6. Mille Miglia - La corsa piu bella del mondo

 

Znate li kako počinje i završava život jednog motorista? Pukne guma.

Taj otrcani vic često je puta bio tema društva iz Kafića i njihovih, danas već legendarnih, utrka od Langovog do Mihaljevca. Utrke bi obično započinjale četvrtkom kasno uvečer. Ljutiti suparnici sjurili bi se preko Zvijezde do okretišta na Mihaljevcu i natrag. Osim vozača konja na dva kotača ponekad bi se takmičili i goniči zaprega na četiri kotača. Utrke su bile u gluho doba noći, u vrijeme kad su noćni tramvaji rijetki i gotovo da nema ostalog prometa. Ponekad su se znale događati nezgode, recimo kao ona sa gumom s početka novele.

Motori, motori, motori. I sportski automobili. Bile su to neke od preokupacije društva iz kafića. Kafić se nalazi na mjestu odakle je lako startati snažnu pilu sa previše konja i magarcem kao vozačem. Ljetna posluga na zidiću što dijeli park od ulice je izvrsna, pa je uvečer tamo sve puno sportaša. U to vrijeme sinonim za sportski automobil bi Alfa Romeo. Mnogi se od vas s tim danas ne bi složili, ali zapitajte se - zašto Michael Schumaher za svoj užitak vozi isključivo alfu?

Alfa Romeo je marka karizmatske tradicije koja traje preko stotinu godina. Nastala kao trkači brend, Alfa Romeo iz Modene s vremenom je postao sportski automobil kog s istom strašću i užitkom voze i sportaši i obiteljski ljudi, jer ... Kad vozite Alfu jednostavno se osjećate alfistom. Jednom Alfa uvijek Alfa, geslo je svakog tko je uživao u vožnji ovog izuzetnog sportskog automobila. A čemu se krije alfina tajna? Jer ... Ruku na srce, ima daleko jačih i boljih sportskih automobila? Je li to opijajući zvuk motora koji u svakoj novoj generaciji prednjači tehničkim novitetima koje potom slijede svi ostali? Ili je to Alfin ovjes koji automobil sljubi sa cestom? Zlobnici koji voze hrvatskim cestama reći će da je vožnja u Alfi pakao za bubrege i raj za dušu, no ... Za ono prvo ne treba kriviti automobil već cestu. Tako je sa Alfom bilo oduvijek, a ni današnja elektronika je nije previše promijenila iako je, recimo, konkurentski je BMW svojedobno svoj uzlet temeljio baš na njoj. BMW nekada bi poznat po tome što je za sportsku vožnju vozač u prtljažnik trebao staviti vreću pijeska da se zadnji kraj ne bi nekontrolirano zanosio u zavojima. Sa Alfom se to nije moglo niti može, jer ona drži cestu u mjeri u kojoj to radi vješt vozač.

Crvena, bijela, plava, alfine su tradicionalne boje. Azzurofantazija, kako talijani nazivaju jednu posebnu nijansu nebesko plave proslavila je legendarnu Guliju i čuvenu Giuliettu u 60ima. Potom se kao među generacija u 70ima pojavi revolucionarni Alfasud, prvi automobil sa tri sjedala u prednjem redu, prvi sa serijski ugrađenim panorama krovom i bokser motorom. U 1980ima je Alfa Romeo iz Modene zapada u financijsku krizu iz koje je izvlači Fiat. Tada nastaje poznata 75ica, popularni Milano, BMW-ova noćna mora, izravni nasljednik slavne linije obitelji sportskih limuzina na kojoj je ponovo otkrivena azzurofantazia boja i predstavljena nova generacija 1,75lit. turbokompresorskih motora što su kasnije kopirali svi ostali. Međutim, pravi povratak Alfe je danas već 156ica. Automobil je to koji je definitivno ušao u svjetske anale kako po tehničkim tako i po estetskim novitetima u pogledu motora i dizajna svih potonjih generacija automobilizma.

Alfa je oduvijek bila i jest za sladokusce i fajnšmekere, pa ima ona svojih i manjih i većih inačica. Recimo čuvena Amiragla (admiralski bod) kako talijani nazvaše 164ku odnosno nasljednika 166icu. O Spideru 8C da ne govorimo. Taj ekskluzivni športski dvosjed u kabrio izvedbi jednostavno grize, zove na uživanje u slobodi vožnje. Vjetar mrsi kosu i čak kad mjesto mjenjača Alfist pogodi međunožje suputnice. Evo, jedan od najcjenjenijih automobilističkih časopisa za njega piše:

'Kada bi na svijetu ostao posljednji kanister benzina to je jedan od automobila na koga bi ga vrijedilo potrošiti.'

Brera je postavila niz tehničko-tehnoloških standarda za sve slijedeće generacije ne samo Alfa Romea već i konkurencije. Može li auto uopće biti umjetnost? Vjerojatno ne, ali onaj tko je to izjavio vjerojatno nikada nije vidio niti vozio 8C Competizione, definitivno najdivljiji i najrasniji automobil ikad napravljen. A njegova mini inačica 4C čisti je seks na kotačima. Ne vjerujete? Pogledajte! I znajte da je Alfa Romeo u Velikoj Britaniji sinonim za prave sportske automobile sa kontinenta, jer ... Hladni i rezervirani britanci cijene kvalitetu i tradiciju sportskih automobila sa stilom i osobnošću. Jednako kao što i Michael Schumacher u slobodno vrijeme vozi Alfu.

I dok je društvo u Kafiću bilo zaokupljeno svojim Yamahama i Alfama u gradu se pojavio Talijan u Ferrariju. Crni pastuh u crvenoj raketi izazivao je pozornost. Sa tim poznatom brendom pokojnog Enza Ferrarija, koji, zamislite, karijeru započne kao vozač trka za Alfa Romeo da bi 1947e napravio vlastiti brend. Naravno, kao i svugdje širom svijeta priča je uvijek ista. Ferrari izaziva maksimalnu pozornost gdje god se pojavi, a za tipa koji sjedi za volanom, bez obzira je li sirovina, zadnji tutlek ili profinjeni gospodin, lijepe se djevojke i žene. I svima njima se, ama baš svima, čim sjednu u Ferrari ovlaže gačice, naravno od uzbuđenja.

Tako je bilo i sa Ines. Ines je sjedila pijuckajući uobičajenu koka kolu kadli u Kafić bane Talijan.

„Scuzi signorina, kako mogla doci do otelo Esplanada?" pitao je Talijan djevojku koja je sjedila odmah do ulaznih vrata.
„Hm ... teško je to objasniti nekome tko nije odavde." kratko uzvrati Ines promotrivši od pete do glave crnomanjastog Talijana.
„Ali signorina, ja morala u taj otelo veceras. Vi bila ljubazna pa me sprovelo do otelo." Talijan bi uporan.
„Što si umišljate? Tko ste vi, a tko sam ja?" ljutito uzvrati Ines.
„Ja Vitorio imala agencija manekenka najpoznatiji klijenti di tuto mondo." nakon kraćeg oklijevanja, prethodno je dobro promotrivši od glave do pete, odgovori Talijan i doda:
„A ono vani vidila je meo, mio Ferrari." odgovori Talijan pokazujući na rasnog pastuha parkiranog na tramvajskim tračnicama, jer pastuh prenisko leži da bi se popeo na trotoar ispred Kafića.
„Onda je najbolje da sjednem pored vas i da vam pokažem put." U tren se snađe Ines i zajedno sa Talijanom od tutnji niz Langov trg u Palmotićevu.

Ines je studentica. Ponekad tezgari po domaćim modnim pistama, a sad joj se ukazala prilika kakva se ne susreće svaki dan. Ubaciti u Milano, jedan od centara svjetske mode. Ines je još neko vrijeme bila sa Furbijem, no kako život odmiče njihova veza bljedi i na kraju izblijedi da bi definitivno prestala kad se Ines preseli u Milano.

Sjećate li se one svibanjske utakmice na Dinamovom stadionu? Zvone tad udari milicajca jer ne mogne otrpjeti divljanje milicije koja, umjesto da mlati beogradske huligane što čitave nedjelje, od rana jutra, divljaju Zagrebom, na stadionu tuče mirne domaće dečke. Bile je to uvertira u ono što je uslijedilo kasnije.

Proljeće 1991e nagovijestilo je rat. Društvo iz Kafića polako je počelo mijenjati navike. Uozbiljilo se. A za Božić prve ratne godine Kafić je opet oživio i bio prepun. Baš k'o nekada. Opet je u njemu vedra, gotovo domaća, atmosfera baš k'o i tolikih Božića prije toga. Sve je krcato i svi su veseli ,jer uzeli su kraći odmor od rata. Tu su svi naravno i Ines i Furbi.

 

Ines je uspaljena. Za Božić je kod kuće unatoč tome što situacija navodno nije sigurna. Za sredinu siječnja mediji stidljivo najavljuju priznanje Hrvatske. Čitavo ljeto i jesen u Milanu, čim bi uhvatila priliku, Ines je slušala vijesti, gledala televiziju i pratila događaje. A sada pored nje u krevetu leži njen gardist, njen slatki jebač.

„Dan polako sviće blijedi ova noć iz zagrljaja moga na front ti moraš poć’, ali ma gdje bio s tobom je i mjesec naš i zvjezdice..." pjevušila je znanu melodiju.
„Nisam znao da znaš tu pjesmicu." Ines čuje Furbija koji je grli dok njena glava počiva na njegovom ramenu.
„Da, znam. I sviđa mi se." govori Ines sanjarskog pogleda i razmišlja:
„Moram priznati da ga još uvijek volim, ali ...“

Da to ali. Ljubav je ljubav. Seks je seks ... A posao je posao. Život ih je razdvojio no usprkos tome oboje će dugo pamtiti tu noć. Ines još osjeća njegov organ u svojoj unutrašnjosti. Osjeća kako je obasipa nježnostima i ljubavlju i na kraju zalijeva, potpuno je usrećuje. A ona sva uspaljena, usplahirena i uznemirena doživljava i proživljava i sreću i smiraj, ljubav koja ispunjava. Barem za jednu noć, iako ... Nije ona djevojka za jednu noć, a kamoli za jedan dan. Ljubav ispunjava mnogo mnogo dublje i mnogo mnogo dalje

.

Godine su prolazile. Vrijeme teklo i nosilo je svoje. Ines je brodila jednim, a Furbi drugim putem. I tada, slučajno, jednog ljeta tamo neke godine na Pašmanu, Kukljica. Terasa uz more i zbi se ponovni susret. Zaista, najbolje stvari u životu uvijek donosi slučajnost.

Sjedio sa društvom i dobro se zabavljao, kadli ... Furbiju priđe jedna dobrostojeća gospođa tridesetih godina. Kako bi neki rekli, komad i po.

„Ma nemoj mi reći da si to ti?!" usklikne Ines vidjevši na Furbijevom licu istovremeno i zaprepaštenje i veselje.
„Pa gdje si malena?" obradova se Furbi uzvrativši istom mjerom i ljubaznost i veselje.
„Evo, tu sam. Sa mužem. Došli na ljetovanje. Da vas upoznam." okrene se suprugu.
„Mislim da se od nekuda poznajemo." uzvrati Furbi vidjevši Grmalja.
„Sjećate li me se?" odgovori na to njen suprug.
„Kako vas se ne bi sjećao. Baš mi je drago što vas ponovo vidim. Kako je svijet mali? A vašu suprugu poznajem iz nekih drugih priča." nadoveže se Furbi želeći izbjeći suvišna pitanja i moguće neugodnosti.
„Nema veze. Drago što ćemo se ponovo družiti. Eto, mi ovdje došli na ljetovanje." pristojno uzvrati Grmalj i nastavi okrenuvši se supruzi:
„Baš mi je drago što smo našli poznato društvo gdje ga nismo očekivali, zar ne draga?" Grmalj naglasi zadnji dio rečenice. 

I da ne duljim, a niti da kratim. Opet započne. Ines i Furbi. Njihovi tajni sastanci da ne sazna Grmalj. Opet su tu njihove večere uz svijeće. Vatra ponovo pucketa u kaminu. Poneki dodir ovlaš ispod stola, čaša pjenušca u ruci i pogled u oči. Oči koje kazuju ljubav. Poljupci u tami. Poljupci su dugi, poljupci su nježni. Poljupci su meki, poljupci su blagi. Poljupci strasni, poljupci siloviti. Poljupci, poljupci, poljupci. Nježnost zaljubljenih koji se ponovo nađu nakon tolikih godina, godina i mnogobrojnih nevera. Ljubav izgubljena i opet nađena pripadnost. Ljubav. Sve se to sli i stopi u jedno, pomiješa se u tren koji život puni opijatom zadovoljstva. Ispunjava trenutke koji donose sreću. 

Kroz prozore apartmana prodirala su svjetla velegrada nad kojim se nadvio mjesec obasjavši ga patinom čarobnog sjaja. Svjetla sa ulice, iskrice što naviru iz kuća, treptale su spuštajući se niz bliješteće reklame. Dopirale su iz farova vozila koja se tromo probijaju kroz ulice zakrčene prometom. Svjetla što zaklanjaju zvjezdano nebo. Na njenim grudima, na njenom tijelu koje uzdiže se iz vode, poput zvjezdica ljeskaju se sitni dijamanti. Biserne kapi svjetlucaju poput dragulja šireći miris svježeg losiona za tijelo koji mazi natopljenu kupku. On ju miluje nožnim prstima i dodiruje je između nogu, a njena tek probuđena mačkica polako se budi. Ruke miluju bokove i noge. Uokolo kupaonice razmještene su svijeće. Njihovo prigušeno svjetlo u mraku, miris koji intenzivira doživljaj stvarajući lelujavu atmosferu intime. Istovremeno uzbuđeni i opušteni, sami u svom svijetu, dovoljni su sami sebi. I ponovo imaju jedno drugog. Površina vode u kadi išarana je sitnim valićima koji kroz pjenušavu kupku jurcaju na sve strane i bućkaju se zajedno sa našim kupačima.

„Idemo u sobu?" upita je.
„Ne. Želim te imati sad. Ovdje." kratko ogovori Ines.
I nadvi se nad njime tiskajući njegov organ duboko u sebe. Gibaju se zajedno gore dolje, a valići postaju sve žešći. Voda u kadi sve je uzburkanija. Njene ruke položene iza tjemena, njena kosa sva skupljena u pramen:
„Da se ne smoči" veli mu. 

To su pokreti jahačice koja je na svom konju, a on? On je njen pastuh. Njene nabrekle i tvrde grudi, čvrste izričajne bradavice, malen okrugao trbuščić. Sve podrhtava dok Ines osjeća kako pada u ekstazu. Život je negdje drugdje, ali srce, srce, sreća i ljubav, svo troje su tu. Samo tu.

„Želim te imati samo za sebe Želim te takvog čitav dan. Želim da ovo traje i traje i da nikad ne prestane. Želim da ..." reče i u tren joj se ote krik;
„Aaaaah!"
Zatim Ines zastane pa kratko reče:
„Svršila sam. A ti?"
„Još nisam." odgovara Furbi.
„Pusti da te usrećim." reče Ines.

Stajao u kadi dok se ona igrala njegovim ponosom. Mazila ga rukama, šalila se s njime prinoseći ga ustima upitno pogledavajući prema njemu kao da ga pita:

„Bi li želio?"
Njegov pogled i glasni uzdasi govore sve. Ines ga ponovo uzme i stade maziti. Dodirivala ga je jezikom, peckala ga usnama. Ljubila ga je i milovala. A njemu se niz klecava koljena razli sreća kojom nas Bog nagradi da bi mu bili bliži, a on nama draži.
„Nikad nije kasno za ljubav ali sad moram poći doma." govori mu dok se opraštaju.
„Čujemo se i vidimo za koji dan." dodaje ona odlasku i ovlaš ga poljubi.

Nije važno što nemaš, važno je što želiš, jer … To ćeš i imati. To ćeš dobiti. Dobiti ono što u sebi nosiš. Osjetit' ono što u srcu ćutiš. Ćutiš slutnje dodir, slutiš naznaku  poneku. Ljubavi znak slutiš. Pa ga nađeš, prihvatiš i prigrliš. Čvrsto ga zgrabiš. Ljubav. Ljubav je važna, sve je što treba. U srcu za srce koje samo za tebe kuca. U duši za dušu što osjet je bliski. Ljubav što daješ i za uzvrat primaš. Film stari il’ novi koga ponovo snimaš. Sreća i osmijeh koj' daruje dar. Treptaj i drhtaj koj' pruža ti čar. Sve bitno što trebaš i u životu što imaš. Bitno je samo ljubav da imaš.

A ostalo? Sve ostalo nije važno, jer sve ostalo ionako dolazi samo po sebi. Ljubav.

5. Daj se Ines: Samo za odlikaše

 

Furbi je volio slušati nježne riječi koje mu je Ines zaljubljeno šaputala na jastuku. I na njih bi, na svoj pomalo šturi način, povremeno uzvraćao jednakom mjerom. Njihovo ponašanje zlobnici bi komentirali u stilu:

„Muškarci. Sve što rade, rade kako bi postigli svoj pokvareni cilj.“

Međutim tamo gdje riječi prestaju nastavljaju se i ostaju pogledi. Ostaju i dodiri koji govore i vrlo često znače više od ispraznih riječi što ih u zanosu zaljubljenosti izgovara blebetav jezik, a koje ne znače ništa.

„Pažnja, sitne nježnosti, trenuci ... Sve to čini jednu vezu istinskom i trajnom.“ govorio bi u Kafiću Profesor kad bi sa društvom raspravljao o žensko muškim muško ženskim odnosima i pri tome aludirao na Ines.

Ines se oslobađala polako. Odrastajući. S vremenom stjecala je iskustvo, ali ostala je i uvijek bila iskrena. Iskrena prema sebi i iskrena prema drugima. Njeno mlado srce činilo je sve što nalagala mu je njena duša. Njeni nijemi pokreti, njeni tihi koraci, njen nemirni duh i njene promjene. Mijene. Voljela je istraživati. Ines. Istraživati zbog sebe, pronalaziti zbog svog vlastitog puta, ali i zbog drugih i njihovih vlastitih puteva.

Svlačili su se. Obostrano u nastupu zanosa. Svlačili su se. Gotovo grubo ga je odgurnula na krevet i popela se na njega. Dugim poljupcem krenula mu je od očiju i lagano jezikom kružila povrh njegovih usana. Zatim se spuštala preko prsiju sve do trbuha, pa sve do slabina gdje je zatekla mač. Mač je bio spreman za akciju. Na to Ines zabaci glavu u stranu i lijevom rukom povuče kosu iza uha kako bi on uživao u prizoru.

„I mene to uzbuđuje.“ prizna samoj sebi dobacivši prema njemu duboki prodorni pogled.

Ines. Vrhom jezika kalila je čeličnu oštricu mača. Naprčivši usne, polako, ritmički, uvlačila je i izvlačila mač u i iz korica, Nepogrešivo poput metronoma dajući takt događaju. Osjećala se blaženo. Slušala je njegove uzdahe što dopiru do nje. Širom otvorenih usta samo bi tu i tamo, povremeno, upitno pogledala Furbija svodom svojih trepavica u kojima se njihovi pogledi zrcale u njenom. Rukama je milovala kuglice njegovog bora. Ritam tam tama bio mu je u ušima, ugodni žmarci prolazili su njegovim leđima. Žmarci su se spuštali prema nogama. Kad siđoše u tabane Furbi bi gotov. Ines ga je rasturila.

 Osjećaj blaženstva jedan je od razloga koji nas pokreće i daje opravdanje za ono čemu žudimo. Znak je to nečega što dobro je napravljeno. Stanje je to u kome vrijeme prolazi pored nas i zapljuskuje nas valovima sreće koja iznutra obasjava dušu. Blaženstvo je spokoj olakšanja koji daje osjećaj da sve je u redu.

 

Ljubav. Ona je osjećaj blaženstva. Zaljubljenom riječi i misli teku poput rijeke koju ništa ne može zaustaviti. I nikakva sila riječi ne može promijeniti taj smjer. Dok traje zaljubljenost sve je lijepo, ali kad u smiraj ljetnog dana ona počne zamirati stvari se lome i prelaze u ljubav. Da, upravo tako, u ljubav. Ljubav se počinje rađati. Ljubav prava, ljubav dugotrajna, ljubav iskrena, ljubav što prati putnika koji cestom života troši svo vrijeme ovog svijeta. A strasti i nježne riječi, one su i dalje dio svijeta koji se pojavljuje na drugi način i kroz druga ukazanja.

Svako na svijetu ima svoj savršeni par. I zato pogrešna je bilo koja misao da savršenstvo je suđeno samo izabranima, sretnicima kojima ukaže se prilika to doživjeti. Treba znati prepoznati i prihvatiti priliku kada se ona ukaže. Treba joj se prepustiti i osjetiti trenutak. Odati se dubokim osjećajima koje sugerira nagon, a što obično u ime odrastanja izbjegavamo uočiti, osjetiti, prepoznati. Svi smo u dubini duše i nutrini srca djeca. Samo što se, ponekad, skrivamo od sebe samih. Bježimo od svojih osjećaja. Bježimo od misli koje sami sebi ne želimo priznati istovremeno ih krijući od drugih. Misli. Svatko može osjetiti savršenstvo. Svatko može prepoznati vjetar u srcu, vatru u dlanu, žmarce u tabanima, miris na koži. Ines je to znala iako su je na pragu roditeljskog doma čekale riječi:

„Jutro moraš dočekati u svom krevetu."

I zato, ponekad, ma ne ponekad, uvijek, ama baš uvijek, stvari treba pustiti da idu svojim tijekom. Ne treba se miješati u poslove kojima nas određuje viša sila omeđujući nam život tuđim htijenjima. A ljubav? Ona uvijek daje smisao svemu što postoji. Čak i na rastanku. Rastanku koji uvijek i neizbježno slijedi. Htjeli mi to ili ne htjeli, ali ... O tome više slova i riječi u slijedećem nastavku.

4. Daj se Ines: Dekadencija na reliju Pariz – Dakar

Bila je nedjeljna večer. Jedna od onih večeri kakve spuštaju se na grad nakon vrlo sparnog dana. Sa Sljemena niz Medveščak strujao je ugodan povjetarac donoseći dašak svježine u užegli pakao centra grada. U Kafiću je bilo kao i obično. Štanga je sjedio uza šank i tupo buljio u TV ekran. Kroz lagani žamor gostiju i glasnu muziku sa ekrana nasuprot šanka pred očima su mu se izmjenjivale snimljene zgode i nezgode vozača na reliju Paris-Dakar.

„Na Eurosportu ih prikazuju uvijek kad nečim treba popuniti program.“ pomisli.

Štanga je pušio cigaretu za cigaretom. Nije mario za polupraznu čašu koja je stajala na šanku ispred njega. Nezainteresirani promatrač ovaj prizor bi ignorirao ne nalazeći u njemu ništa posebno. Pažljiviji bi promatrač u Štanginom pogledu pak primijetio tugu i zamišljenost što bi ga navelo da s pažljivije zagleda u ostale znake koji možda upućuju na odgovor o čemu se zapravo radi.

Štanginom glavom prolazile su misli. Misli o Ines. Nikako se nije mogao pomiriti sa činjenicom da se njegova neiskvarena simpatija viđa sa Furbijem. Svi u Kafiću znaju da su oni par, ali ih nitko nikada nigdje drugdje nije vidio zajedno. Tko zna gdje li i što li sve rade? Čime ju je taj tip privukao i vezao uza sebe? I napokon što ona, mlada, nevina i neiskvarena uopće nalazi u tom starom pokvarenjaku? A on, Štanga, svakodnevno je naziva. Vodi s njom duge, duge telefonske razgovore dovijajući se da svaki poziv uvijek i iznova bude sa valjanim razlogom, sve kako ne bi ispao dosadan i glup. 

Slatkorječivost koju je Štanga iskazivao prema Ines nije se svodila na isprazno pretvaranje kojom ju je želio fascinirati. Njegova slatkorječivost bila je iskrena. Dolazila je iz duše koja živi u iluziji da svijet je savršen sve do trenutka kada ljudska glupost odluči da sve to treba pokvariti. I ima li smisla zato nastaviti s njom, slatkorječivošću. A ako nema što drugo činiti? Je li to pretvaranje i samozavaravanje pred činjenicom da te neko ne razumije? Ima li smisla i dalje objašnjavati ili se jednostavno treba povući, usmjeriti na nešto posve drugo? Zaista teško je sada vratiti stvari unatrag k’o što je teško razgovarati nakon što dogodi se kratki spoj. Ne čini li se da se, nastavljajući ono što možda nema smisla nastaviti, čovjek dovodi u situaciju kad sam sebi mora priznati da radi grozne stvari? Uistinu, teško je naći nekoga tko sve to razumije.

Štangin očaj rastao je iz dana u dan. Ipak, večeras je osjećao samopouzdanje i činilo mu se kako je konačno spreman. Čekao je da se u Kafiću pojavi Furbi spreman da se s njim konačno razjasni. Ljubomora prema suparniku i nježnost koju osjeća za Ines daju mu snagu i nadu da bi mu je na kraju ipak mogao preoteti. Preoteti Ines iz ruku starog pokvarenjaka. Imao je on više pokušaja, ali svi do jednog završili su neuspjehom. Ines mu se samo smiješila, ponekad znala dobacivati zagonetan pogled koji se može protumačiti kao poziv, ali bi potom uvijek primila Furbija za ruku, pa bi oni zajedno izašli u zagrebačku noć.

U kafiću su se svi međusobno poznavali, direktno ili preko nekog. Zato druženje kroz neobavezan razgovor i ćaskanje o raznim temama uopće nisu bili problem. Pa se tako i Štanga nekoliko puta uspio ubaciti u društvo Ines, Silve i Furbija, ali nikada nije uspio promijeniti tijek događanja koja mu nisu išla na ruku. S Furbijem je jednom ušao u duel, ali je otišao podvijena repa. Ipak večeras, Štanga se osjećao spremnim za konačni obračun.

„Slatkorječivost je nužno zlo ili laž koja srcu je mila. Ona je odraz duševnog stanja zvanog zaljubljenost. Ta tko bi pri zdravoj pameti nekome govorio zečiću moj mali ...“ razmišljao je Štanga pripremajući se za obračun odajući oduška svojim osjećajima.

 

Štanga je bio iskreno zaljubljen. I u toj zaljubljenosti riječi su mu navirale same od sebe. Riječi koje nisu blijedile i nisu gubile sjaj. Riječi koje nisu isparavale u daljini izmaglice nestajanja. Riječi koje bile su tu. Bile su one posvuda oko njega i živjele su sa njim. Živjele su one nekim svojim posebnim životom. Riječi. Riječi za njega nisu bile buka kojim će pomutiti pamet već ključ kojim će otključati srce.

„Tražiš li malo, malo ćeš i dobiti. Tražiš li puno, možda dobiješ i više no što si tražio.“ razmišljao je Štanga odsutnog pogleda sa cigaretom u ruci. 

Ines je bila bistra. Brzo je učila sve što joj se je sviđalo. Iz početka plaha i nesigurna kao srna, s vremenom je postajala sve sigurnija i raznovrsnija. Bivstvujući uz nju i sa njom Furbi je sam sebi morao priznati da u njegovom srcu mala i plaha Ines počinje zauzimati posebno mjesto. Postajala mu je sve draža i draža. Slično se događalo i Ines. I tako se, osim seksa među njima dogodi se i ljubav. Ljubav koja zanosi, zbi se ljubav koja dva bića, dvije duše, spoji na istu valnu duljinu.

Dragi moj čitaoče. Iako u ovim pričama nestrpljivo očekuješ kako će se stvari dalje razvijati u krevetu znaj da sve to nije samo čisti seks odnosno da to nisu:

„Naši seks vikendi.” kako je Ines ponekad znala reći Furbiju. 

Furbija su leđima prolazili žmarci dok se, nadvijen nad nju, mačem približavao njenom vratu i klizio prema licu. Ines bi tada njegov mač nježno položila pod vrat i milovala ga vršcima svojih tananih prstiju. Zavodila bi ga pogledom i peckala ga jezikom. Potom bi se njena usta otvorila i usne bi se uključile u igru. Jezikom je lagano ispitivala vrh oštrice koji se lomi na sredini dok su joj ruke nježno šetale najmekšu kožicu.

„Tko se mača laća, od mača će ili poginuti ili će se njime naslađivati.“ znala se ponekad našaliti dok bi slobodno pričali o seksu i svim tim slatkim stvarima.

Za to vrijeme Furbi bi mačem nježno kružio po licu, prinosio ga njenim očima i ušima. Jednom se tijekom igre tako zanio da joj svrši u uho. Ines mu je više puta je dopustila da, dok mu drži mač, svrši po licu. Potom bi razmazala tekućinu života posvuda po sebi i usnama mu davala da je i on proba.

„Uh koje perverzije!” uskliknut ćete  vi, štovani moji čitatelji.

„Možda, ali ako se s time oboje slože, zašto ne probati? Probajte, jer tko zna, možda vam se svidi.” veli vam stari pokvarenjak koji samo za vaše zadovoljstvo piše ove erotske novele.