noćni pubovi. Dolje prema bulevaru St. Marcel i Avenue des Gobelins je noćna tržnica. Svidjet će ti se.“
„Vjerujem. Ovo je najromantičniji dio Pariza.“ Furbi zastane i namigne, pa nastavi:
„A on?“ zapita pokazujući prstom na telefon aludirajući pri tom na Christiana.
„Il e non problem.“ reče Julija na što na trenutak zastane pa potom nastavi „Ovdje zalazi vrlo vrlo rijetko. Večeras smo pozvani kod prijatelja na večeru, a sutra ujutro ide na put. U Lyon. Vraća se za dva dana.“ reče mu namigujući na odlasku.

Zatim ga ovlaš poljubi i uz značajni osmijeh izađe iz stana.

Tako je to bilo dragi moji čitatelji nego ... pričekajte na trenutak, zvoni mi telefon.
„Halo?“
„Bok, ovdje Julijana.“ Bocaccio čuje glas s druge strane žice.
„O bok, kako si?“
„U Parizu je lijepo. Stiglo je proljeće, platane se zelene.“ reče mu njen glas s druge strane telefonske linije.
„Daaaa ...“ Bocacciu se ote, pa nastavi „Kod nas u Zagrebu već je gotovo ljeto.“
„Nego ... Kad ćeš mi opet doći?“ zapita ga glas s druge strane.
„Mmmmm znaš ... Bilo bi mi drago vidjeti te opet.“ nasmije se Bocaccio.